Hrvatsko prirodno blago koje čine vode, ravnice, šume – sve više zjapi prazno, devastirano, neiskorišteno. »Politički gospodari« udaljili su se od svoga naroda, a vraćanje prirodnoga kapitala u funkciju ide sve teže i teže, od zapuštenih zgrada i neobrađene zemlje pa sve do velikoga šumskoga bogatstva. Stanje u šumarstvu i lovstvu komentira prof. dr. Marijan Grubešić iz Zavoda za zaštitu šuma i lovstva Šumarskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. On je objavio i uredio više stotina znanstvenih i stručnih radova, knjiga, bio je sudionik brojnih međunarodnih skupova.
PROF. GRUBEŠIĆ: Hrvatska se može pohvaliti svojim šumama. Jedna je od najmanjih europskih zemalja, a s velikom bioraznolikošću, u čemu ključnu ulogu imaju upravo šume, odnosno šumski ekosustavi. Također je rijetkost, u usporedbi s drugim europskim zemljama, da su to prirodne, mješovite, šume s bogatom i raznolikom vegetacijom, gdje uz stabla gospodarski značajnih vrsta, imamo razne preteče vrste drveća, grmlja i prizemnoga raslinja, gljiva, te naravno uz to povezano velik broj predstavnika faune, od najsitnijih insekata do krupnih zvijeri. Upravo je to bogatstvo zbog svoje prirodnosti i bioraznolikosti. Nigdje u Europi, pa i šire, na vrlo maloj udaljenosti, od samo stotinjak kilometara (od Karlovca do Rijeke ili Senja), nema raspona od nizinskih poplavnih šuma (Pokupski bazen) preko brdskih, gorskih do mediteranskih šuma. To je blago koje imamo, a mi sami nedovoljno ga cijenimo, poštujemo i štitimo. Vrijednost naših šuma daleko bolje, pa i emotivnije, doživljavaju naši kolege iz drugih zemalja kad dolaze na stručne ekskurzije te kao znanstvenici radi istraživanja ili edukacije svojih studenata.
Najveći je dio šuma u vlasništvu Republike Hrvatske. Na površini od 2 688 000 ha šume ili 47 posto kopnenoga dijela Hrvatske, u vlasništvu je RH oko 2 019 000 ha odnosno 75 posto šuma, privatnih šuma ima oko 582 000 ha, a ostale pravne osobe drže oko 87 000 ha. Naše su šume još uvijek nepročitana knjiga i kad mislimo da smo sve istražili i otkrili, pokaže nam nove detalje – i tako čovjek stalno kaska iza prirode, pokušavajući je stići i kopirati.
PROF. DR. GRUBEŠIĆ: Nažalost, u Hrvatskoj ne cijenimo puno naših prirodnih potencijala, pa tako ni šumu, odnosno drvnu masu, bilo kao tehničko drvo za preradu ili kao drvo za ogrjev. Donedavno je najunosniji posao bio otkup drvnih sortimenata i njihova prodaja na međunarodnoj razini. Zabrinjava što do danas nismo uskladili cijene te nadasve vrijedne sirovine sa susjednim zemljama odnosno zemljama EU-a. Nedavno se kolega iz Slovenije kritički osvrnuo na tržište drvnih sortimenata u Hrvatskoj te konstatirao da su »cijene drva u Hrvatskoj smiješne«, iako je i on jedan od onih koji otkupljuju drvne sortimente. Pokušao sam usporediti cijene koje se postižu na licitacijama u Sloveniji s cjenikom Hrvatskih šuma. Razlike su drastične. Neshvatljiva je takva razlika u cijenama, osobito ako uzmemo u obzir da smo dio EU-a i nastupamo na tržištu EU-a? Koji su razlozi da se u Hrvatskoj drvo, općenito, daje u bescjenje, a jedan je od najvećih prirodnih i obnovljivih resursa Hrvatske te se, uz vode, stalno ističe kao resurs od posebne važnosti? No nije problem samo niska cijena drva iz državnih šuma i povećanje etata. Znatno se veći problemi javljaju posljednjih godina u privatnim šumama u kojima se u velikoj mjeri uopće ne primjenjuju ni načela struke, a osobito se ne primjenjuju zakonski propisi. Posljedice su nesagledive, doslovno nestaju parcele i cijeli kompleksi šuma, koje nisu obnovljene (nema pomlađivanja mladim stablima), ostaje šumski nered koji onemogućava bilo kakve daljnje radove, uništena je šumska i lokalna prometna infrastruktura.
PROF. DR. GRUBEŠIĆ: U najviše slučajeva vlasnici su starije osobe koje više ne mogu nadzirati svoje parcele u šumi, ili su pak nedavno preminuli, a pravni su sljednici u inozemstvu (Njemačka, Kanada, Australija…), i takve su parcele izložene krađi i devastaciji. Često se za tako otuđenu drvnu masu navodi da je posječen »kanadski hrast ili kanadska šuma«. U drugom slučaju ne radi se o krađi, nego dogovorenoj prodaji drva na panju, ali bez stručnih zahvata i potrebne dokumentacije. U takvim slučajevima »radna ekipa« dogovara kupnju drva ili čitavih čestica, diktira cijenu, obavlja sječu, izvlačenje i otpremu. I u tom se slučaju radi mimo načela struke, nude se niske cijene, nema kontrole radova, nepoznata je posječena i otpremljena drvna masa, ostaje šumski nered i uništeni putovi jer se rabi teška mehanizacija. Dakle, unatoč relativno dobroj zakonskoj regulativi, sustav je zakazao, nema kontrole na terenu, inspekcijskoga nadzora, kontrole prometa drvom u mjeri koju zahtijeva uvođenje reda i struke u privatne šume. Na stručnom skupu koji je povodom Dana hrvatskoga šumarstva održan 20. lipnja 2017. na Šumarskom fakultetu, upravo na temu »Privatne šume u Hrvatskoj«, postavio sam na kraju svoga izlaganja pitanje: »Zašto su nestali šumari iz privatnih šuma?«
Postoji nekoliko modela po kojima bi sustav mogao uspješno funkcionirati, a jedan od njih je uvođenje revirnika koji je nadležan i odgovoran za određeno područje te uvođenje »šumske policije« koja bi imala ovlasti kontrole radova i prometa drvom. To što se događa u Hrvatskoj u privatnim šumama nikomu ne pada na pamet npr. već u Sloveniji, a da ne spominjem Austriju, Njemačku, Švicarsku i druge zemlje u kojima su u većini privatne šume. Zakon se primjenjuje i poštuje na svim razinama. Rijetki su slučajevi legalne prodaje i sječe, izvršene u skladu s pravilima struke i uz potrebnu dokumentaciju. Znatno je bolja situacija kod srednjih i većih šumoposjednika kojima je cilj kvalitetno gospodarenje, adekvatno iskorištavanje i povećanje vrijednosti šume i drvnih sortimenata. Nadam se da će mjerama koje se planiraju, uključujući i sredstva strukturnih fondova EU-a, biti omogućena revitalizacija devastiranih i degradiranih šuma, gdje s obzirom na strukturu ruralnoga stanovništva ima dosta prostora i za registrirane tvrtke ili obrtnike koji su orijentirani na radove u šumarstvu. Gospodarenje šumom i ulaganje u šumu dugoročna je investicija, ali imamo li pravo uzeti unucima ono što im pripada, jer i mi se danas koristimo blagodatima koje su nam u očuvanim šumama ostavili naši djedovi i pradjedovi.
PROF. DR. GRUBEŠIĆ: Naše su šume pravo bogatstvo raznolikosti, čime pružaju mogućnost i zadovoljstvo svima koji vole prirodu i resurse koje ona pruža. Poznat je velik broj biljnih vrsta koje se skupljaju za čajeve, eterična ulja, ljekovite masti i slično. U Austriji sam vidio plantažne nasade bazge, a mi imamo potpuno prirodnu bazgu. Velik je broj biljaka, osobito u mediteranskom području, koje se beru i rabe za različite pripravke, osobito ljekovite. Pitomi je kesten također jedna od vrlo produktivnih vrsta krupnoga sjemena i osobita poslastica u jesenskim danima. Prema popisu vrsta ljekovitoga bilja u Hrvatskoj se sakuplja više od 600 vrsta. Kontrolirano i održivo iskorištavanje tih resursa ne nosi nikakvu opasnost za stabilnost ekosustava, a daje veliku korist. Također je velik potencijal u gljivama. Hrvatska je poznata po gljivama kao izvoznom proizvodu, poput vrganja, da ne spominjem tartufe, za koje se utvrdilo da ih ima diljem Hrvatske, a ne samo u dolini Mirne u Istri. Gljivari znaju mjesta i vrijeme berbe gljiva i njihovo stručno skupljanje ne ugrožava opstanak pojedinih vrsta. Nažalost mi se tim prirodnim potencijalima ne koristimo dovoljno ili organizirano, nego je to prepušteno stihijskom skupljanju ili često proizvodima koji se prodaju bez kontrole, iako su definirani sporedni šumski proizvodi.
Divljač je sastavni dio, osobito šumskih ekosustava, i šuma bez divljači nije prirodna cjelina. Osim gospodarenja šumom, gospodarenje divljačju također ima višestoljetnu tradiciju, o čemu govore zapisi, slike, stećci i ukrasni predmeti s motivima divljači i lova. Gospodarenje divljačju i postupak s odstrijeljenom divljačju dobro je zakonski reguliran, no nažalost neadekvatno i nedovoljno prepoznat i plasiran na tržište, mislim ponajprije na našu gastroponudu u turizmu. Kvaliteta divljačine, kao nepobitno ekološki proizvedene namirnice, neupitna je, naravno uz primjenu svih propisanih postupaka kontrole zdravstvene ispravnosti i prometa mesom. To je tražen proizvod. Nažalost cijena divljačine u nas je dosta niska i rijetko se provodi sustavno otkupljivanje mesa divljači. Tu imamo najbolja iskustva s Hrvatskim šumama kao najvećim lovoovlaštenikom i ujedno dobavljačem mesa divljači, koje nažalost u znatnoj mjeri meso divljači izvoze na strano tržište. Prema podatcima o odstrjelu krupne divljači u Hrvatskoj se godišnje »proizvede« više od 2000 tona mesa divljači, što je iznimna baza za proizvode od mesa divljači, koji su u Hrvatskoj, kao domaći proizvod, tek sporadično prisutni na tržištu te dio gastronomske ponude u turističkoj sezoni. Osim mesa divljači, znatan potencijal imamo u kožama i krznima divljači, što je u prošlosti bilo komercijalno znatno unosnije od mesa. Naposljetku poznato je da je krzno kune zlatice bilo platežno sredstvo i stoga je našla svoje mjesto u nacionalnom grbu, odnosno grbu Slavonije, a uostalom taj naziv ima i današnja nacionalna valuta. Razočaran sam činjenicom da danas doslovno bacamo oko 3000 koža jelena običnoga, 1000 koža jelena lopatara, 15 000 koža srne, 20 000 koža lisica i drugih vrsta dlakave divljači, a potom u Austriji ili Njemačkoj kupujemo, i skupo plaćamo, jelensku kožu za poliranje automobila.
PROF. DR. GRUBEŠIĆ: Od osnivanja »Prvoga obćega hrvatskoga družtva za gojenje lova i ribarstva« 1881. godine, početak izlaženja glasila društva – »Viestnik prvoga obćega družtva za gojenje lova i ribarstva« (današnji Lovački vjesnik) koji izlazi od 1892. godine, potom pisanje prvoga priručnika za lovce »Lovstvo«, kojega je autor bio tadašnji profesor kraljevskoga gospodarskoga i šumarskoga učilišta u Križevcima Fran Žav. Kesterčanek, govorimo o organiziranom lovstvu. Tek 1925. lovci, odnosno tadašnja društva osnovala su Lovački savez. Danas je lov mnogima hobi, šport, rekreacija, pa čak i svojevrsna terapija. Odlazak u lovište, promatranje prirode i divljači oko sebe, bez namjere odstrjela, opušta i, kako znamo reći – najbolje puni baterije.
Iako imamo vrlo lijepa lovišta i raznoliku divljač, nismo lovno turistička velesila. Uglavnom se lovnim turizmom bavi najveći lovoovlaštenik koji gospodari najboljim (državnim) lovištima i gdje radi stručno i profesionalno osoblje. Naime, u lovstvu, odnosno lovnom turizmu zapravo vrijedi pravilo obrnute proporcionalnosti, što znači da na 20 posto lovišta ostvarujemo 80 posto lovnoga turizma. Primjerice, talijanskim gostima u najviše slučajeva glavni je cilj rad sa psima i njihova obuka u prirodnim lovištima s prirodno uzgojenom divljači, a ne samo odstrjel. Tako da su često u lovištima bez odstrjela, što je posebno prihvatljivo jer se prodaje samo »miris« divljači, a ne i divljač, odnosno odstrjel. Godišnje u Hrvatsku dolazi oko 10 000 stranih lovaca, koji ostaju više dana, a znatan dio dolazi u naša lovišta i više puta tijekom godine. Prema tome svaki peti lovac koji lovi u našim lovištima strani je državljanin.
PROF. DR. GRUBEŠIĆ: Među najrazvijenijim zemljama u lovnoturističkom smislu u našem okruženju je Mađarska. Čest cilj gostiju je i Vojvodina koja pruža atraktivan lov. Poljska je također česta meta lovcima turistima te Rumunjska i Bugarska kao članice EU-a, čime se znatno pojednostavnio dolazak, unos oružja i sam lov u odnosu na neka prošla vremena. Što se Hrvatske tiče, da bismo povećali dolaznost gostiju, trebali bismo pojednostavniti određene administrativne postupke te omogućiti jednostavniju organizaciju lovnoturističke ponude. Treba se prilagoditi gostima koji dolaze organizirano s članovima obitelji te za njih, dakle za one koji ne love, organizirati razne paket-aranžmane s turističkim, kulturnim, športskim ili rekreativnim sadržajima. Nadalje, nastojati što duže zadržati lovce. I naposljetku s raznolikim ponuđenim paketima promijeniti odnos potrošenih sredstava za takav dolazak, da sam lov i odstrjel divljači u konačnoj bilanci ne bude najveća ili glavna stavka lovaca turista, nego da udio ostalih sadržaja i usluga prelazi iznos plaćen za organizaciju lova, odstrjel divljači ili trofej. Smatram da lovnomu turizmu trebamo posvetiti potrebnu pozornost i više ga cijeniti jer lovci su gosti koji dolaze izvan, nama uobičajene, ljetne turističke sezone, pa im treba ponuditi znatno više od samoga lova i odstrjela, ali da u to bude uključeno stručno i profesionalno osoblje. Lovni je turizam segment elitnoga turizma i zbog toga si ne smijemo dopustiti neprofesionalan odnos prema tim gostima u bilo kojem segmentu ponude. Ujedno da u lovnoturističku ponudu budu ponajprije uvrštena lovišta namijenjena komercijalnomu lovu (vlastita lovišta), a lovišta lovačkih društava (uglavnom zajednička lovišta) da služe u rekreativne svrhe članova, a samo u ograničenoj mjeri, uz ispunjavanje uvjeta i kriterija za elitni lovni turizam.
PROF. DR. GRUBEŠIĆ: Danas je u sastavu lovaca u Hrvatskoj velik broj branitelja, u konačnici velik dio branitelja, kada su krenuli u obranu Hrvatske, bili su lovci, rabili su u prvim danima svoje oružje jer drugoga najčešće nije ni bilo, i bili su vodeći u postavljanju crta obrane jer su među ostalim dobro poznavali teren. Danas su, nažalost, ti branitelji zbog raznih, po meni nerazumnih zakonskih odredaba i ograničenja isključeni iz redova aktivnih lovaca. Boravak u prirodi, odnosno lovištu jedna je od najboljih i najučinkovitijih terapija. Imamo brojna društva hrvatskih branitelja koja su radom svojih članova pokazala visok stupanj »odgovornosti« za lovišta u kojima su lovoovlaštenici. Smatram da sadašnja ograničenja na temelju ocjene da netko boluje od PTSP-a ne bi smjela biti diskriminirajuća. Statistički pokazatelji o nesrećama u lovu upućuju na veći problem loše edukacije mladih lovaca u domeni rukovanja oružjem i strjeljivom te nepoznavanja pravila lova i mjera sigurnosti u lovu od »opasnih« branitelja koji itekako dobro znaju rukovati oružjem i čuvati sebe i druge. Resorna ministarstva trebala bi analizirati dosadašnje aktivnosti branitelja i omogućiti im da bez diskriminacije i dalje budu dio lovačke populacije.
