Tko redovito prati stručne analize vezane uz ideje o provedbi radnih i mirovinskih reforma, mogao je uočiti da se iza tih ideja kriju demagoški razlozi političara sa svrhom pridobivanja naklonosti birača, ali prije svega starije populacije koja nema staža potrebnoga za ispunjavanje uvjeta za mirovinu, a doživljava godine starosti u kojima se ostvaruju prava na mirovine. Brojni polustručnjaci, najčešće ekonomisti, ali i poneki pravnici, koji nisu pročitali ni jednu stručnu knjigu iz područja radnoga i mirovinskoga osiguranja, ali čitaju inozemne novinarske člančiće o tim temama ili sračunato prilagođena izvješća Svjetske banke ili Monetarnoga fonda, nude našim političkim strukturama rješenja mirovinskih problema, bez uvažavanja gospodarskih i demografskih mogućnosti. Zato je moguće da se zbunjenoj javnosti nude ideje priznavanja mirovina bez mirovinskoga staža, dakle bez rada i osiguranja i bez plaćanja poreza i doprinosa. Najčešće je to pod tobože stručnim nazivima kao npr. »nulti mirovinski stup«, a u posljednje vrijeme i pod nazivom »nacionalne mirovine«. Kao da im nije dovoljno što je naš postojeći mirovinski sustav već toliko destruiran da je moguće ostvariti pravo na starosnu mirovinu i samo s jednim satom rada, dakle s jednim satom mirovinskoga osiguranja dnevno ako se u takvu osiguranja provede petnaest ili dvadeset godina. Dakle, takve »luft-inspektore« (kako bi rekli stari Zagrepčani) izjednačuje se u mirovinskim pravima s masom radnika i radnica koji godinama svakodnevno putuju na posao, mukotrpno rade za minimalnu plaću, koju često i ne prime.
Političari blagonaklono stajalište prema ljudima bez staža pravdaju frazom: »Pa i oni su negdje nešto radili.« To može biti točno, ali ne i opravdanje, jer nisu plaćali doprinose ni poreze državi, a mnogi su primali socijalnu pomoć iz proračuna države ili općina i gradova, koji su punjeni baš radom potplaćenih radnika. Dodatna je fraza »da je socijalna pomoć ponižavajuća i stigmatizirajuća za pojedinca u njegovu okruženju, a mirovina ima svoje dostojanstvo«. To može biti djelomice istinito, ali se odmah postavlja pitanje kakvo dostojanstvo ima primjerice blagajnica u trgovini koja godinama radi nedjeljama, a često i prekovremeno, pa za to prima minimalnu plaću i na osnovi takve plaće ostvaruje bijednu mirovinu. Zato se od 2013. do danas iselilo iz Hrvatske između 250 do 300 tisuća Hrvata.
Nedavno je preko medija pomoćnica ministra rada i mirovinskoga sustava opravdavala nacionalnu mirovinu za sve hrvatske državljane bez rada i bez staža koji dožive 65 godina. Visina te mirovine trebala bi biti oko 800 kuna mjesečno. Navodno bi tu mirovinu uživalo oko 59 000 građana, bez drugih prihoda. Nije jasno kako se došlo do toga podatka. Što će biti ako se nakon uvođenja nacionalne mirovine utvrdi da kandidata ima više od 100 000. Ne smiju se brojčani podatci vaditi po potrebi »iz rukava« jer reforma sustava nije kartaška igra. Nadalje, imovinski bi se cenzus određivao prema prihodima ostalih članova obitelji. Istodobno socijalnu pomoć prima oko 80 000 građana, a ona može biti u sličnoj visini kao i nacionalna mirovina. U tu konkurenciju između nacionalne mirovine i socijalne pomoći ulazit će i sadašnja postojeća najniža mirovina, koja za 15 godina stvarnoga staža iznosi nešto više od 1000 kuna mjesečno.
Postavlja se pitanje kako će se provjeravati cenzusi prihoda obitelji, odnosno može se pretpostavljati da će se to masovno izigravati. Naime, mnogi hrvatski državljani koji bi ostvarivali pravo na takvu nacionalnu mirovinu jer borave u Hrvatskoj duže od 15 godina (što je jedan od uvjeta) imaju nepokretnu imovinu ili zemlju u državama iz kojih su se doselili. Isto se postavlja pitanje hoće li ulaziti u cenzus prihoda i prihodi članova obitelji koji su na radu u inozemstvu. Osim toga Hrvatska nema podatke o visinama inozemnih mirovina koje se isplaćuju Hrvatskoj, iznad 100 000, pa bi i to trebalo ulaziti u imovinski cenzus.
Sve takve provjere otvorit će široku mogućnost izigravanja. Tad će »mudra« politika raznih ministarstava predložiti nove propise i nova zapošljavanja u birokraciji, koja će to po ustaljenoj praksi neuspješno kontrolirati. Stvorit ćemo umjesto jednoga mirovinskoga sustava tri paralelna podsustava koji će međusobno konkurirati, pa bi se to moglo nazvati »trojni sustav crkavica«. Ako se tomu pribroje sporni II. i III. mirovinski stup, kaos je potpun.
Pomoćnica ministra tješila je zbunjeno slušateljstvo da na tome vrlo ozbiljno radi već godinu dana posebna radna skupina stručnjaka s fakulteta i predstavnika raznih udruga sindikata i umirovljenika, koji svi zajedno razmatraju i europsku praksu, a uključen je i Institut za javne financije. Nažalost, od takvih komisija, koje smo svojedobno podrugljivo nazvali »komisije s brda i s dola«, u kojima su već godinama u pravilu isti ljudi, ne mogu se očekivati dobra rješenja. Indikativna je i izjava jedne braniteljice nacionalne mirovine, koja je po struci psihologica, a koja kao jamstvo da će sve biti u redu tvrdi za sebe »da je socijalno osjetljiva«. Ako se poziva na svoju socijalnu osjetljivost, treba se upitati zašto je dosada izostajala socijalna osjetljivost kod obiteljskih mirovina, ponajprije udovica. Primjer: obitelj prosječnih korisnika prosječnih mirovina (nešto više od 2000 kn jedna mirovina, a ukupno oko 4000 kn) živi u skromnom dvosobnom stanu. Suprug umre pa udovica ostane samo sa svojom mirovinom od 2000 kn i s njom ne može više živjeti u svojem stanu. Zašto ne bi imala pravo na barem pola mirovine pokojnoga supruga jer su kao obitelj bili zajednica života. Tako je u Njemačkoj i Italiji, ali i u drugim europskim zemljama. To je socijalna osjetljivost za obitelj. Na pitanje u naslovu, zašto se nudi nacionalna mirovina, odgovor je predizborna demagogija.
