PROČELNIK ODJELA ZA KOMUNIKOLOGIJU HKS-a PROF. DR. JERKO VALKOVIĆ O MEDIJIMA U KORONA-KRIZI Lažne informacije mogu se širiti mnogo brže nego virus

Snimio: B. Čović | Dr. Jerko Valković

U kratkom se razdoblju koronavirus proširio u gotovo svaki kutak svijeta, a svojevrsni se medijski »ples smrti« nije promijenio od prvih neizvjesnih dana pandemije do danas. Još se može pratiti širenje virusa »iz minute u minutu«, s epidemioloških se govornica gotovo prijeti uvođenjem strožih mjera, govori se da su »epidemiolozi na koljenima«… Postavlja se pitanje koliko je takav način izvještavanja potreban i, štoviše, je li on prijeporan iz očišta medijske etike. Sugovornika za tu temu Glas Koncila pronašao je u prof. dr. Jerku Valkoviću, svećeniku, komunikologu, sveučilišnom nastavniku i pročelniku Odjela za komunikologiju Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta te autoru niza izlaganja i znanstvenih radova iz područja medijske etike.

Dragocjena šutnja potrebna komunikaciji
Kako je koronavirus oblikovao ljudsku komunikaciju i koja je (bila) uloga medija u tome?

PROF. DR. VALKOVIĆ: Kriza koju je prouzročio koronavirus, iako se na početku činilo kao da »ne će nas stići«, jako je brzo promijenila neke ustaljene obrasce, navike i procedure u našem životu. Uobičajena druženja uz kavu, odlazak u dućan i na posao, okupljanja s rodbinom i prijateljima došla su u drugi plan. Izrazi koje smo prije veoma rijetko rabili proteklih su mjeseci postali dio našega svakodnevnoga vokabulara: socijalna distanca, samoizolacija, karantena, respirator… Možda kao na malo kojem drugom području ta se kriza posebno osjetila u komunikaciji, i to na najrazličitijim razinama, odnosno područjima. Obustavljeni su letovi aviona, onemogućena su putovanja između kontinenata i zemalja, u nekim periodima bilo je nemoguće otići u susjednu županiju ili čak općinu. Mnogima je posebno teško palo to što nisu mogli posjetiti rodbinu, starije u domovima ili bolesnike u bolnicama, neki nisu mogli sudjelovati na sprovodima… Dobiva se dojam da su kroz sve to vrijeme mediji bili jedina sredstva koja su – ne zamjenjivala – ali barem na određeni način pružala doživljaj zajedništva. Mnogi će posvjedočiti da su zahvaljujući medijima lakše proživljavali dane izolacije i tako se osjećali bliže drugima.

»Je li dovoljno u ovom trenutku govoriti o potrebi za istinitom i objektivnom informacijom koja se treba temeljiti na više izvora? Kako govoriti o istraživalačkom novinarstvu ako je novinar prisiljen da prvi objavi informaciju ili ako jedini izvor postaju agencijske vijesti iz kojih mora ‘stvoriti’ informaciju? A opet, glavni kriterij prema kojem će se vrjednovati informacija postaje broj lajkova, citiranost… Sve to govori da nam je doista potrebno poraditi na etici informacije!«

Cjelokupni medijski sustav, ne samo u nas, nego i u svijetu, u to vrijeme doživio je znatnije promjene. Nije bilo posebnoga vremena pripreme, a mediji su se morali prilagoditi novim okolnostima, nastojeći odgovoriti na nove izazove. Brzo se uvidjelo da publika kojoj se obraćaju ima više slobodnoga vremena, da su se očekivanja s obzirom na vrstu sadržaja podosta promijenila te da su redovita obraćanja Stožera civilne zaštite za mnoge postala neizostavni dio dnevne rutine. Ne treba posebno isticati da rasprava o bilo kojem aspektu ove krize treba krenuti od pretpostavke da još nije moguće na cjelovit način o tome govoriti budući da se još provode istraživanja, a za temeljitiju procjenu nedostaje i određeni vremenski odmak. Zato je prikladnije osvrtati se, barem zasad, na procese budući da će podatci biti objavljeni u stručnim i znanstvenim časopisima.

Kako u Hrvatskoj tako i u mnogim zemljama, kada je riječ o medijima, prvo se uočava činjenica da su se mnogi za vrijeme krize učestalije služili medijima, što je isticalo čak više od polovice ispitanika u još neobjavljenom istraživanju »Medijske navike, povjerenje publike i lažne vijesti u doba koronavirusa« koje su proveli prof. dr. Danijel Labaš i Petra Begović. Više je razloga za porast konzumiranja medija. U prvom redu to je potreba za informiranjem. Osim toga treba imati u vidu mnogo više slobodnoga vremena koje su ljudi u vremenu krize imali na raspolaganju budući da su mnogi morali ostati doma. Posebnu pak pozornost treba posvetiti činjenici da su se djeca i studenti koristili televizijom odnosno raznim platformama u nastavi na daljinu, a isto su tako mnogi odrasli preko medija obavljali svoj posao.

Nikada u povijesti ljudske civilizacije tako golema količina informacija nije bila toliko dostupna, da uz nekoliko klikova mišem možemo doznati što se zbiva valjda u bilo kojem kutku svijeta. No što nam je pokazala pandemija koronavirusa? Jesmo li zahvaljujući suvremenim komunikacijskim tehnologijama bolje informirani ili smo preinformirani, a time i dezorijentirani?

PROF. DR. VALKOVIĆ: Svojevrsno informacijsko »predoziranje« problem je s kojim smo se susretali u medijskom svijetu i prije pojave ove pandemije. Svi smo svjedoci golemih količina podataka odnosno informacija s kojima se svatko od nas – pogotovo u virtualnim prostorima – svakodnevno susreće. Citirat ću jednoga talijanskoga autora koji kaže da današnji čovjek u jednom jedinom danu dođe u dodir s više informacija negoli je to za svega života imao priliku »prosječni« čovjek u srednjem vijeku. On nije do informacija dolazio preko masovnih medija kojih tada nije bilo, nego jedino kroz susrete odnosno razgovore s ljudima svoga kraja jer su putovanja bila ograničena. Mi danas svakodnevno dolazimo u dodir s velikim količinama informacija koje nas i zbog brzine i količine jednostavno zapljuskuju tako da ih ne uspijevamo »usvojiti«, kao da ne postaju naše. Zato i ne čudi da je papa Benedikt XVI. u jednoj svojoj poruci za Svjetski dan sredstava društvenih komunikacija istaknuo da bi i šutnja trebala biti sastavni dio svake komunikacije kako bi izgovorena riječ mogla postati bogata, bremenita sadržajem i značenjem. Šutnja na taj način u komunikaciji postaje prostor osluškivanja drugoga, ali i sebe samoga.

Drugi razlog preopterećenosti medijskoga i javnoga prostora leži u činjenici da su u medijima informacije tako nabacane i nema gotovo nikakva »hijerarhijskoga« koncepta koji bi mogao pomoći u razlikovanju onoga što je važnije od onoga čemu u tom trenutku ne treba pridavati takvu pozornost. Veoma je često na istu razinu stavljeno ono dobro i ono loše, ružno i lijepo, ono što izgrađuje i ono što degradira… Takvu kakofoničnost unutar današnjih medija i osobito virtualnoga prostora možemo veoma jednostavno doživjeti kada preko internetske tražilice postavljamo pitanja, a kao odgovor pred nama se pojavljuje čitav niz različitih ponuda. Nerijetko su ti odgovori, mišljenja ili sugestije ne samo različiti, nego i kontradiktorni, tako da ponekad više zbunjuju negoli pomažu.

Maskiranje istine
Može li se u takvoj informacijskoj kaskadi, uzimajući i obzir faktor prisutnosti koronavirusa, uspostaviti bilo kakav kriterij o tome što zavrjeđuje biti viješću i postaviti određeni kriteriji valjanosti i provjere informacije?

PROF. DR. VALKOVIĆ: Može se na prvi pogled činiti gotovo kontradiktorno da u vrijeme razvijenih informacijsko-komunikacijskih tehnologija i lake dostupnosti medija trebamo razmišljati o tome jesmo li uistinu informirani. Problem koji ovim pitanjem otvarate mnogo je dublji jer nužno upućuje na promišljanje o misiji medija, jesu li oni doista u službi općega dobra. Nadalje, trebalo bi također analizirati medijski sustav i političke, komercijalne i ideološke utjecaje kojima su izloženi, ali isto tako i aktualne oblike novinarstva. Želio bih posebno istaknuti i potrebu promišljanja o etičkim aspektima informacije. Je li dovoljno govoriti o potrebi za istinitom i objektivnom informacijom koja se treba temeljiti na više izvora a da se na osvrćemo na širi kontekst unutar kojega djeluju medijski djelatnici? Kako primjerice govoriti o istraživalačkom novinarstvu ako je novinar pod stalnim pritiskom da prvi objavi informaciju ili ako su mu jedini izvor agencijske vijesti iz kojih mora »stvoriti« informaciju? A opet, glavni kriterij prema kojem će se vrjednovati informacija postaje broj lajkova, citiranost… Sve to govori da nam je doista potrebno poraditi na etici informacije! Ipak, ono što mi se čini veoma važnim, barem kao jedan od temeljnih koraka u kontekstu sadašnje krize, jest potreba da informacija bude što je moguće cjelovitija i da lažne vijesti što je moguće manje utječu na ekologiju medijskoga i javnoga prostora.

Kada spominjete lažne vijesti, što je s njima? Kako one oblikuju medijsku komunikaciju u doba koronavirusa?

PROF. DR. VALKOVIĆ: O lažnim vijestima više se govori posljednjih godina, a govor o njima postao je posebno aktualan u vrijeme korona-krize. Prisjetimo se da su prve lažne informacije o koronavirusu bile objavljena iz ruskih izvora krajem siječnja kada se govorilo da su virus kreirali ljudi i da je to oružje koje je napravio NATO. Drugi izvori govorili su o kreiranju koronavirusa u laboratoriju u SAD-u. Nadalje, neki opet tvrde da je ta pandemija prijevara, a kineski je diplomat prije nekoliko mjeseci proširio vijest da se virus pojavio već u jesen 2019., i to u Americi. S druge strane u kampanji u Americi tvrdi se upravo suprotno: da je koronavirus »kineski« odnosno »wuhanski virus« te da je još u veljači izvor pandemije bio biološki laboratorij u Wuhanu.

Koliko su lažne vijesti aktualne i opasne u vrijeme krize govori i već više puta citirana izjava generalnoga direktora Svjetske zdravstvene organizacije Tedrosa Adhanoma Ghebreyesusa koji je rekao da se ne borimo samo s epidemijom, nego i s infodemijom. Jedna je od karakteristika lažnih vijesti da se istina u takvom kontekstu zamaskira budući da se očigledna laž lakše otkriva. Drugi je problem u tome što se vjerodostojne informacije u takvom kontekstu guše te se teže dolazi do biti i istine. Širenju lažnih vijesti pridonosi uporaba digitalnih tehnologija i društvenih mreža, tako da će netko slikovito reći da se (lažne) informacije mogu širiti mnogo brže od virusa. Njihovo je djelovanje problematično jer bez pouzdanih informacija postajemo izloženiji, ranjivi i više podložni negativnomu utjecaju. Zato i ne čudi da su, suočavajući se s problemom dezinformiranja, na razini Europske unije razne institucije pozivale na podizanje svijesti o opasnostima dezinformiranja i paralelno s time poticale na upotrebu vjerodostojnih izvora. Europska je komisija kroz svoja tijela u lipnju objavila tekst »Borba protiv dezinformacija o bolesti COVID-19 – Prepoznavanje činjenica« kako bi predložila neke konkretne mjere u suzbijanju problema širenja dezinformacija.

Medijsko pretjerivanje i izazivanje
Susretali smo se i s pojavom višemjesečnoga jednoličnoga izvještavanja o pandemiji koronavirusa, do te mjere da možemo govoriti i o jednostranosti, pa i pristranosti u prikazu zbivanja. Može li masovna potpora koju je Nacionalni stožer civilne zaštite uživao na hrvatskoj medijskoj sceni u prvim mjesecima pandemije biti primjer toga? Je li bilo potrebno istaknute članove Stožera u medijima prikazivati (doslovno) kao superheroje?

PROF. DR. VALKOVIĆ: Treba reći da se informacije nisu tražile samo od novinara, nego su građani o koronavirusu velikim dijelom doznavali i na vladinim stranicama ili pak stranicama nacionalnih javnozdravstvenih institucija. Slično se događalo i u Njemačkoj gdje su se gotovo u istoj mjeri tražile informacije od medija (47 %) kao i među znanstvenicima i zdravstvenim stručnjacima (44 %). Zato ne čudi da je u Hrvatskoj poseban izvor informiranja bila mrežna stranica www.koronavirus.hr, službena stranica Vlade RH za informacije o koronavirusu. Gotovo bi se moglo reći da je bila svojevrsna oglasna ploča na kojoj su se mogle naći autorizirane informacije.

»Nameće se pitanje mogu li mediji govoriti ili prikazivati svakodnevni život a da od osoba o kojima govore i koje se svakodnevno pojavljuju na ekranima ili naslovnicama novina ne stvaraju zvijezde ili superheroje. Kao da netko ne može biti relevantan samo zato što redovito obavlja svoju profesiju i ne ulazi u sfere heroja ili zvijezda.«

Čini mi se veoma važnim istaknuti pozitivni vid usmjerenosti javnosti i medija na Stožer. Polazeći od pretpostavke da su profesionalno obavljali svoj posao – a niske brojke zaraženih posljednjih mjeseci, pogotovo u usporedbi sa susjednim zemljama, to su pokazale – veoma je dobro da su mediji pridonijeli da se »glas struke« ne samo čuje, nego da netko s autoritetom i u medijima govori o problemima u kojima je ekspert. Vjerujem da su to mnogi prepoznali i povjerenje je bilo vidljivo i u pridržavanju mjera koje su oni naznačivali proteklih mjeseci. Međutim, kao što spominjete, u nekim su medijima članovi Stožera predstavljani kao superheroji. U takvom postupanju medija prepoznaje se jedna od karakteristika, pa možemo reći i problem medija da neprestano teže k preuveličavanju. Nameće se pitanje mogu li mediji govoriti ili prikazivati svakodnevni život a da od osoba o kojima govore i koje se svakodnevno pojavljuju na ekranima ili naslovnicama novina ne stvaraju zvijezde ili kako ste rekli superheroje. Kao da netko ne može biti relevantan samo zato što redovito obavlja svoju profesiju i ne ulazi u sfere heroja ili zvijezda! Gotovo se dobivao dojam da sve postaje zbunjujuće i upitno zbog »prejednostavnih« preporuka koje su se preko medija odašiljale javnosti. Da bi ponovno izazivali i pojačavali pozornost, mediji kao da imaju potrebu sve većega isticanja, intenziviranja i svojevrsnoga izazivanja. To je zamjetljivo na svim područjima njihova djelovanja, pa čak i u vremenskim prognozama u kojima se rabe izrazi koji kao da trebaju izazvati nemir ili čak paniku.

Iako službena tijela nisu uvela policijski sat i ograničila kretanje ljudi izvan domova u određenim razdobljima dana, na društvenim smo mrežama u prvim tjednima pandemije mogli pratiti javljanja uživo sa šetnica, parkova, trkačkih staza, iz kojih se trebalo zaključiti da se ljudi izlaskom na svjež zrak ponašaju tobože neodgovorno. U Velikom tjednu »špijunirane« su i crkve, ne bi li se otkrilo slavi li neki svećenik misu s narodom. Jesu li takvi sadržaji potrebni javnosti? Koliko je to prijeporno?

PROF. DR. VALKOVIĆ: Mjere koje su uvele nadležne institucije možemo promatrati u više dimenzija. U prvom redu vjerujemo da je svima bjelodano da je svatko pozvan brinuti se za vlastito zdravlje, što u ovim vremenima znači prihvaćati naznačene mjere koje idu u smjeru ograničavanja situacija koje mogu biti prigoda za zarazu. Međutim, pridržavanje spomenutih mjera uključuje i jednu drugu dimenziju. Ono znači prihvaćanje odgovornosti za druge. Drugim riječima, pridržavanje mjera bilo je jedan od načina očitovanja odgovornosti za drugoga. Prenaglašeno medijsko isticanje pojedinih situacija u kojima je bilo očito nepoštovanje naznačenih mjera u javnosti je stvorilo pogrješnu sliku o stanju u društvu. Pogotovo se to negativno doživljavalo kada se govorom o nepridržavanju odredaba u pojedinačnim slučajevima htjelo generalizirati držanje čitave zajednice ili konkretno Crkve. Tim više to djeluje tendenciozno jer je svima bilo poznato stajalište odgovornih u Crkvi i poziv na poštovanje odredaba i pridržavanje mjera. Čak i situacije u kojima je bilo očito nepoštovanje mjera ne mogu opravdati načine djelovanja pojedinih novinara i sve što su bili spremni poduzimati kako bi došli do vijesti, odnosno imali snimke s »mjesta događaja«.

Crkva se snašla u komunikaciji u pandemiji
Kako je Crkva općenito komunicirala u vrijeme pandemije koronavirusa?
PROF. DR. VALKOVIĆ: Kada se govori o komunikacijskom djelovanju Crkve za vrijeme krize, treba imati u vidu da se sve to zbivalo u posebno liturgijsko vrijeme, počevši od Treće korizmene nedjelje pa negdje do kraja travnja, dakle usred vazmenoga vremena. Crkva nije imala na raspolaganju posebno vrijeme za pripravu na izazov kriznoga komuniciranja. Posebno područje na kojem je Crkva kroz to vrijeme bila prepoznatljivo prisutna u medijskom području i području javnosti bili su radijski, televizijski i internetski prijenosi misa ili točnije prijenosi obrednosti mise. Zato treba istaknuti spremno uključivanje mnogih biskupa, svećenika i laika koji su – naravno u okviru konkretnih mogućnosti – poduzeli što je potrebno da bi se omogućili takvi prijenosi. Vjerujem da su ti prijenosi, iako smo svjesni da ni jedan medij ne može omogućiti potpuno sudjelovanje koje se ostvaruje kada je vjernik sudionik slavljeničke zajednice okupljene oko oltara, bili od velike važnosti bilo kao poticaj na molitvu, možda kao svojevrsna kateheza, ali i prigoda za propitkivanje o značenju vjere o osobnom životu. Vrijednost takvih prijenosa prepoznali su mnogi vjernici tako da su oni na nacionalnoj televiziji bili među najgledanijim emisijama u vremenu korona-krize.

IZVORGlas Koncila br. 30/2020.
Prethodni članakIZVANA BAROK, IZNUTRA SREDNJOVJEKOVLJE Crkva sv. Vida u Blatu
Sljedeći članakONIMA KOJI MISLE DA IM BOG GOVORI Razlučiti bitno od nebitnoga