Iz godine u godinu život nekoliko desetaka župnih zajednica u domaćoj Crkvi određuje poseban događaj: slavlje mlade mise, dakle svečano euharistijsko slavlje kojemu prvi put nakon ređenja predsjeda mladi svećenik, u pravilu u župnoj zajednici iz koje je iznikao. To slavlje, unatoč svim kulturnim promjenama, pa i pomacima u poimanju Crkve, a onda i svećeništva, ne gubi svoju privlačnu snagu. Svoja je promišljanja o mladoj misi s Glasom Koncila podijelio mr. Anđelko Košćak, rektor Nadbiskupskoga bogoslovnoga sjemeništa u Zagrebu.
Zanimljivo je da neki običaji, primjerice roditeljski blagoslov, podsjećaju na proslavu vjenčanja. »Neke podudarnosti«, smatra mr. Košćak, »teško je izbjeći, pogotovo kad je riječ o narodnim običajima koji prate onaj središnji događaj, tj. samo misno slavlje.« Na nekoj općoj razini ti običaji sugeriraju da je jedno razdoblje života, koje bi se moglo nazvati razdobljem priprave, završilo, a osoba se posvećuje onomu što je njezin stvarni životni poziv: za većinu je to zasnivanje nove obitelji, a za svećenika početak posebne službe u Crkvi. Ulazak u novu službu u mnogočemu podrazumijeva »oproštaj« od dosadašnjega života. I taj se element osjeća kod nekih običaja: premda svoju obitelj i svoju »malu« zajednicu ne zaboravlja – štoviše mlada je misa svojevrsni vrhunac dosadašnjega zajedništva – sada se svećenik predaje u službu velike Božje obitelji, Crkve.
Tu bi ipak, smatra rektor Košćak, analogije sa svadbom trebale prestati, čak i kad bi se svećeništvo shvatilo kao »vjenčanje« s Crkvom. Naime, jedini pravi Zaručnik Crkve – ističe sugovornik – jest Isus Krist, a svećenik je »svojim životom – molitvom, slavljenjem svetih otajstava, brigom za nemoćne te odgovornim i postojanim katehiziranjem – u trajnom odnosu povjerenja između Krista, Zaručnika i Glave, i Crkve koja je njegovo Tijelo«.
Prema mr. Košćaku bi stoga najprikladnije bilo izvanjsku proslavu i običaje koji prate mladu misu shvatiti kao svojevrsni nastavak onoga središnjega i najvažnijega, a to je euharistijsko slavlje. Za taj »produžetak« euharistijskoga slavlja i zajedništva u bratskom druženju kršćanska tradicija odavno rabi izraz »agape«. »No agape u biti znači ‘budimo ono što – ili Koga – blagujemo’«, kaže sugovornik. I upozorava: »Ne udaljujmo se – ili još gore, ne izobličujmo je – od slike Krista kojega smo slušali i blagovali i kojega smo, svojim životom – riječju i djelom – pozvani i poslani naviještati. Zato bi bilo dobro i u toj prigodi misliti i djelom potvrditi (npr. kolektom) da smo i tada blizu siromasima, bolesnima, nemoćnima… od kojih su mnogi svojim molitvama i žrtvom, prikovanošću uz bolesnički krevet ili napuštenošću od svih, prinosili i prinose žrtve i molitve za mladoga svećenika.«
Sugovornik je upitan o odnosu između mlade mise i svećeničkoga ređenja. Naime, s obzirom na broj sudionika mogao bi se steći dojam da je ređenje nešto »službeno«, »uže crkveno«, a mlada misa, barem u takozvanim »tradicionalnijim« sredinama, »općepučko« slavlje. Stvarne, bitne »konkurencije« između dvaju slavlja mr. Košćak ne vidi. Naime, »mlade mise ne bi bilo da joj nije prethodilo prezbitersko ređenje«. S druge strane, ni ređenje se ne događa bez vjernika. Štoviše! »Gledajući vjernike u katedrali, njihovu spremnost da dva sata, a ponekad i dulje, spremno odstoje, prate, mole… to je zasigurno znak da u sebi proživljavaju posebnost, neponovljivost i ljepotu primanja sakramenta reda te divljenje mladim ljudima što su spremni radosna srca i duha prihvatiti križ zvanja i ići za Kristom«, kaže sugovornik.
Za mr. Košćaka kao rektora bogoslovije ređenje je trenutak ka kojemu streme sva nastojanja u ustanovi koju vodi. »Tijekom bogoslovne formacije, odnosno života u bogosloviji, bogoslovu se najprije nastoji dozvati u svijest komu je u potpunosti spreman dati povjerenje, komu želi u svom totalitetu pripadati. Usmjerava ga se, dakle, na jedinstven odnos prema Kristu i na shvaćanje sebe kao njegova učenika. Važna je ta dimenzija učeništva, osluškivanja, oblikovanja pitanja, suočavanja s poteškoćama, traženja prilike za razgovor. Tek je onda moguće otvoriti i vrata koja vode u svijet svećeničkoga života odnosno poslanja koje je u biti služenje svima. Tako je za nas đakonsko, a potom i prezbitersko ređenja ono o čemu razgovaramo s bogoslovima. U tu svrhu prikupljamo mišljenja i ostalu potrebnu dokumentaciju kojom se oblikuje ono što zovemo prikladnošću za ređenje, a u svemu tome konačnu riječ ima mjesni (nad)biskup«, kaže sugovornik.
Na pitanje kako organizirati slavlje dr. Košćak iznosi svojevrsni zaključak čitavoga razgovora: »Ne vidim ništa loše u tome da se euharistijskom slavlju koje u toj prigodi zovemo ‘mladom misom’ doda i ‘riječ više’. Tu mislim na poneku prikladnu recitaciju, čestitku, prinos prigodnih darova. Svakako se ne smije narušiti slavlje kao spomenčin Kristova otkupiteljskoga djela. Mlada misa jest prigoda da se Božji narod ‘zagleda’ u svojega svećenika, pastira koji će im svjedočiti o Ljubavi koju je prihvatio svim svojim bićem i do koje želi dovesti svakoga čovjeka. Mlada je misa također trenutak u kojem mladi svećenik može doživjeti i onu potrebnu gestu ljudske podrške i prihvaćanja, a ta je gesta svakako povezana i s vjerom župljana i njezinim svakodnevnim življenjem. Podrška takvih vjernika svećeniku je, posebno mladomu, potrebna i draga. Mlada misa i svojom pojavnošću treba naglasiti živi odnos mladomisnika prema Onomu koji ga je pozvao, vodio, izabrao i posvetio te istinski odnos prema zajednici vjernika, tj. prema Crkvi kojoj želi i pozvan (obvezan) je služiti. Da bi slavlje upućivalo na te autentične dimenzije svećeništva, potrebno je manje isticati osobu svećenika, kao da je on ‘postigao’ svećeništvo svojom zaslugom, sposobnostima ili pak svojom voljom (nitko nema pravo biti svećenik!). Proslava svojim sadržajem i stilom treba sugerirati da je svećeništvo Božji plan za mladomisnika; da on služeći Crkvi svjedoči za Boga u svijetu iz kojega je uzet te da ga pred Bogom zagovara. U svakom slučaju, treba se više usredotočiti na Boga koji poziva i na zajednicu vjernika negoli na osobu svećenika. Posebno se treba kloniti pretjeranoga veličanja osobe i svega što bi upućivalo na trijumfalizam.«
