PRIJE 25 GODINA OTVOREN JE ZA PROUČAVANJE ARHIV BIVŠE INKVIZICIJE Od »apsolutnoga tabua« do »trijezna uvida«

Najveći dio građe odnosi se, u skladu s naravlju i zadaćama dikasterija, na teološke rasprave i sporove

»Bilo je vremena kad se nijekalo da nešto poput arhiva Inkvizicije uopće postoji. Danas je dovoljno da se portiru kaže da se ima zakazan termin i put u arhiv je slobodan.« Tako se u prilogu austrijske agencije Kathpress ilustrira veliki povijesni korak koji je prije 25 godina napravio papa Ivan Pavao II. kad je, 22. siječnja 1998., naredio da se za stručnu javnost otvori Arhiv (tadašnje) Kongregacije za nauk vjere, nekadašnjega Svetoga uficija ili – Inkvizicije.

U hodniku arhiva vise portreti dvojice zaslužnih za njegovo otvaranje, spomenutoga pape Ivana Pavla II. i kardinala Josepha Ratzingera, nedavno preminuloga pape Benedikta XVI., koji je prije četvrt stoljeća bio pročelnik spomenute kongregacije. Put prema otvaranju započeo je, međutim, znatno ranije. Godine 1979. američki povjesničar talijanskoga, torinskoga podrijetla Carlo Ginzburg piše Ivanu Pavlu II. pismo u kojem ga moli da otvori arhive nekadašnje Inkvizicije. No bilo je potrebno da na čelo kongregacije dođe znanstvenik i istraživač Ratzinger da bi se stvari uistinu pokrenule. Od 1991. godine u arhiv su mogli ući pojedini birani istraživači. Među njima je bio i španjolski svećenik Alejandro Cifres, sadašnji voditelj Arhiva Dikasterija za nauk vjere. Danas je za ulazak u arhiv potrebno predati zahtjev, uz dokaz o završenom petogodišnjem akademskom obrazovanju i dokument visokoškolske institucije kojim se potvrđuje znanstveni interes za temu o kojoj bi se u arhivu nešto moglo naći.

Istraživače u arhiv najčešće dovodi interes za pojedine autore ili povijesne osobe, ili ih pak zanima stajalište Crkve prema prirodnim znanostima, astrologiji, misticizmu. Neke zanimaju teološki sporovi, treće opet odnos Crkve prema pojedinim zemljama ili političkim i društvenim sustavima 20. stoljeća

Današnji arhiv sadrži gotovo 4900 arhivskih svezaka 1542. godine osnovane Svete kongregacije Rimske i sveopće Inkvizicije i njezine nasljednice, od 1911. godine, Svete kongregacije Svete službe (»Sacra congregatio Sancti ufficii«), 380 svezaka Kongregacije za Indeks zabranjenih knjiga te 255 svezaka Arhiva Inkvizicije iz Siene, koji se čuva u Vatikanu. Ipak, velik dio dokumenata koje je stvorila Inkvizicija – ne smije ju se brkati sa srednjovjekovnom Inkvizicijom ni sa Španjolskom inkvizicijom – nije sačuvan. Posebno se to odnosi na stare slučajeve, do 1797. godine kad je Napoleon dao premjestiti arhivu u Pariz. Kad je građa kasnije vraćana, mnogi dokumenti nisu pronašli put do Rima. Osim toga, »tada ih se nije smatralo zanimljivima, njihova povijesna vrijednost nije bila prepoznata«, citirala je agencija Kathpress sadašnjega voditelja arhiva Cifresa. Ipak, građa koja se odnosi na dva najglasovitija slučaja, Galileo Galilei i Giordano Bruno, nalaze se u arhivu. No o njima je većina toga bila poznata i prije otvaranja arhiva. Osim toga, tko od arhiva očekuje bombastična otkrića koja bi privlačila medijsku pozornost, mogao bi se razočarati. Najveći dio građe odnosi se, naime, u skladu s naravlju i zadaćama dikasterija, kako god se on kroz povijest zvao, na teološke rasprave i sporove.

Prema podatcima koje je prikupila spomenuta austrijska agencija, godišnje se zaprimi između sto i dvjesto zahtjeva za istraživanje. Najviše ih, jasno, dolazi iz Italije, slijede ostale europske zemlje i Sjedinjene Države. No pojedini zahtjevi dolaze i iz Kine, Turske, Kenije… Istraživače u arhiv najčešće dovodi interes za pojedine autore ili povijesne osobe, ili ih pak zanima stajalište Crkve prema prirodnim znanostima, astrologiji, misticizmu. Neke zanimaju teološki sporovi, treći su opet vođeni povijesnim zanimanjem za odnos Crkve prema pojedinim zemljama ili političkim i društvenim sustavima 20. stoljeća.

Na uvid se mogu dobiti dokumenti do završetka pontifikata pape Pija XII., dakle do 9. listopada 1958. To je u skladu s odlukom pape Franje iz ožujka 2020. godine, nakon što je građa vatikanskih arhiva katalogizirana i djelomice digitalizirana. I u Arhivu Dikasterija za nauk vjere ima mnogo dokumenata iz dugačkoga pontifikata Pija XII. Ipak, koga zanimaju osjetljive teme kao što su Drugi svjetski rat i holokaust, hladnoratovski odnosi i borba za neovisnost kolonija, više će pronaći u arhivima Državnoga tajništva Svete Stolice te u Vatikanskom apostolskom arhivu, nekoć poznatu po pomalo misterioznu nazivu Tajni vatikanski arhiv.

Ipak, i u arhivu bivšega Svetoga uficija moguće je naći odgovore na pitanja je li papa, primjerice, razmišljao o ekskomunikaciji Adolfa Hitlera; ili jesu li, i koje su, knjige s fašističkim ili komunističkim sadržajem bile zabranjene; ili ako nisu, zašto nisu. Njemački crkveni povjesničar Hubert Wolf radio je na opsežnu projektu obrade i digitalizacije Indeksa zabranjenih knjiga.

Što se tiče senzacionalnih otkrića, Wolf upozorava da, prije nego što se ona proglase takvima, treba ispitati sve okolnosti u kojima je neki dokument nastao. O čemu se interno raspravlja? Kad netko nešto doznaje? Na koji se način savjetuju pape i kardinali? »Svi odgovori na slična pitanja moraju se jasno međusobno povezati« žele li se dobiti pouzdani rezultati, rekao je Wolf.

Vatikanski se arhivi prema njegovim riječima ubrajaju među najvažnija vrela za rekonstrukciju povijesne memorije čovječanstva. Arhiv Svetoga uficija koji je otvoren prije 25 godina krije mnogo toga zanimljivoga, kontroverznoga, poučnoga i tragičnoga. Od »apsolutnoga tabua« kakav je bio u prošlosti kroz protekla se desetljeća otvorio »trijeznu uvidu«.