Osobe s invaliditetom u Republici Hrvatskoj imaju sva deklarativna prava, a brojna su neostvariva u praksi jer je niz nelogičnosti kad je u pitanju poštivanje ljudskoga dostojanstva, od vještačenja, prolaska administrativnih procedura, raznih centara. U borbi sa svojom svakidašnjicom i teškoćama, sa svojom bolesti i invaliditetom, njihove zaprjeke društvo teško uočava, a sustav ih kroz svoju administraciju omalovažava i ponižava, posebno u današnjem digitalnom svijetu kad je nepotrebna birokracija umrežavanjem institucija. To su osobe koje žele živjeti i raditi, biti integrirane u društvo. O projektu »Društveno-ekonomska dobrobit zapošljavanja osoba s invaliditetom u trgovačkim društvima Grupe Calzedonia u Hrvatskoj«, koji provodi Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet Sveučilišta u Zagrebu na inicijativu trgovačkih društava Grupe »Calzedonia« u Hrvatskoj, govori prof. dr. Daniela Bratković s Edukacijsko-rehabilitacijskoga fakulteta. Kao međunarodna stručnjakinja autorica je brojnih udžbenika, priručnika, znanstvenih i stručnih radova, ponajviše o borbi za prava osoba s invaliditetom i njihovo dostojanstvo.
PROF. DR. BRATKOVIĆ: Za probleme diskriminacije i suzbijanja diskriminacije osoba s invaliditetom u hrvatskom je društvu posebno mjerodavan Ured pravobraniteljice za osobe s invaliditetom. Jednom godišnje pravobraniteljica iznosi Hrvatskomu saboru izvješće o svom radu. Broj građana koji se iz raznih razloga obraćaju pravobraniteljici raste iz godine u godinu, pa je tako 2017. pravobraniteljica zaprimila zahtjeve 1827 građana, što je za 30 posto više u odnosu na 2016. Najveći broj pritužba pravobraniteljici pristiže u području socijalne zaštite, rada i zapošljavanja, pristupu dobrima i uslugama, mirovinskoga osiguranja, zdravstva te odgoja i obrazovanja. Unatoč pozitivnim pomacima u okviru pokrenutoga procesa transformacije i deinstitucionalizacije posebnoga sustava skrbi i uspostava alternativnih modela potpore za život u zajednici. Na primjeru organiziranoga stanovanja vidljivo je da proces dovoljno ne prati inicijalno definirane planove te nedostaje programa prevencije institucionalizacije. U tom kontekstu i pravobraniteljica upozorava da u Hrvatskoj više od 10 tisuća osoba s invaliditetom još uvijek živi u institucijama jer im u zajednici nije osigurana primjerena potpora, čime se krše njihova prava. U edukacijsko-rehabilitacijskim krugovima stručnjaci neprestano upozoravaju na nedostatak zakonodavno uređenoga i u lokalnoj zajednici utemeljenoga sustava rane intervencije.
Činjenica da roditelji djece kojoj je potrebna dijagnostika provode godine na listama čekanja te da često dječji vrtići u sklopu odgojno-obrazovnoga sustava uvjetuju upis djece s teškoćama s obveznom prisutnosti asistenta, pokazuje da su roditelji i njihova djeca žrtve diskriminacije s obzirom na to da su prilike za provedbu razumne prilagodbe često propuštene i neiskorištene.
Mnoštvo neiskorištenih prilika za unaprjeđenje položaja osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju ogleda se i u nedovoljno jasnoj zakonskoj regulativi koja se odnosi na usluge osobnoga asistenta koje pružaju uglavnom nevladine udruge, zatim u krutosti mirovinskoga sustava koji osobe s invaliditetom vidi isključivo kao korisnike mirovinskih naknada te nedovoljnom korištenju novčanih sredstava fonda Europske unije za unaprjeđenje skrbi i usluga za tu populaciju.
PROF. DR. BRATKOVIĆ: Želim naglasiti da smo kvantitativne procjene upotpunili kvalitativnim pristupom s ciljem dubljega uvida u neposredna životna iskustva, doživljaje i promišljanja svih sudionika. Temeljem njihovih izjava utvrdili smo višestruke dobrobiti zapošljavanja osoba s invaliditetom, kako na području osobne psihološke i socijalne dobrobiti tako i u pogledu ekonomske, društvene i etičke dobrobiti za zajednicu. No razgovarali smo i o iskustvima podrške pri zapošljavanju, utvrdili i područja nezadovoljstva, teškoća, a osobito sustavnih zaprjeka na koje se u cijelom procesu zapošljavanja nailazi te temeljem izvornih preporuka ispitanika definirali niz smjernica za poboljšanja, odnosno neophodna unaprjeđenja potpore i osobama s invaliditetom i poslodavcu. Iako pretežno zadovoljne svojim radom, uvjetima i oblicima podrške u poduzeću, same osobe s invaliditetom izrazile su potrebu za dodatnim individualiziranim prilagodbama i unaprjeđenjem uvjeta rada. Prije svega, izražavaju želju za povećanjem radnoga vremena i plaće, dobivanjem ugovora o radu na neodređeno vrijeme, za mogućnošću napretka i promjene radnoga mjesta, priliku za postizanjem norme radi ostvarivanja boljih primanja, kao i za revidiranjem prava na dodatnu financijsku stimulaciju bez koje ostaju u slučaju bolovanja. Riječ je o konkretnim smjernicama za poslodavca, ali povezanim i sa sustavom potpore izvan poduzeća koje bi trebale biti ozbiljno razmotrene i uvažene. U cjelini gledano, naši su rezultati na tragu nalaza sličnih istraživanja u zemlji, kojih je malo, te brojnih inozemnih istraživanja o znatnom doprinosu rada i zapošljavanja, osobito na otvorenom tržištu rada, kvaliteti života osoba s invaliditetom i njihovih obitelji, ali i napretku poduzeća i radnih odnosa, razvoju lokalne zajednice i društvenoga kapitala. S druge strane, iz iskaza svih skupina ispitanika, osobito predstavnika poslodavca i resornih institucija lokalne zajednice jasno je da se svi zajedno susreću s izazovima još uvijek nepovoljne opće klime i nedovoljno profiliranih usluga sustavne potpore i u samoj pripremi i provedbi zapošljavanja osoba s invaliditetom u Hrvatskoj, unatoč u novije vrijeme »pozitivnijoj« zakonskoj regulativi i aktivnijim mjerama zapošljavanja teško zapošljivih skupina.
PROF. DR. BRATKOVIĆ: Prema podatcima iz Očevidnika o zaposlenim osobama s invaliditetom Hrvatskoga zavoda za mirovinsko osiguranje, na dan 31. kolovoza 2018. u Republici Hrvatskoj bile su zaposlene ukupno 10 884 osobe s invaliditetom. Ukupno je 9549 poslodavaca bilo obveznicima kvotnoga sustava, a njih je 3761 zapošljavalo osobe s invaliditetom, od toga 2640 obveznika kvote i 982 poslodavca koji nisu obveznici kvote, ali zapošljavaju osobe s invaliditetom. Čak 6350 poslodavaca obveznici su plaćanja naknade jer kvotu ne ispunjavaju.
PROF. DR. BRATKOVIĆ: Jedna od novosti Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom uvođenje je kvotnoga sustava zapošljavanja, odnosno propisivanje udjela zaposlenih osoba s invaliditetom u ukupnom broju zaposlenih kod pojedinoga poslodavca. Obveznik kvotnoga zapošljavanja osoba s invaliditetom svaki je poslodavac koji zapošljava najmanje 20 radnika, no to nije obveza za predstavništva stranih osoba, strana diplomatska i konzularna predstavništva te integrativne i zaštitne radionice, a ne odnosi se ni na novoosnovanoga poslodavca. Kvota se određuje u visini od 3 posto osoba s invaliditetom u odnosu na ukupan broj zaposlenih kod poslodavca, neovisno o djelatnosti koju poslodavac obavlja. Obveznik koji ne ispuni kvotu zapošljavanjem osoba s invaliditetom ili zamjenskom kvotom, dužan je mjesečno, prilikom obračuna plaća, obračunati i u državni proračun uplatiti novčanu naknadu u iznosu od 30 posto minimalne plaće za svaku osobu s invaliditetom koju je bio dužan zaposliti kako bi ispunio propisanu kvotu.
PROF. DR. BRATKOVIĆ: U stavovima poslodavaca prema zapošljavanju i radu osoba s invaliditetom postoji još uvijek mnogo predrasuda i negativnih mišljenja, no praksa pokazuje da je najbolje sredstvo u rušenju spomenutih stereotipa upravo iskustvo samoga zapošljavanja. Kada dobiju priliku za rad, osobe s invaliditetom najčešće će ju iskoristiti kako bi se dokazale kao kvalitetni radnici, a poslodavcima njihovo zapošljavanje, među ostalim, omogućuje podizanje ugleda poduzeća i unaprjeđenje položaja u lokalnoj zajednici kroz društveno odgovorno ponašanje i podršku ranjivim skupinama građana.
U našem je istraživanju, unatoč pozitivno orijentiranomu poslodavcu, uobičajeni otpor utemeljen na neznanju i nedovoljnom poznavanju osoba s invaliditetom izražavao dio ostalih radnika, no s vremenom se zbog uzajamnoga približavanja i boljega upoznavanja situacija razvijala u smjeru uspostavljanja »pozitivnijih« i radno orijentiranih i prijateljskih odnosa na radnom mjestu. Tako više od dvije trećine tipičnih radnika smatra da su radnici s invaliditetom angažirani, pouzdani i vrijedni, a poslodavci navode kako su radnici s invaliditetom produktivni, brzi i predani radu. Iako navode određene rizike i nesigurnosti, primjerice zbog češćih potreba za korištenjem bolovanja ili pak zbog nedorečenosti u realizaciji prilagodba, poticaja i usluga iz formalnoga sustava potpore, temeljem osobnih iskustava i radnici i poslodavci iskazuju zadovoljstvo zapošljavanjem radnika s invaliditetom. Slično kao i u drugim istraživanjima, i u našem projektu osobe s invaliditetom ocijenjene su kao profesionalno kompetentne, izdržljive i precizne u radu, motivirane i prilagodljive na radne zahtjeve, odane i vjerne poslodavcu. Smatra ih se vrijednim zaposlenicima, a poslodavci ističu kako mogu biti i produktivniji od radnika bez invaliditeta. I u drugim se istraživanjima potvrdilo gledanje na radnike s invaliditetom kao na angažirane, lojalne, pouzdane, odgovorne, produktivne i u konačnici za poslodavce profitabilne. Zapošljavanjem osoba s invaliditetom ne ostvaruje se samo dobrobit za poduzeća, nego i dobrobit za suradnike jer osobe s invaliditetom pridonose raznolikosti znanja i vještina na radnom mjestu, pozitivno utječu na moral zaposlenika. Istodobno nerijetko predstavljaju i pozitivan uzor. Od zapošljavanja osoba s invaliditetom profitira i lokalna i šira zajednica jer se smanjuju socijalna i druga davanja od strane države. Povećava se i produktivnost zajednice u smislu povećanja potražnje i proizvodnje dobara i usluga, a nezapošljavanjem osoba s invaliditetom društvo gubi produktivnu radnu snagu i samim time pripadajuća porezna davanja. Osim financijske dobrobiti, zajednica profitira i kroz razvoj pristupačne okoline koja koristi svima. Dakle, višestruke dobrobiti za same osobe s invaliditetom i njihovu okolinu čvrsto su povezane.
PROF. DR. BRATKOVIĆ: Usvajanjem Konvencije UN-a o pravima osoba s invaliditetom Hrvatska se obvezala na zaštitu građanskih, političkih, ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava osoba s invaliditetom te preuzela obveze ugrađene u 50 članaka. Nažalost, unatoč deklarativnomu zauzimanju za aktivniju politiku ljudskih prava, utemeljenu i nizom europskih dokumenata, kao i nacionalnim strategijama i pozitivnim zakonskim rješenjima, činjenica je da je svakodnevna realnost još uvijek nezavidna, tj. da brojna djeca s teškoćama u razvoju i odrasle osobe s invaliditetom žive na rubu siromaštva, u segregaciji i socijalnoj isključenosti. Sustav odgoja i obrazovanja ne prati adekvatno potrebe te populacije čime je većina osoba s invaliditetom niže razine obrazovanja i nedovoljno osposobljena za konkurentnost na tržištu rada (npr. zbog ograničenoga izbora i zastarjelih programa strukovnoga obrazovanja za pomoćna zanimanja).
Stanje u praksi teško se mijenja zbog neumreženosti sustava skrbi i potpore iz različitih resora (zdravstva, socijalne skrbi, odgoja i obrazovanja, rada i zapošljavanja itd.), složenosti i dugotrajnosti administrativnih procedura, a osobito zbog regionalno nedovoljne zastupljenosti odgovarajuće mreže socijalnih usluga koje su dostupne u većim gradskim središtima. U manjim sredinama često su usluge stručne podrške za djecu s teškoćama u razvoju i njihove obitelji kao i za odrasle osobe s invaliditetom koje nisu uključene na tržište rada dostupne djelomično ili samo kroz programe nevladinih udruga. Za ranu ili pravovremenu dijagnostiku poremećaja, savjetovanje, rehabilitaciju i terapiju u našem fakultetskom Centru za rehabilitaciju stalno imamo liste čekanja za klijente iz cijele države, što također potvrđuje manjak ili nedostupnost neophodnih vidova tretmana za najranjivije kategorije populacije. Posebno bih istaknula zastarjeli sustav oduzimanja poslovne sposobnosti i skrbništva koji pokazuje brojne nedostatke pa i zloporabe kada su štićenici umjesto zaštite svojih interesa u nemilosti srodnika ili skrbnika po službenoj dužnosti. Oni su u potpunosti zakinuti od mogućnosti izbora i sudjelovanja u donošenju odluka koje se tiču njihova života.
Iako je već dulji niz godina popraćen uspješnom primjenom i vrlo pozitivnim rezultatima u praksi, taj sustav još uvijek nije formalno-pravno, tj. zakonski adekvatno reguliran. Ugovaranjem poslovne suradnje s poslodavcima na taj je način uključeno na otvoreno tržište rada oko 150 osoba s intelektualnim teškoćama u više hrvatskih gradova. Moglo bi ih se uključiti i mnogo više, no javlja se problem održivosti zbog nedostatnih izvora financiranja s obzirom na to da nositelji programa sami moraju osigurati radne asistente i druge vidove podrške. Pozitivna novina u važećem Obiteljskom zakonu s namjerom stimuliranja poslodavaca na zapošljavanje i ove kategorije osoba jest mogućnost formalnoga zapošljavanja i za osobe kojima je oduzeta poslovna sposobnost, gdje skrbnik potpisuje ugovor, no poslodavci s kojima je ostvarena suradnja po opisanom modelu »Radnoga uključivanja uz podršku« nisu pokazali sklonost toj opciji.
