PRIJEDLOG BRANKA BAZDANA, RAVNATELJA USPJEŠNE ZDRAVSTVENE INSTITUCIJE NA HRVATSKOM JUGU Domovi zdravlja zadnja su linija obrane javnoga primarnoga zdravstva

Branko Bazdan
Snimio: V. Čutura | Branko Bazdan

Zdravstvo je uz obranu i školstvo temelj svake države, a na njih se nadograđuju ostali sustavi prema suvremenim društvenim uređenjima. Hrvatski zdravstveni sustav posebno se pokazao učinkovitim, pa i besprijekornim u Domovinskom ratu. No još 1993. pojedinci su iz nerazumljivih razloga počeli provoditi reforme čije se posljedice osjećaju i danas, posebice u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Za takve promašaje nitko nikad nije odgovarao, a hrvatsko zdravstvo iz dana u dan sve se više suočava s teškoćama. Svaka politička garnitura smatra se pozvanom raditi reforme, a nema konsenzusa, širih rasprava, strategije. U posljednje vrijeme posebno se vodi rasprava o primarnoj zdravstvenoj zaštiti, o njezinoj reformi, o tome što privatizirati, što iznajmiti i staviti u zakup, kako organizirati zdravstvo? K tomu, teško je unificirati cijelu Hrvatsku zbog njezina geopolitičkoga položaja. Diplomirani pravnik Branko Bazdan bio je ravnatelj Opće bolnice u Dubrovniku, pokrenuo je nekoliko projekata koji su odgovarali lokalnoj zajednici na terenu, na primjer, organizirao je palijativni odjel u bolnici, pokrenuo autohtoni model »zdravstvenoga turizma«, a sada kao ravnatelj Doma zdravlja Dubrovnik organizirao je palijativnu skrb na terenu, zatim odgovarajuću zdravstvenu skrb na otocima. Na temelju svoga iskustva ravnatelj Bazdan komentira najavljene reforme u zdravstvu, prvotno u primarnoj zdravstvenoj zaštiti.

Zdravstvo ne smije biti »igračka« 
Hrvatski zdravstveni sustav nema dugoročnu strategiju prilagođenu hrvatskim prilikama jer činjenice govore da svaka nova politička garnitura počinje od početka. Kako to komentirate?

BAZDAN: Nažalost, to je uistinu tako, međutim postoje određene objektivne, otežavajuće okolnosti u kojima se razvijao naš zdravstveni sustav. Moramo uvijek imati na umu da je naša država, a time i zdravstveni sustav, prolazila kroz teško razdoblje Domovinskoga rata i poraća. Tada smo bili na visini zadatka, jer dovoljno je spomenuti da je u tom razdoblju učinjeno ono što može ući u svjetsku literaturu, od »zlatnoga sata« do zdravstvene skrbi za sve potrebite. No pogrješke u razvoju našega zdravstva, po mom mišljenju, nastaju nakon toga razdoblja, kada nedostaje jasna vizija zdravstvene politike, koja se najčešće provodi stihijski. Radile su se partikularne reforme dijelova sustava bez nekih ozbiljnijih projekcija njihovih učinaka. Mislim da je zdravstvo jedno od najvažnijih državnih područja čije oblikovanje ne smije biti »igračka« u rukama jedne političke garniture. Možda sam idealist – utopist, ali za neke stvari u ovoj državi, ponajprije za reforme zdravstva i obrazovanja, mora postojati minimalni politički konsenzus koji jamči i kontinuitet. Zapravo, mora postojati suglasnost cijele države, od demografije i ekonomije do zdravstvene struke, i sve to graditi na dugoročnoj strategiji koja mora imati cilj, a ne da se provodi stihijski iz dana u dan.

Više športa za djecu i mlade 
U svakoj državi, pa i u Hrvatskoj, zdravstvo je temelj države, jer samo je zdrav čovjek produktivan. Pojedine države to su prepoznale na vrijeme pa im je na prvom mjestu preventiva. Primjerice, razvijene zemlje izdvajaju za preventivu više od 80 posto proračuna, a u nas je to obrnuto. Kako to promijeniti u hrvatskom sustavu?
»Najviše dugova u zdravstvu, oko 65 %, »proizvode« klinike, slijede opće bolnice s oko 34 % ukupnoga duga, a 1 % duga dijele neke specijalne i ostale bolnice. Primarna zdravstvena zaštita ne stvara nikakav izravan dug i mislim da ju posljednju treba reformirati.«

BAZDAN: Nažalost, preventiva je u nas zanemarena, što se odražava ne samo na sve većoj zastupljenosti pojedinih bolesti, nego i na ukorjenjivanju loših navika i rizičnih oblika ponašanja i životnoga stila koji pogoduje razvoju bolesti. Pritom mislim na pretilost, razne ovisnosti, poput pušenja. Kad je riječ o mlađoj populaciji, ponajprije mislim na sjedilački način života koji u starijoj dobi može dovesti do brojnih poteškoća. Sve što sam nabrojio prijetnje su zdravlju naših građana i njihovoj produktivnosti, a kad to preslikamo na zdravstveni sustav, to su sve potencijalni generatori golemih troškova. U tome se krije i odgovor na pitanje gdje započeti s preventivom. Pritom moramo biti svjesni da bi bile potrebne velike promjene koje se ne mogu dogoditi u kratkom roku, ponajviše stoga što one ne ovise samo o zdravstvenom sustavu, nego bi se trebali uključiti i drugi dionici društva. Mnogo je segmenata koji bi trebali biti uključeni kako bi pomogli u radu Hrvatskomu zavodu za javno zdravstvo koji je ponajviše mjerodavan za razne oblike preventive. Osvrnuo bih se samo na primarnu zaštitu najosjetljivije populacije – djece predškolskoga i školskoga uzrasta. Mislim da postoji dosta prostora za poboljšanje, i to suradnjom obiteljskoga liječnika, liječnika školske medicine, stomatologa itd. Činjenica je da se među djecom i mladima javlja sve više raznih poremećaja i kroničnih bolesti, pa u skladu s time treba pojačati kontrolne preglede i druge oblike prevencije. Jedan od oblika prevencije različitih oboljenja i poremećaja jest bavljenje športom. Kako dolazim i iz toga športskoga okruženja, često svjedočim da se sredstva javnih potreba u športu koja bi trebala biti namijenjena poticanju bavljenja športom djece i mladeži preusmjeravaju u druge namjene. Taj primjer koji sam naveo zorno pokazuje da se prevencija ne može ograničiti samo na zdravstveni sustav.

Nema mehanizama za promašaje!
Zašto nitko u Hrvatskoj ne snosi posljedice za promašaje u zdravstvu? Zdravlje se sve više pokušava komercijalizirati? Dokad?

BAZDAN: U odgovoru na prvo pitanje mogu reći da je osnovni problem to što oni koji donose odluke i provode reforme snose isključivo političku odgovornost za brojne neuspjehe, a ponekad nemaju ni takvu vrstu odgovornosti. Dok nema odgovarajućih mehanizama kontrole i sankcioniranja odgovornih za neuspjehe, cijeli sustav ne može napredovati. U tom smo smislu kao društvo još vrlo nezreli. Postoje brojni primjeri gdje i sami birači na izborima »nagrađuju« i ponovno biraju osuđene pojedince na vrlo odgovorne funkcije i ne vide u tome nikakav problem i kontradikciju.

Drugo pitanje odnosi se samo na javno zdravstvo jer je privatno zdravstvo po svojoj definiciji komercijalizirano. Komercijalizacija zdravstva vrlo je osjetljivo pitanje jer je zdravstvo specifična djelatnost koja se ne može svesti na tržišno gospodarstvo. Naš sustav još traži pravu mjeru odnosa javnoga i privatnoga sektora. Smatram da ni u jednom samo tržišno poslovanje ne smije biti prioritet, nego prioritet mora biti pružanje kvalitetne zdravstvene usluge. Osoba kojoj je potrebna pomoć mora biti u središtu pozornosti jer zdravstvo je za nju, mora joj biti dostupno i prilagođeno. Osoba je nositelj svih vrijednosti od začeća do naravne smrti i kao takvoj joj treba biti dostupna zdravstvena zaštita.

Problem komercijalizacije farmaceutske industrije

No kad je u pitanju komercijalizacija zdravstva, tj. zdravstvenih usluga, automatski se spominje »komercijalizacija zdravlja«. Mislim da tu dotičemo područje farmaceutske industrije. Time otvaramo niz pitanja i problema. Farmaceutske tvrtke ostvaruju velike profite, a zdravstvenim ustanovama generiraju velike troškove, koji se često pretaču u dugove koji najviše opterećuju sustav. Problem komercijalizacije farmaceutske industrije izrazito je složen i uvelike nadmašuje odnos te industrije i zdravstvenih ustanova. Danas je to jedan, moglo bi se reći, sociološki fenomen gdje se u službi farmaceutske industrije javlja složena potporna ekonomska, promidžbena i marketinška struktura koja je često usmjerena na stvaranje umjetnih potreba na tom sve razvijenijem, ali ujedno i osjetljivom tržištu. 

Više ulagati u liječnike 
U Hrvatskoj se često ulaže u zgrade, u aparaturu (koja je često neraspakirana), a kako zadržati liječnike koji su okosnica sustava? Koliko se u njih ulaže?
»Naš sustav još traži pravu mjeru odnosa javnoga i privatnoga sektora. Smatram da ni u jednom samo tržišno poslovanje ne smije biti prioritet, nego prioritet mora biti pružanje kvalitetne zdravstvene usluge. Osoba kojoj je potrebna pomoć mora biti u središtu pozornosti jer zdravstvo je za nju, mora joj biti dostupno i prilagođeno.«

BAZDAN: Za pružanje kvalitetne zdravstvene usluge najvažniji su zdravstveni radnici, dakle, ne samo liječnici, nego i ostalo medicinsko osoblje, naravno, na čelu s liječnicima. Jasno je da treba ulagati i u zgrade i u suvremene uređaje, ali najvažnije je ulaganje u zdravstvene radnike, poglavito liječnike, motivirati mlade ljude za upis na medicinske fakultete, zadržati mlade liječnike u zemlji, omogućiti im usavršavanje i napredovanje u struci. Inače će aparati ostati neraspakirani jer s njima ne će imati tko raditi. Mišljenja sam da postoje razni načini na koje se liječnici mogu stimulirati, a to bi trebao biti projekt na kojem bi trebala zajednički sudjelovati tijela lokalne i regionalne samouprave te državne uprave. Takva bi suradnja trebala biti izazov i trebala bi voditi tomu da se nadiđu različiti partikularni stranački interesi radi postizanja zajedničkoga cilja. Osobno, u svojem području rada, kao ravnatelj dubrovačkoga Doma zdravlja, pokušavam na različite načine motivirati liječnike struka koje nedostaju našoj lokalnoj zajednici da dođu u Dubrovnik i tu ostanu. Naravno da se pritom kao najveći problem javlja stambeno pitanje, pa i to nekako zajednički pokušavamo riješiti. U nedostatku dubrovačkih liječnika Dom zdravlja Dubrovnik uspio je privući nekoliko liječnika iz drugih sredina, na primjer iz Zagreba, Varaždina, Boke kotorske, Makedonije. Nadam se da će kod njih prevladati pozitivna iskustva te da će trajno ostati u našoj sredini. Poseban je izazov kad treba liječnika privući, primjerice, na otok. Sustav jednostavno ne nudi dovoljno mogućnosti stimulacije u takvim slučajevima. Dakle, mislim da se u liječnike još uvijek ne ulaže dovoljno. 

Moraju ostati javni domovi zdravlja 
Kako organizirati domove zdravlja da budu funkcionalni, da poslovi budu pravilno raspoređeni?

BAZDAN: Domovi zdravlja prema konceptu Andrije Štampara bili su okosnica javnozdravstvenoga sustava u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Raznim reformama od 1993. godine od domova zdravlja kontinuirano su se »otkidali« pojedini segmenti poslovanja te su se formirale nove ustanove sa svim svojim popratnim administrativnim poslovima kao što su zavodi za javno zdravstvo, zakupci, koncesionari, zavodi za hitnu medicinu itd. Posljednja ideja sadašnjega ministarstva potpuna je privatizacija primarne zdravstvene zaštite, dakle obiteljske i dentalne medicine, u novi oblik samostalne privatne djelatnosti ordinacija. Mislim da to nije dobro. Naime, najviše dugova u zdravstvu, oko 65 %, »proizvode« klinike, slijede opće bolnice s oko 34 % ukupnoga duga, a 1 % duga dijele neke specijalne i ostale bolnice. Primarna zdravstvena zaštita ne stvara nikakav izravan dug i mislim da ju posljednju treba reformirati. Domovi zdravlja sada funkcioniraju kao zadnja linija obrane javnoga primarnoga zdravstva i osiguravaju zdravstvenu zaštitu u nerazvijenim sredinama gdje ne postoji komercijalni interes privatnih liječnika za otvaranjem ordinacija.

Ako i dođe do nekakvoga scenarija najavljene privatizacije, mi u Domu zdravlja Dubrovnik spremni smo stvoriti uvjete za svoje liječnike i omogućiti im primanja približno jednaka onima koja bi imali u privatnim ordinacijama. U domovima zdravlja osim obiteljske i dentalne medicine postoji i niz ostalih, manje atraktivnih, ali ne i manje važnih djelatnosti kao što su razne specijalističke ordinacije: pedijatrija, ginekologija i druge, palijativna skrb, patronažna služba, zdravstvena njega u kući, sanitetski prijevoz. Sve te službe čine prilično dobro zaokruženu cjelinu koja se bez pravih analiza i procjene učinaka reforme ne bi trebala narušavati. 

Originalna metoda zdravstvenoga turizma
Razvili ste originalan model zdravstvenoga turizma, ne floskule koje se godinama promiču iz kabineta, nego konkretan oblik. U čemu se on sastoji i kako ga dalje razvijati?
BAZDAN: Pitanje očito cilja na vrijeme dok sam bio ravnatelj Opće bolnice Dubrovnik kada je u njoj razvijan projekt medicinskoga turizma kroz Odjel za vanjske pacijente. Konkretno, pružali smo sve vrste medicinskih usluga, od najjednostavnijih pregleda i zahvata do najkompliciranijih invazivnih kardioloških i neurokirurških zahvata inozemnim pacijentima koji nisu u sustavu HZZO-a. Ti su se pacijenti obrađivali izvan radnoga vremena pa je Upravno vijeće bolnice formiralo posebne cjenike, i to prema prosječnim europskim cijenama za takvu vrstu usluga. Ti vanjski pacijenti bili su korisnici usluga različitih svjetskih privatnih zdravstvenih osiguravateljskih društava koja su uredno podmirivala sve ispostavljene troškove, a prethodno su naravno odobravali dogovorene zahvate, tako da se može reći da smo vrlo uspješno poslovali. U ljetnim mjesecima kada smo imali velik broj pacijenata s kruzera ostvarili bismo i do 8 milijuna kuna dodatnih prihoda. Moram naglasiti da je to bio model koji smo sami osmislili i razvijali. Nažalost je i taj projekt kasnije zaustavila Milanovićeva Vlada.
Digitalizacija bi smanjila listu čekanja 
Sve se više govori da je hrvatsko zdravstvo zatočenik HZZO-a, a administracija nagomilana i kontradiktorna. Kako u današnjem svijetu digitalizacije i stoljeću struke napraviti jednostavnu raspodjelu i transparentnu zdravstvenu zaštitu i pomoć?

BAZDAN: To je pitanje za cijeli niz stručnjaka i eksperata iz toga područja. Mogu navesti primjer maloga koraka koji je moja matična ustanova napravila u pogledu digitalizacije koja vodi boljoj organizaciji pružanja usluga. Naime, digitalizirali smo sve rendgenske uređaje, tako da smo ukinuli upotrebu filmova i klasičnih rendgenskih snimaka. Ti su podatci onda lako dostupni ovlaštenim liječnicima. U tom smislu treba razvijati digitalnu suradnju među zdravstvenim ustanovama, što bi uvelike smanjilo razne troškove, primjerice dupliranje određenih pretraga ili snimaka koji su već prethodno napravljeni u nekoj drugoj ustanovi, i smanjilo liste čekanja.

Neozbiljan pristup pobolu branitelja?
Nedavno je izišao dokument objavljen iz Hrvatskoga zavoda za javno zdravstvo u kojem se tvrdi da je braniteljska populacija zdravija od ostalih. U odgovoru su kontradiktorni, a novac je potrošen…

BAZDAN: Mislim da je Hrvatski zavod za javno zdravstvo vrlo ozbiljna organizacija koja je napravila određene analize na temelju dostupnih podataka u određenom trenutku. Pitanje je koliko je braniteljska populacija dobro obrađena i jesu li evidentirani svi relevantni podatci. U svakom slučaju treba ažurirati baze podataka na temelju kojih se donose zaključci o stanju braniteljske populacije. Ti mi se podatci ne slažu s onima koje imam iz iskustva s terena.

Kako pomoći hrvatskim braniteljima i njihovim obiteljima?

BAZDAN: Kako sam stjecajem obiteljskih okolnosti nažalost imao prilike duže boraviti u toplicama, susreo sam se s mnogim braniteljima s invaliditetom koji su se tamo zatekli na rehabilitaciji. Osobno sam se osvjedočio da velik dio braniteljske populacije ima velikih zdravstvenih problema koji proistječu iz njihove invalidnosti, a i sama invalidnost kao stanje zahtijeva stalnu brigu i ulaganje. Smatram da bi prvo trebalo napraviti vjerodostojne popise branitelja s određenim zdravstvenim teškoćama – ne samo onih s invaliditetom – koji bi onda poslužili u određivanju strategije sustavne zdravstvene pomoći hrvatskim braniteljima. Zapravo mi je nevjerojatno da takvi dokumenti već ne postoje. Koliko sam upoznat, upravo se radi ta strategija i nadam se da će ona u potpunosti uskoro zaživjeti. 

»Na terenu« šest dana u tjednu
Činjenica je da je natalitet u Hrvatskoj sve manji, a mortalitet i starosna dob stanovništva sve veći. Među prvima ste počeli s palijativom, a u tome vam je pomogao i autoritet biskupije. Sada ste na glasu kao najorganiziranija služba palijativne skrbi u državi. Kako tražiti zajednička rješenja i odgovoriti tim potrebama?
BAZDAN: Palijativa je moj najdraži projekt koji sam pokrenuo kao ravnatelj dubrovačke bolnice i nastavio danas kao ravnatelj Doma zdravlja. U dubrovačkoj bolnici postojao je »roh-bau« prostor na četvrtom katu koji nikada nije bio do kraja izgrađen te smo se 2010. suradnici i ja odlučili pokrenuti projekt izgradnje Odjela za palijativnu skrb. Temeljem podataka koje spominjete u pitanju došli smo do zaključka da je takva skrb u današnje vrijeme nasušna potreba. Troškovi izgradnje odjela sa 60 kreveta te ugradnje opreme iznosili su oko 14 milijuna kuna. Bolnica, zaklada »Blaga djela«, Dubrovačko-neretvanska županija i Grad Dubrovnik osigurali su većinu sredstava, a u projektu je sudjelovala i Dubrovačka biskupija koja je uz financijsku potporu bila značajan kohezijski faktor svih spomenutih i uključenih institucija raznih političkih opredjeljenja. Cijeli kat, tj. Odjel palijativne skrbi završen je u vrlo kratkom roku 2012. godine. Paralelno s izgradnjom, niz sestara, psihologa, liječnika i socijalnih radnika bio je educiran za rad u palijativnoj skrbi, tako da je odjel mogao odmah početi s radom. Nažalost, tadašnji ministar Ostojić i novopostavljeni sanacijski upravitelj nisu imali »sluha« za navedeni odjel te mogu reći da su iz političkih razloga i opstruirali navedeni projekt.
Mojim dolaskom u Dom zdravlja Dubrovnik 2014. godine odmah smo započeli s organizacijom palijativne skrbi na primarnoj zdravstvenoj razini. Formirali smo mobilni palijativni tim i koordinatora za palijativnu skrb te uredili prostor za službu. S mobilnim palijativnim timom čiji su članovi liječnici specijalisti više raznih grana medicine te medicinske sestre redovito smo nazočni »na terenu« za sada šest dana u tjednu.

IZVORGlas Koncila br. 38/2017.
Prethodni članakU SLUŽBI BLIŽNJEGA Resocijalizacija potrebitih
Sljedeći članakBLAGO DUBOVEČKE KAPELICE Čuvaju kip Majke Božje stariji od bistričkoga?