PROF. DR. SINIŠA OPIĆ, DEKAN UČITELJSKOGA FAKULTETA Odgoj i obrazovanje – temeljno strateško nacionalno pitanje

Snimio: B. Čović | Prof. dr. Siniša Opić
»Odgoj i obrazovanje moraju biti nacionalno pitanje, oslobođeno od bilo kakvih partikularnih interesa pojedinaca, političkih opcija i garnitura koje se mijenjanju i počinju od početka. To ne smije biti pod utjecajem bilo kakve političke opcije niti smije biti predmet koalicijskih rasprava ni dogovora.«

O odgoju i obrazovanju ovisi svako društvo i pojedinac, pa tako i hrvatsko. Ispravan odgoj i obrazovanje u sebi nose društvenu odgovornost, poštenje, razvoj društva, pristup prema održivosti svijeta. Brojne države i društva odgoj i obrazovanje drže najvažnijom strateškom odrednicom koja se planira desetljećima unaprijed, a onda se postupno dopunjava. Nažalost, u Hrvatskoj toga nema, jer svaka politička garnitura kreće od početka, pretežito sa svojim zamišljenim i partikularnim interesima. O važnosti odgoja i obrazovanja te o najavljivanim i provođenim reformama govori prof. dr. Siniša Opić, dekan Učiteljskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Svoj dosadašnji radni vijek proveo je kao sveučilišni profesor, urednik je i autor brojnih izdanja, znanstvenih priloga s područja odgojnih znanosti.

Struka mora govoriti, a ne politika
Svaka garnitura koja dođe na vlast govori o reformi obrazovanja, provodi je po svom nahođenju i najčešće bez šire rasprave i struke. Koliko je to političko pitanje, a koliko općenacionalno, strateško, humanističko i ljudsko? Kako komentirate da za posljedice »vježbanja na djeci« nitko ne odgovara?

PROF. DR. OPIĆ: Odgoj i obrazovanje moraju biti nacionalno pitanje, oslobođeno od bilo kakvih partikularnih interesa pojedinaca, političkih opcija i garnitura koje se mijenjanju i počinju od početka. Ne smije biti pod utjecajem bilo kakve političke opcije niti smije biti predmet koalicijskih rasprava ni dogovora, nego temeljno strateško nacionalno pitanje. Jednostavnije rečeno, mora postojati strategija u kojoj se o odgoju i obrazovanju formira nacionalni konsenzus te da glavnu riječ ima isključivo struka vodeći se znanstvenim spoznajama, ali i uvažajući nacionalnu prepoznatljivost i jedinstvenost.

»Neoliberalni kapitalizam previše je nadvladao izvorni odgojni značaj i odvlači ga u bespuća materijalnoga, konzumerizma, svjetla ‘uspjeha’, makijavelizma. Pritom se može navesti niz primjera onih koji zagovaraju, posebno na političkoj pozornici, ‘brz uspjeh bez truda’. Tu je jedan od izvora problema, a svakako je drugi: ‘Imam diplomu’, treći je po staroj formuli: ‘Snađi se, druže’, četvrti je: ‘Imam vez’«, peti je: ‘Moja stranka je na vlasti’. (…) Normalno je da se, kad se mlada osoba koja je puna ideala ne uklapa u te kriterije, razočara i odlazi iz najljepše zemlje na svijetu, Lijepe Naše!«

Bez toga je besmisleno raditi reforme, jer ako nema dugoročne strategije koja podjednako uključuje odgoj i obrazovanje, zatim kritičko promišljanje, čini se da je to promašaj ili bolje rečeno – obična kozmetika! Nažalost, pojedinci poput profesora kojima nedostaje broj sati na fakultetu uvedu svoje fakultativne kolegije i onda ih podignu na najvišu razinu, a oni su u biti marginalni. Tako je i s reformom obrazovanja: tko god dođe, bez ikakve odgovornosti prođe, malo provježba i ide dalje jer je svjestan da njegov mandat nije vječan. Odgovorna i zrela osoba koja odgaja mlade za budućnost to ne smije činiti, a posebno ne političari. Ne može se obrazovna reforma lomiti preko koljena, i to na politički način. Struka mora govoriti, a ne politika. Samim time što politika nikad ne snosi odgovornost u hrvatskom društvu, struka je ugrožena. Posljedice padaju na leđa struke koju u kreiranju reforme politika ne uvažava. Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu najveća je institucija u Hrvatskoj koja odgaja mlade učitelje, pedagoge i druge stručnjake za rad u odgojno-obrazovnim institucijama, ali često ostaje kao izolirani otok. Zašto? To je pitanje nacionalnih interesa i politike koji lutaju zbog svojih osobnih ili stranačkih interesa. Jednostavno, svaka država koja drži do sebe, do svoga stanovništva i svoje dobrobiti mora biti dosljedna, posebno u odgoju i obrazovanju. U najmanju ruku mora imati okvirnu strategiju za sljedećih pedeset godina, da nam škole ne budu vježbališta, a djeca pokusni kunići. Moralna osoba to shvaća, ali hrvatski političari već u startu šalju pogrješne signale mladima, dakle, to je igra bez odgovornosti.

Loši primjeri »lakoga uspjeha«
Analizirajući s toga stajališta, koliko društvena i politička (ne)odgovornost utječe na mlade, u kojem pravcu ih usmjerava?

PROF. DR. OPIĆ: Ne umanjujući pluralizam i različita promišljanja koja su potrebna pluralnomu društvu, vrijednosne konstante nužne su u odgojnom procesu, poput odnosa odgojitelja i odgojenika. Primjerice, krive odgojne poruke društvo, mediji, a posebice političari odašilju našim mladima. Stvara se prizma »lakoga uspjeha« kao odgojnoga imperativa. Suviše se naglašava uspjeh pod svaku cijenu, a gubi se humanost, dobročinstvo, ljubav prema bližnjemu. Neoliberalni kapitalizam previše je nadvladao izvorni odgojni značaj i odvlači ga u bespuća materijalnoga, konzumerizma, svjetla »uspjeha«, makijavelizma. Pritom se može navesti niz primjera onih koji zagovaraju, posebno na političkoj pozornici, »brz uspjeh bez truda«. Tu je jedan od izvora problema, a svakako je drugi: »Imam diplomu«, treći je po staroj formuli: »Snađi se, druže«, četvrti je: »Imam vezu«, peti je: »Moja stranka je na vlasti.« Mogao bi se nabrajati niz teškoća ili bolje rečeno dijagnoza hrvatskoga društva koje ne uvažava sposobnost i struku, nego po navedenim kriterijima pristupa odgojno-obrazovnom sustavu. Normalno je da se, kad se mlada osoba koja je puna ideala ne uklapa u te kriterije, razočara i odlazi iz najljepše zemlje na svijetu, Lijepe Naše!

Crkva ima važnu ulogu u odgoju
Stupovi društva su obitelj, škola, Crkva, religijske zajednice i druge pomoćne odgojne institucije. Koliko se one danas vrjednuju i uvažavaju u društvu? Obitelj je temelj. Koliko je ona u krizi i kako pristupiti obitelji s pedagoško-odgojnoga aspekta?

PROF. DR. OPIĆ: Obitelj je u krizi i kao stup društva, odnosno u ozbiljnoj je krizi i glede odgoja. Da je tako pokazuju statistički podatci: svaka n-ta žena, dijete (treće, peto… ovisno o istraživanju) doživjet će neki oblik nasilja, brakovi se raspadaju, roditelji sve manje vremena imaju za svoju djecu. U obitelj se ne ulaže dovoljno s ciljem odgojnoga djelovanja, a s druge stane društvo, koje ne ulaže u obitelj, morat će mnogostruko više ulagati u penološke ustanove, represivna tijela.

Obitelj je najstarija ljudska institucija i kroz povijest njezina se odgojna uloga redefinira. U pedagogijskom rječniku obitelj »podrazumijeva intimnu, krvnom vezom povezanu socijalnu zajednicu čiji je odgoj prvi odgoj koji društvo omogućava djetetu«. Ne ulazeći u sociološke i etičke rasprave o pravu na termin obitelj za članove koji nisu povezani krvnom vezom, naglasak ćemo usredotočiti na riječ odgoj. Dakle, obitelj je prvi i najvažniji odgojni čimbenik, odnosno prva i osnova stanica društva – što je naglašavao papa Ivan Pavao II. – te je vrlo važno usmjeriti naglasak na važnost uloge odgoja u obitelji. Stoga naglašavam što odgoj u obitelji nije. Zrcaljenje roditelja i djece; djeca imaju mogućnost i pravo na vlastiti put, svoje odluke; ne smije se očekivati od djece da ostvare neostvarene snove roditelja ili da budu poput njih. Nadalje, odgoj nije dresura jer za dresuru je potrebno konzultirati priručnik iz kinologije. Odgoj nije anarhija; djeca imaju prava, ali i obveze koje proizlaze iz zahtjeva života. Svaka obitelj treba jasno postaviti zajednička pravila i odgovorno se odnositi prema njima; pravila obitelji zajednički se dogovaraju. Isto tako odgoj se ne može nadomjestiti novcem (poklonima); kupovanje djeci poklona i igračaka kako bi se nadomjestilo propušteno vrijeme potpuno je pogrješno! Ako je netko u dvojbi kupiti igračku djetetu ili s njim otići u park i razgovarati, tada je u zabludi. Zanimljiva je anegdota: Vrativši se s posla, otac je odmah prionuo na računalo da završi sutrašnji ugovor za poslodavca. Sin ga je iznenadio pitanjem: »Tata, koliko košta tvoj radni sat kod poslodavca?« Iako iznenađen, odgovorio je: »Pedeset kuna.« Sin je otišao u sobu i nakon nekog vremena vratio se k otcu, koji je imao još nedovršena posla, te mu dao 50 kuna. Otac je nevoljko primio, a zanimalo ga je zašto mu daje novac. Sin je odgovorio: »Tata, platio sam ti sat tvoga vremena da ga provedeš sa mnom!«

»Bit je Crkve i religijske uloge u širenju ljubavi, kao najvećega singularnoga ishodišta postojanja. To je ujedno ishodište odgoja. Crkva naglašava ljubav prema čovjeku, domovini, bližnjemu svom. Ona usmjerava na dobročinstvo i dobrotu, na brigu o starijima i nemoćnima, na poštenje i oličenje. Pa zar to nije sukus odgoja kakav želimo? Za mene jest!«

Također, važna uloga Crkve neopravdano se zanemaruje s odgojnoga aspekta. Previše se naglašava antagonistički duplicitet, »id est«, dualizam između dobroga i lošega. O odgojnom aspektu Crkve govori se uglavnom kroz prizmu vjeronauka i pokušaja njegova osporavanja u našim školama. No to je krivi sukus toga fenomena. Bit je Crkve i religijske uloge u širenju ljubavi, kao najvećega singularnoga ishodišta postojanja. To je ujedno ishodište odgoja. Crkva naglašava ljubav prema čovjeku, domovini, bližnjemu svom. Ona usmjerava na dobročinstvo i dobrotu, na brigu o starijima i nemoćnima, na poštenje i oličenje. Pa zar to nije sukus odgoja kakav želimo? Za mene jest!

Svojim krikom traže pomoć!
Neprestano se ističe da je škola odgojno-obrazovna institucija. Što znači obrazovanje bez odgoja, bez osjećaja, bez ljubavi prema čovjeku pokraj sebe? Koliko današnje obrazovanje odgaja i obrazuje mlade ljude za empatiju i opće dobro? Skriva li se u današnjem obrazovanju odgoj za egoizam – biti i moći?

PROF. DR. OPIĆ: Odgoj je jedan od najsloženijih fenomena svakoga društva i nadređen je pojmu obrazovanja. Obrazovanje bez odgoja vrlo je opasno za cjelokupno društvo. Današnja škola, posebice srednja, suviše ima malo odgoja. Posljedice takve disproporcije posvuda su oko nas. Pred sve većim smo izazovom budući da se znanje eksponencijalno širi te premalo vremena ostaje za odgoj ili ga uopće nema. Posljedica je svega toga borba za uspjeh, ne ona na zdravim temeljima odgoja i znanja, a onda se događa da je više nasilničkih ponašanja, problema u ponašanju djece ili češćih poremećaja u ponašanju. Mladi su pred sve većim negativnim izazovima i trebaju pomoć odraslih. To moramo prepoznati kao društvo jer mladi svojim krikom pokazuju da trebaju pomoć, da traže od nas odgovornost i da prepoznajemo njihove probleme u različitim fazama odrastanja.

Obitelj »vapi« za kvalitetnim odgojem
Koliko škola može preko svojih stručnih služba odgajati obitelj? Koliko su prosvjetni djelatnici osposobljeni za širi odgoj, a to je odgoj obitelji, iz koje sve polazi?

PROF. DR. OPIĆ: Obitelj »vapi« za osposobljavanjem za kvalitetan odgoj. Kvalitetno roditeljstvo nije genetski predodređeno, nego je kontinuiran proces učenja, uz usvajanje znanja i strpljivosti uz puno ljubavi, ali i odlučnosti u odgoju. Za realizaciju takvoga procesa potrebno je aktivnije uključivanje, tj. zapošljavanje stručnih suradnika u naše škole počevši od pedagoga, psihologa, socijalnoga pedagoga, rehabilitatora, i to s ciljem aktivnoga uključivanja svih roditelja u proces učenja kvalitetnoga roditeljstva. Ne bi bilo dobro da je to na izbor roditelja, nego je potrebna obveza njihova kontinuiranoga dolaženja na takve edukacije. Za sve to treba složiti programe na široj razini, od stručnosti do uvažavanja tradicije socijalnih, kulturoloških, religijskih i drugih čimbenika u kojima živimo i na čije se kontinuitete naslanjamo.

Pripremiti mladu osobu za samostalnost
Kao dekan, na čelu ste Učiteljskoga fakulteta, najveće institucije koja odgaja buduće odgojitelje. Kako osnovati kolegije, seminare ili nešto slično što će roditeljima pomoći u odgoju i učenju?

PROF. DR. OPIĆ: Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu najstarija je učiteljska visokoškolska ustanova Republike Hrvatske. Kontinuirano prateći znanstvene činjenice, Učiteljski fakultet mijenja svoje studijske programe s ciljem pripreme naših budućih učitelja za nove izazove škole. Škola danas i škola prije 40 godina nije ista, društvo i mediji danas i prije toliko godina nisu isti. Što je najvažnije, ni dijete danas i prije 40 godina nije isto. Dakle, uključivanje novih znanstvenih spoznaja u programe Učiteljskoga fakulteta osigurat će kompetencije naših učitelja za izazove suvremene škole poput prevencije nasilničkih ponašanja, rada s djecom s teškoćama u razvoju, inkluzivne pedagogije, kvalitetnoga roditeljstva, upravljanja razredom. To su sve izazovi suvremenoga društva na koje valja odgovoriti, u prvom redu u odgojnom procesu, tako da se postigne harmonizacija odgoja i obrazovanja te pripremi mlada osoba za samostalnost, ali u društvenoj stvarnosti.

»Ulica« ili »neke nekompetentne udruge«?
Kakvo je vaše promišljanje da se, umjesto civilnih udruga u kojima su brojni nestručnjaci, preko odgojnih institucija financiraju stručnjaci koji bi radili na terenu, štoviše u nedostatku kadra i oni umirovljeni uz stanovitu nagradu?

PROF. DR. OPIĆ: Pluralnost je dobra, ali obitelj i struku ne može nadomjestiti netko tko je dobio neki projekt, bilo politički ili ideološki, i nastoji ga opravdati. A onda ne zna kamo će pa s njime ide u škole. Dobro je upozoravati posebno na negativnosti, ali je opasno nametati gotova dogmatska stajališta jer dijete se vraća u obitelj, pa ponovno dolazi u školu, u vrtić. Osoba u procesu odgoja mora dolaziti do novih spoznaja, a ne da mu se nudi neko gotovo rješenje. Ključna je suradnja između obitelji i odgojitelja, a ne da zapravo »ulica« ili »neke nekompetentne udruge« nameću svoj sadržaj, stil ili ritam. Zašto imamo uspjehe u športu iako smo mala država? Ne treniraju ih i ne odgajaju kojekakve udruge niti ulica slaže momčad, nego je struka ključna i obitelj športaša, koja je svjesna žrtve, odricanja, ljubavi, vježbanja. Isto tako primjećujemo u svim humanitarnim akcijama da se većina obitelji i učenika rado uključuje. Mogao bi se pronaći niz primjera da je temelj obitelj koja je glavna odgojno-obrazovna institucija. Odgoj je temelj, intimni prostor obiteljskoga doma iz kojega sve polazi, a ne nasilno »čupanje« i stavljanje pod svaku cijenu partikularnih interesa, uspjeha.

Obrazovanje – najbolja investicija
Školski je sustav temeljna karika u društvenom lancu, zapravo početna, ali problemi nisu riješeni. Kako komentirate da sva djeca i mladi još ne mogu startati pod istim uvjetima? Primjerice, kako komentirate da sva djeca nemaju dječji dodatak, topli obrok, besplatne udžbenike?

PROF. DR. OPIĆ: Obrazovanje ne smije biti trošak domovini, nego mora biti njena najbolja investicija. Sva djeca moraju biti izjednačena u pravima na obrazovanje i kvalitetu obrazovanja. Ne smije se događati da socijalna komponenta bude vidljiva u školskim razredima. Djeca su naše najveće bogatstvo i nikakvo kalkuliranje njihovim pravima ne dolazi u obzir. Sva djeca moraju imati pravo na predškolski odgoj, što danas nije slučaj, zatim na besplatne udžbenike, obroke i najbolje školovanje.

Digitalizacija s preporukom struke, a ne politike
Aktualna je tema digitalizacija škole, na što se zapravo i svodi cijela reforma. Što o tome kaže struka, kako to utječe na dijete, na njegovu psihu, na grafomotoričke i socijalne vještine?
PROF. DR. OPIĆ: S digitalizacijom treba biti vrlo oprezan. Posebice treba uvažavati rezultate neuroloških istraživanja, na primjer neurodidaktike, te analizirati kako digitalizacija utječe na psihofizički, kognitivni, socijalni aspekt razvoja djeteta, ovisno o njegovoj dobi. Treba pronaći granice u skladu s djetetovom dobi u kojima će se i kako i koliko rabiti digitalne tehnologije. Sve je zapravo stvar količine i vremena i dobi. No nezamjenjivo je »res sed verba«. Digitalizacija može biti samo obrazovna podrška, a nikako obrazovno ishodište.
Što donose znanstvene činjenice o tome kada je digitalni nastavni program primjeren dobi i kognitivnim sposobnostima učenika?
PROF. DR. OPIĆ: Tu se ne treba zalijetati jer je to preosjetljivo područje. Riječ je o neformiranim osobama i logično je pitanje kako ih moramo formirati. Smatram da treba uključiti sve struke poput didaktičke, neurološke, psihološke, pa čak i psihijatrijske. Treba biti razborit na tom području jer najlakše je uvesti nešto što nekomu ekonomski ili politički odgovara. Pritom mora progovoriti struka, od učiteljskoga pa sve do edukacijsko-rehabilitacijskoga fakulteta i medicinskih institucija. Ne može se nešto uvoditi u programe ako struka nije dala dopusnicu. Nažalost, u ovom slučaju struku nitko ne pita, nego se upetljala politika. Digitalizaciju treba prihvatiti, ali s mjerom i preporukom struke, a ne politike. Digitalizacija može izazvati i kontraefekt. Zato treba biti oprezan. Na primjer, tko je istraživao koliko je djece liječeno od digitalne ovisnosti? Koliko je digitalizacija razbila obitelj? To je presložen problem da bi se ukratko odgovorilo. Od mobitela do računala, jednostavno treba sve analizirati, a ne paušalno pričati o digitalnoj školi. A što to može dijete u prvom ili u četvrtom razredu? Gledati svoj ekran. A gdje su mu emocije? Smatram velikom odgovornošću onoga tko to uvodi ako ne zna što čini s emocijama i kognitivnim sposobnostima djece na koju se to primjenjuje.

IZVORGlas Koncila br. 6/2019.
Prethodni članakCRKVA NA KRAJNJEM RTU SV. GRGURA Prvi spomen iz 1402.
Sljedeći članakJESU LI MISTIKA I KONTEMPLACIJA SINONIMI? Tri značenja kontemplacije