Početna Glas Koncila Teološki osvrt

PRIVLAČNA SNAGA MLADIH MISA NOVIH SVEĆENIKA Je li to slavlje »vjenčanja« s Crkvom?

Doživjeti mladomisnikovu trajnu i posvemašnju otvorenost Kristu

Snimio: B. Čović | U mjestu Čučerje u crkvi Pohod B.D.M, održana mlada misa koju je, prvi put kao svećenik, vodio mladomisnik Ivica Šturlić

Iz godine u godinu život nekoliko desetaka župnih zajednica u domaćoj Crkvi određuje poseban događaj: slavlje mlade mise, dakle svečano euharistijsko slavlje kojemu prvi put nakon ređenja predsjeda mladi svećenik, u pravilu u župnoj zajednici iz koje je iznikao. To slavlje, unatoč svim kulturnim promjenama, pa i pomacima u poimanju Crkve, a onda i svećeništva, ne gubi svoju privlačnu snagu. Svoja je promišljanja o mladoj misi s Glasom Koncila podijelio mr. Anđelko Košćak, rektor Nadbiskupskoga bogoslovnoga sjemeništa u Zagrebu.

»Agape« primjerenija od usporedbe sa »svadbom«

Zanimljivo je da neki običaji, primjerice roditeljski blagoslov, podsjećaju na proslavu vjenčanja. »Neke podudarnosti«, smatra mr. Košćak, »teško je izbjeći, pogotovo kad je riječ o narodnim običajima koji prate onaj središnji događaj, tj. samo misno slavlje.« Na nekoj općoj razini ti običaji sugeriraju da je jedno razdoblje života, koje bi se moglo nazvati razdobljem priprave, završilo, a osoba se posvećuje onomu što je njezin stvarni životni poziv: za većinu je to zasnivanje nove obitelji, a za svećenika početak posebne službe u Crkvi. Ulazak u novu službu u mnogočemu podrazumijeva »oproštaj« od dosadašnjega života. I taj se element osjeća kod nekih običaja: premda svoju obitelj i svoju »malu« zajednicu ne zaboravlja – štoviše mlada je misa svojevrsni vrhunac dosadašnjega zajedništva – sada se svećenik predaje u službu velike Božje obitelji, Crkve.

Mr. Anđelko Košćak: »Proslava svojim sadržajem i stilom treba sugerirati da je svećeništvo Božji plan za mladomisnika; da on služeći Crkvi svjedoči za Boga u svijetu iz kojega je uzet te da ga pred Bogom zagovara. U svakom slučaju, treba se više usredotočiti na Boga koji poziva i na zajednicu vjernika negoli na osobu svećenika.«

Tu bi ipak, smatra rektor Košćak, analogije sa svadbom trebale prestati, čak i kad bi se svećeništvo shvatilo kao »vjenčanje« s Crkvom. Naime, jedini pravi Zaručnik Crkve – ističe sugovornik – jest Isus Krist, a svećenik je »svojim životom – molitvom, slavljenjem svetih otajstava, brigom za nemoćne te odgovornim i postojanim katehiziranjem – u trajnom odnosu povjerenja između Krista, Zaručnika i Glave, i Crkve koja je njegovo Tijelo«.

Prema mr. Košćaku bi stoga najprikladnije bilo izvanjsku proslavu i običaje koji prate mladu misu shvatiti kao svojevrsni nastavak onoga središnjega i najvažnijega, a to je euharistijsko slavlje. Za taj »produžetak« euharistijskoga slavlja i zajedništva u bratskom druženju kršćanska tradicija odavno rabi izraz »agape«. »No agape u biti znači ‘budimo ono što – ili Koga – blagujemo’«, kaže sugovornik. I upozorava: »Ne udaljujmo se – ili još gore, ne izobličujmo je – od slike Krista kojega smo slušali i blagovali i kojega smo, svojim životom – riječju i djelom – pozvani i poslani naviještati. Zato bi bilo dobro i u toj prigodi misliti i djelom potvrditi (npr. kolektom) da smo i tada blizu siromasima, bolesnima, nemoćnima… od kojih su mnogi svojim molitvama i žrtvom, prikovanošću uz bolesnički krevet ili napuštenošću od svih, prinosili i prinose žrtve i molitve za mladoga svećenika.«

Između ređenja i mlade mise nema »konkurencije«

Sugovornik je upitan o odnosu između mlade mise i svećeničkoga ređenja. Naime, s obzirom na broj sudionika mogao bi se steći dojam da je ređenje nešto »službeno«, »uže crkveno«, a mlada misa, barem u takozvanim »tradicionalnijim« sredinama, »općepučko« slavlje. Stvarne, bitne »konkurencije« između dvaju slavlja mr. Košćak ne vidi. Naime, »mlade mise ne bi bilo da joj nije prethodilo prezbitersko ređenje«. S druge strane, ni ređenje se ne događa bez vjernika. Štoviše! »Gledajući vjernike u katedrali, njihovu spremnost da dva sata, a ponekad i dulje, spremno odstoje, prate, mole… to je zasigurno znak da u sebi proživljavaju posebnost, neponovljivost i ljepotu primanja sakramenta reda te divljenje mladim ljudima što su spremni radosna srca i duha prihvatiti križ zvanja i ići za Kristom«, kaže sugovornik.

Za mr. Košćaka kao rektora bogoslovije ređenje je trenutak ka kojemu streme sva nastojanja u ustanovi koju vodi. »Tijekom bogoslovne formacije, odnosno života u bogosloviji, bogoslovu se najprije nastoji dozvati u svijest komu je u potpunosti spreman dati povjerenje, komu želi u svom totalitetu pripadati. Usmjerava ga se, dakle, na jedinstven odnos prema Kristu i na shvaćanje sebe kao njegova učenika. Važna je ta dimenzija učeništva, osluškivanja, oblikovanja pitanja, suočavanja s poteškoćama, traženja prilike za razgovor. Tek je onda moguće otvoriti i vrata koja vode u svijet svećeničkoga života odnosno poslanja koje je u biti služenje svima. Tako je za nas đakonsko, a potom i prezbitersko ređenja ono o čemu razgovaramo s bogoslovima. U tu svrhu prikupljamo mišljenja i ostalu potrebnu dokumentaciju kojom se oblikuje ono što zovemo prikladnošću za ređenje, a u svemu tome konačnu riječ ima mjesni (nad)biskup«, kaže sugovornik.

Jedinstven događaj i za svećenika i za župu
S druge strane, »mlada je misa svakako jedinstven događaj, kako za mladoga svećenika tako i za župnu zajednicu iz koje je izrastao, bez obzira na to što su u nekoj župi mladomisnička slavlja češća ili čak u istoj godini bude i više mladomisnika«, kaže sugovornik i pomalo u šali spominje svojega župnika koji je, kad bi ga pitali ima li te godine mladomisnika, znao reći: »Ne pitaj imam li, nego koliko.« »Naime dolazim iz župe u kojoj je od 1950. do danas bilo 46 slavlja mladih misa!« pojasnio je mr. Košćak. I nastavio: »Mladomisničko slavlje treba okupiti cijelu župnu zajednicu jer svi su na neki svoj način – osobito molitvom i podrškom – ulagali u to svećeničko zvanje, poticali svojega župljanina da ustraje. Zasigurno bi bilo dobro, kako na samo slavlje mlade mise tako i za mladomisnički stol odnosno ručak, uključiti ne samo rodbinu ili one s kojima je mladomisnik tek uže bio povezan, nego i druge koje obično zovemo ‘tihi, samozatajni molitelji’. Te osobe vrlo vjerojatno žele i dalje takvima ostati, međutim na nama je da ih prepoznamo i da im zahvalimo.«
S bezrezervnim »svakako!« mr. Košćak odgovara na pitanje je li, odnosno može li mlada misa biti prigoda za promicanje svećeničkih zvanja. Premda je »teško ne primijetiti ono izvanjsko, sjaj, šarenilo i ljepotu mladomisničkoga slavlja«, to za promicanje duhovnoga poziva ipak nije dovoljno. »Da bi netko na tom slavlju nešto dublje doživio ili bio potaknut na razmišljanje o Božjem pozivu, treba primijetiti nešto više, nešto dublje; treba doživjeti mladomisnikovu trajnu i posvemašnju otvorenost Kristu, osjetiti da zrači radošću, mirom i ljubavlju kao darovima kojima ga je sâm Bog obdario«, smatra sugovornik.
Trenutak potpore i prihvaćanja

Na pitanje kako organizirati slavlje dr. Košćak iznosi svojevrsni zaključak čitavoga razgovora: »Ne vidim ništa loše u tome da se euharistijskom slavlju koje u toj prigodi zovemo ‘mladom misom’ doda i ‘riječ više’. Tu mislim na poneku prikladnu recitaciju, čestitku, prinos prigodnih darova. Svakako se ne smije narušiti slavlje kao spomenčin Kristova otkupiteljskoga djela. Mlada misa jest prigoda da se Božji narod ‘zagleda’ u svojega svećenika, pastira koji će im svjedočiti o Ljubavi koju je prihvatio svim svojim bićem i do koje želi dovesti svakoga čovjeka. Mlada je misa također trenutak u kojem mladi svećenik može doživjeti i onu potrebnu gestu ljudske podrške i prihvaćanja, a ta je gesta svakako povezana i s vjerom župljana i njezinim svakodnevnim življenjem. Podrška takvih vjernika svećeniku je, posebno mladomu, potrebna i draga. Mlada misa i svojom pojavnošću treba naglasiti živi odnos mladomisnika prema Onomu koji ga je pozvao, vodio, izabrao i posvetio te istinski odnos prema zajednici vjernika, tj. prema Crkvi kojoj želi i pozvan (obvezan) je služiti. Da bi slavlje upućivalo na te autentične dimenzije svećeništva, potrebno je manje isticati osobu svećenika, kao da je on ‘postigao’ svećeništvo svojom zaslugom, sposobnostima ili pak svojom voljom (nitko nema pravo biti svećenik!). Proslava svojim sadržajem i stilom treba sugerirati da je svećeništvo Božji plan za mladomisnika; da on služeći Crkvi svjedoči za Boga u svijetu iz kojega je uzet te da ga pred Bogom zagovara. U svakom slučaju, treba se više usredotočiti na Boga koji poziva i na zajednicu vjernika negoli na osobu svećenika. Posebno se treba kloniti pretjeranoga veličanja osobe i svega što bi upućivalo na trijumfalizam.«