PRIRODOSLOVAC I PUBLICIST MILAN MARAKOVIĆ Pionir Hrvatskoga katoličkoga pokreta

Milan Maraković

Uz poznatijega Ljubomira, važnu ulogu u prvim godinama razvoja Hrvatskoga katoličkoga pokreta imao je njegov stariji brat prirodoslovac i publicist Milan Maraković.

Rođen je 14. ožujka 1884. u Topuskom. Osnovnu je školu polazio u Livnu i Travniku, gdje je pohađao i isusovačku nadbiskupijsku gimnaziju. Studij matematike i fizike – iz studijskih je dana i njegova fotografija – upisao je 1902. na Filozofskom fakultetu u Beču, gdje je položio i profesorski ispit i stekao doktorat 1906. Želio se, kao izvrstan student, poslije doktorata usavršavati u Berlinu ili Parizu, ali je to bilo preskupo. Pri kraju studija specijalizirao se za geofizičke znanosti te stupio kao asistent u Centralni meteorološki institut u Beču. U tom zavodu radio je pet godina, napisavši prve stručne radove na njemačkom jeziku. Zanimljivo je da je radio većinom noću. Ne mogavši dobiti stalno namještenje jer su vlasti preferirale »domaće« kandidate, vratio se u BiH, prvo nakratko za učitelja u Livnu, a potom, došavši u Sarajevo, za profesora realne gimnazije. Bio je vrlo društven i omiljen u društvu te, kao brat mu Ljubomir i sestra Vjera, glazbeno nadaren pa je i on odlično svirao klavir. U Sarajevu je, uz ostalo, prijateljevao sa slikarom Gabrielom Jurkićem i njegovom ženom Štefom, katoličkom književnicom. Pomalo je boemski živio, što mu je pogoršavalo od djetinjstva narušeno zdravlje – imao je gušu. U Velikom ratu nije sudjelovao jer je imao problema i s vidom, tako da je radio i u sarajevskoj bolnici kao RTG-fizičar. Pri kraju rata dodijeljen je tamošnjemu meteorološkomu opservatoriju na Bjelašnici, gdje je bio glavni meteorolog, a ubrzo i ravnatelj Instituta za meteorologiju, na kojem je položaju umirovljen 1928. Umro je 2. studenoga 1932. u Sarajevu, gdje je i pokopan.

Važnu ulogu imao je u početcima Hrvatskoga katoličkoga pokreta. Kad je krčki biskup Mahnić poslao svojega svećenika Ivana Butkovića u Beč osnovati katoličko akademsko društvo, upravo je Milan bio prvopozvani član suutemeljitelj Hrvatskoga katoličkoga akademskoga društva »Hrvatska«, prve organizacije mlade katoličke inteligencije, osnovane 12. svibnja 1903., koja je djelovala pod geslom »Za vjeru i dom!«. Često je u »Luči« izvješćivao sa sastanaka mlade katoličke inteligencije. Bio je među inicijatorima osnutka Hrvatske pučke stranke u BiH 1919., katoličke i federalističke orijentacije, a 1920. bio je član vodstva stranke kao pokrajinski izaslanik za Bosnu.

Pionir Hrvatskoga katoličkoga pokreta, prirodoslovac i plodan publicist, Milan Maraković bio je posebice zaslužan za razvoj meteorologije u Bosni i Hercegovini.

Bijaše vrlo širokih interesa. Tako je nekoliko puta letio balonom, kako izvješćuje godišnjak bečke Akademie der Wissenschaften, a letio je i u Švicarskoj. Bio je 1907. nazočan pri Bleriotovu polijetanju preko La Manchea, zanimali u ga vjetrovi, valovi, fizika, kemija, potresi (već ih je tada okarakterizirao kao kaotičnu pojavu), pa je prijateljevao s geofizičarom Andrijom Mohorovičićem st. U rujnu 1923. pronašao je na Bjelašnici do tada nepoznatu voluharicu, po njemu prozvanu Dolomys marakovici (Microtus marakovici Bolkay), o čemu piše Stjepan Bolkay u »Glasniku Zemaljskoga muzeja u Sarajevu« 1926. i 1929. Bio je među osnivačima Društva planinara u BiH 1921., a 1925. inicijator i suosnivač Društva amaterskih fotografa u Sarajevu. Čini se da je početkom tridesetih godina imao udjela i u osnutku društva »Kulin ban« u Sarajevu, posvećenoga istraživanju i očuvanju starina. Često je o prirodoslovnim temama predavao na raznim katoličkim i drugim tribinama. Tako je 1920. bio predavač na tribinama Katoličkih organizacija u Sarajevu, na kojima je uz ostalo govorio o temama »Kosmogonijski problemi«, »Propast svijeta«, »Problem materije«.

Objavio je više od stotinu članaka u dnevniku katoličke orijentacije »Večernjoj pošti«, koju je uređivao »domagojac« Joso Sironić, većinom glazbene kritike i prikaze koncerata, uz ostalo i duhovne glazbe, ali i članke iz fizike i astrofizike, meteorologije, rudarstva, paleobiologije, fotografike, automobilizma, o sarajevskim komunalnim pitanjima i dr. Razne tekstove objavio je i u katoličkom »Hrvatskom dnevniku«, »Katoličkom listu«, »Katoličkom svijetu«, »Seljačkim novinama«, »Franjevačkom vjesniku«, »Napretku«, »Pregledu« i dr. Za enciklopedijsku monografiju »Bosna i Hercegovina« 1922. napisao je članak »Klimatske prilike«.

Od stručnih radova najpoznatija je monografija »Studien über die Bora˝ (Studije o buri), izišla 1913. kao 18. svezak izdanja Instituta za ispitivanje Balkana u Sarajevu. Ustvrdio je da postoje tri tipa bure: bura koja vlada duž čitave obale Jadrana; bura sjevernoga Jadrana i lokalne bure, a za nastup pojedinoga tipa najveću ulogu ima položaj i pomicanje izobara od istoka prema zapadu.

U povodu njegove smrti pisac nekrologa u reviji »Pregled« zapisao je da Maraković bijaše »značajna ličnost u životu kulturnoga Sarajeva«. Dodali bismo: ne samo Sarajeva.

IZVORGlas Koncila br. 5/2020.
Prethodni članakVJERNIČKO SUOČAVANJE S RAVNODUŠNOŠĆU Tko može ljubavlju zapaliti drugoga?
Sljedeći članakUZ FILMSKU DRAMU »OPROSTITE, MIMOIŠLI SMO SE« Žrtve sustava rada