PRIDOŠLICAMA, SIROTIMA I UDOVICAMA Ljudi se jedni od drugih i mogu udaljiti, ali do onoga tko je kršćanin ne dopire nebeska samoća

Četvrta nedjelja kroz godinu (Ps 146, 6c-10)

Foto: Shutterstock

U životu jedna od težih situacija jest samoća. Čovjek se može osjećati sam zbog kojekakvih događaja. Psalmist želi da onaj tko vjeruje ne očajava: »Gospodin štiti pridošlice, sirote i udovice podupire, a grešnicima mrsi putove.« U svakom od navedenih stanja Bog pruža svoju blizinu

Poučno je što psalmist u istu rečenicu stavlja nekoliko različitih stanja u koje čovjek može upasti. U istoj su rečenici i pridošlice i siroti i udovice. Svima je zajednička nezaštićenost. Nije li biti pridošlica, naći se u nepoznatu mjestu, biti okružen ljudima o kojima se ništa ne zna, uzrok da čovjek pobudi u sebi određene nemire? Osjećaj je to bespomoćnosti koja ne pobuđuje nikakve empatije u drugima jer je čovjek postao pridošlica. Siroti? Što tek reći za onoga koji nema sređenu budućnost? Pred takvim ostaje samosažaljenje koje ga iscrpljuje svakoga dana. Nema ni nade više, nikakva pogleda prema naprijed. I njegov izgled jest sirotinjski – sve je već odavno u njemu uvenulo. Uz navedene dvije kategorije psalmist navodi i udovice. U ono vrijeme, nakon smrti muža, često su ostajale nezaštićene. Sponu ljubavi prekinula je smrt. Nastupio je očaj, neznanje, budućnost koja se više ne vidi. Udovištvo odnosi zajedničku budućnost, traga za djecom koja su se osamostalila, osjeća patnju koju nema više tko razumjeti.

Protivno svemu navedenomu, Bog pruža svoju blizinu! Psalmist kaže: »Gospodin štiti, Gospodin podupire!« I kada bi čovjek mislio da će ga u nesretnom događaju sve napustiti, da će se i samo nebo nad njim slomiti, Bog pruža utjehu! Kako je Bog osobito blizak pojedincu u takvoj životnoj nevolji! Psalmist potiče neka se čovjek ne boji u nevolji samoće zazvati Boga. Nema potrebe očajavati. Bog štiti, on podupire. Onaj tko se našao u stranoj zemlji, kada bi se samo češće sjetio pomoliti i zahvaliti na svakom novom danu. Kada bi barem one silne hrvatske katoličke misije po cijelom svijetu bile punije ljudi koji su u novoj životnoj okolnosti umjesto prema strancu pružili ruke i prema Bogu. Biti povezan s Bogom možda je i najsnažnija karika da se u novoj zemlji ne ogrezne u porok alkohola koji vreba nakon iscrpljujućega posla. Brzo se onaj tko je pridošlica pretvori u sirotana: planovi se izjalove, budućnost se promaši, a poput udovištva postaje stvarnost kada svi međuljudski odnosi zamru.

Bog želi pružiti svoju blizinu. Nema potrebe za ljutnjom kada se javi osjećaj sveopće napuštenosti. Bijes može utihnuti jer Bog štiti, on podupire. Ne bi škodilo malo češće obratiti se Bogu. Možda bi tada osjećaj boli samoće bio slabiji. Možda bi poroci utihnuli. A možda bi i smisao života ponovno zasjao u svojoj punini.

U djelu »Pismo mladoj udovici« piše Ivan Zlatousti: »Kao što je neutvrđeni grad izložen svima koji ga žele opljačkati, tako mlada žena koja živi kao udovica ima mnogo onih koji smišljaju planove prema njoj. I to ne samo onih kojima je cilj dobiti njezin novac, već i onih koji su skloni iskvariti njenu skromnost. Jednom, dok sam bio mladić, znam da je govornik koji me podučavao izrazio divljenje mojoj majci pred velikim društvom. Pitao me za dob moje majke i koliko traje njezino udovištvo, a kada sam mu rekao da ima četrdeset godina od kojih je prošlo dvadeset otkako je izgubila mog oca, on se začudi i glasno uzviknu: ‘Nebesa! Kakvih žena ima među kršćanima!’ Takvo je veliko udivljenje koje ima udovištvo ne samo među nama, nego i među onima koji su izvan Crkve.«

Kršćanin je pronašao svoj smisao u trenutcima napuštenosti. Samoća zapravo, kao takva, uopće ne postoji. Postoji nekakvo ljudsko odvajanje, razmirica, nedostatak suosjećanja, ali onaj tko vjeruje, nikada nije sam. Koji je u svom životu iskusio susret s Bogom, zna da ga on nikada ne napušta. Ako bi i postao pridošlica, sirotan ili pak ostao bez supružnika, zahvalio bi ponovno Bogu. Kršćanska snaga krije se u zajedništvu s Bogom, u susretu s njim kada se god iskusi jezivi osjećaj ljudske samoće. Ljudi se jedni od drugih i mogu udaljiti, ali onaj tko je kršćanin, do njega ne dopire nebeska samoća. Bog je onaj koji štiti, on nastavlja podupirati. U navalama raznih kriza usamljenosti kršćanin će svoju utjehu pronaći u zajedništvu s Bogom koji po liturgiji ostaje trajno prisutan u ljudskom životu.

   Gospodine, iskusili smo samoću, osjetili smo usamljenost koja je poput stvarnosti pridošlice, sirotoga i udovice, ali Ti si onaj koji ne dopušta da nas takve situacije samelju, nego nam daješ nadu da ostaješ s nama u vijeke vjekova. Amen.