PROF. DR. STJEPAN BALOBAN, O VAŽNOSTI EKOLOŠKE TEMATIKE Obnova odnosa s prirodom zahtijeva obnovu samoga čovjeka

Snimio: B. Čović | Prof. dr. Stjepan Baloban

U jeku otkazivanja svih javnih okupljanja s namjerom usporavanja širenja koronavirusa u Hrvatskoj odgođen je i međunarodni simpozij »Laudato si’! Kako mijenjati stil života?« koji se trebao održati u utorak 17. ožujka u prostorima HBK-a na zagrebačkom Ksaveru. Aktualna kriza zbog koronavirusa sve više pokazuje koliko je potrebna promjena ustaljenih odnosa i načina življenja svakodnevnoga života u suvremenom i globaliziranom društvu. Jedan od odnosa koji nedvojbeno zahtijeva promjenu dosadašnje paradigme jest i odnos čovjeka prema okolišu. O toj je temi svoja promišljanja za Glas Koncila podijelio prof. dr. Stjepan Baloban, organizator spomenutoga međunarodnoga simpozija, pročelnik Katedre socijalnoga nauka Crkve na zagrebačkom KBF-u i pročelnik Centra za promicanje socijalnoga nauka Crkve HBK-a.

Koliko nam je panika oko koronavirusa, u vidu praznih polica u trgovinama i masovnoga gomilanja zaliha, »pomogla« da shvatimo da suverenost određenoga naroda u današnjem svijetu ne ovisi ponajprije o broju tenkova ili borbenih zrakoplova, nego o osiguranju resursa za normalno funkcioniranje svakodnevnoga života?

PROF. BALOBAN: Najprije, iskreno suosjećam sa svima koje je pogodila pandemija koronavirusa u nas u Hrvatskoj, u susjednim zemljama, u Europi i u cijelom svijetu. Iz ove teške situacije u kojoj smo se našli važno je izvući određene pouke. Jedna od njih jest da do sada hvaljeni europski zdravstveni sustavi postaju nemoćni pred razornom snagom bolesti, koja prijeti ne samo čovjekovu životu, nego i gospodarstvu, demokraciji, obrazovanju, sigurnosti općenito, te ozbiljno ugrožava čovjekov osobni i egzistencijalni totalitet. Ugrožava egzistencijalni totalitet naroda i država, štoviše pojedinih kontinenata. Suvremeni Europljanin, koji se posljednjih desetljeća »zaogrnuo plaštem neograničene slobode« i razvio samodostatan stil života, odjednom se morao suočiti s činjenicom nemoći, potpune nemoći. Usprkos tehničkoj nadmoći postao je nemoćan pred jednim virusom koji se nezaustavljivo širi!

Da, u pravu smo kada kažemo da u širenju pandemije bolesti COVID-19 ne pomažu tenkovi i borbeni zrakoplovi iako su bili i u budućnosti će biti važni za osiguranje suverenosti određenoga naroda, pa tako i hrvatskoga naroda. Kakvoga li apsurda u očima »suvremenoga čovjeka moći«: jedan virus koji se krajem 2019. godine pojavio u Kini mogao bi ozbiljno staviti u pitanje i dosadašnji razvoj Europske unije, kao i uopće društveno-političke konstelacije u svijetu.

Interesi beskrupulozne manjine na štetu većine
U kojoj mjeri prethodno pitanje može biti povezano s ekološkom krizom? Mogu li u slučaju daljnje nebrige i degradacije okoliša hektari obradivoga tla, hrana i voda postati geopolitička oružja?

PROF. BALOBAN: Mogu, sasvim sigurno, jer u svijetu u kojem živimo sve je povezano. Važno je ipak istaknuti da je sve ono što se događa oko nas i općenito u svijetu povezano s ulogom čovjeka i njegovim djelovanjem u tom svijetu. Čovjek kao Božje stvorenje sve manje respektira Božje i prirodne zakone darovane od Stvoritelja. Čovjek može od svijeta učiniti »raj na zemlji«, ali i »pakao«. U svijetu je od početka stvaranja bilo sve tako posloženo da je moglo normalno funkcionirati – čovjek i priroda. Međutim, čovjek u posljednjim stoljećima, a posebno desetljećima, vrši nasilje nad prirodom do te mjere da je ugrozio i prirodu i samoga sebe.

»Suvremeni Europljanin, koji se posljednjih desetljeća ‘zaogrnuo plaštem neograničene slobode’ i razvio samodostatan stil života, odjednom se morao suočiti s činjenicom nemoći, potpune nemoći. Usprkos tehničkoj nadmoći postao je nemoćan pred jednim virusom koji se nezaustavljivo širi.«

Ovo su trenutci koji nas nukaju da se prisjetimo onoga što piše na prvoj stranici Svetoga pisma: Bog je Stvoritelj svijeta i čovjeka. Čovjek je stvoren na sliku Božju, kao vrhunac stvaranja, a Bog mu je povjerio »gospodstvo nad svijetom«, to jest odgovorno upravljanje svijetom. Ne gospodarenje pod vidom iskorištavanja, uništavanja prirodnih izvora, zagađivanja okoliša opasnim otpadom, proizvodnje koja je usmjerena na isključivi profit, donoseći korist za »manjinu koja se naglo i beskrupulozno bogati«, a većina svjetskoga pučanstva ostaje uskraćena u svojim temeljnim pravima za čistim zrakom, vodom, zdravom klimom… Svim onim na što kao Božje stvorenje ima neotuđivo pravo. Da, suvremena ekološka kriza već je dugo svjetski problem koji utječe ne samo na odnose u svijetu, nego sve više na čovjekov svakodnevni život i nadasve zdravlje jer se pojavljuju nove bolesti koje su rezultat čovjekova stila života, ali i njegova odnosa prema okolišu.

Posljednjih nekoliko godina sve intenzivnije pristižu nebrojena upozorenja znanstvenika da se okoliš nalazi u kritičnom stanju. Što se događa »zajedničkomu domu« – trebamo li biti silno zabrinuti za budućnost prirode?

PROF. BALOBAN: Trebamo biti prije svega zabrinuti za budućnost čovjeka koji upravlja prirodom, jer čovjek je odgovoran za »zajednički dom« odnosno za »zajedničku lađu« na kojoj svi plovimo. Da, trebamo biti stvarno zabrinuti i za budućnost prirode. Tragika je suvremenoga čovjeka »opijena snagom tehnike« i »bezgraničnom moći pod znanstvenim vidom« da je zaboravio na taj prvotni, od Boga Stvoritelja uspostavljeni odnos čovjeka i prirode koji je poremećen čovjekovim djelovanjem. Stoga papa Franjo u svojoj socijalnoj enciklici »Laudato si’. O brizi za zajednički dom« iz 2015. s jedne strane donosi »popis opasnosti« koje prijete čovjeku i prirodi, a s druge »upućuje na put« kako promijeniti situaciju nabolje. Ta bi enciklika trebala postati naš svakodnevni »vademekum«, trajni podsjetnik na ono što nam je činiti. Papa Franjo s pravom ističe da obnova »našega odnosa s prirodom nije moguća bez obnove samoga čovjeka«. »Ne može biti ekologije bez odgovarajuće antropologije« (LS, 118).

Profit ne smije biti najvažniji
Može li se globalno gospodarstvo i proizvodnja prilagoditi ekološkoj krizi? Mogu li u nesmiljenoj tržišnoj borbi u daljnjoj budućnosti uspijevati oni koji će proizvoditi u skladu, a ne na štetu prirode?

PROF. BALOBAN: To je najveći izazov današnjega svijeta, a govoreći crkveno – teološkim govorom, to je znak vremena, tj. ekološka kriza upozorava, traži i poziva na promjenu načina proizvodnje, ali i uopće tržišnoga natjecanja ne samo u odnosu na iskorištavanje i uništavanje prirode i njezinih izvora, nego i na »promjenu smjera razvoja« koji je u sadašnjem obliku uzrokom sve većih razlika između bogatih i siromašnih. Pandemija koronavirusa stavlja nova pitanja pred globalno gospodarstvo. U pojedinim europskim zemljama može se čuti da je potrebno »vratiti proizvodnju« pojedinih poduzeća iz Kine i Dalekoga istoka natrag u europske države kako bi se mogli osigurati važni proizvodi za funkcioniranje države u kriznim situacijama. Zašto su ta poduzeća prije 25-30 godina preselila proizvodnju u te daleke krajeve? Zbog toga što je tada u tim zemljama proizvodnja bila puno jeftinija nego u europskim zemljama. Riječ je bila o isključivu profitu, zaradi, a sve drugo je bilo u drugom ili trećem planu. Sada nemoć pred zaustavljanjem bolesti COVID-19 u Europi pred političare postavlja i takva ključna pitanja. Kad u odsudnim trenutcima pandemije opasne bolesti, koja se nezaustavljivo širi, nedostaje lijekova, respiratora, zaštitnih sredstava (rukavice, maske…), postavljaju se temeljna pitanja: Zašto smo to tada učinili? Što moramo učiniti u budućnosti da se to promijeni? No kako će dugo takva pitanja biti aktualna? Hoće li prestankom bolesti opet prevladati materijalni interesi pred zdravljem, obranom života i konačno sigurnošću? Sjetimo se samo kako se u Hrvatskoj, početkom 21. st., pokušalo ukinuti odjele za infektologiju u hrvatskim bolnicama s razlogom da više nema zaraznih bolesti? Sjećam se borbe prof. dr. Tatjane Jeren-Beus koja se kao predsjednica Hrvatskoga društva za infektivne bolesti uspjela izboriti da su to ne dogodi. Što bi danas u vrijeme koronavirusa bilo da se to dogodilo?

Komu pripada odgovornost za suočavanje s ekološkim problemima – svjetskim moćnicima, međunarodnim organizacijama ili običnomu čovjeku? Koja je individualna odgovornost kršćana u toj priči?

PROF. BALOBAN: Svima navedenima, ali i drugima, posebno pojedinim državama koje donose zakone, unutar države županijama, općinama, civilnim i vjerskim udrugama… Kad govorimo o ekološkoj tematici, mislimo na odnose, to jest odnos čovjeka i ljudi prema prirodi i svemu onome što nas okružuje, a to se tiče svakoga; nitko nije od toga izuzet. Prema tome svatko je odgovoran za onaj dio koji se odnosi na njega. Od razvrstavanja smeća u kući i stanu do ponašanja na ulici i u poslovanju. Ovdje bih se posebno želio zaustaviti na odgovornosti nas kršćana, katolika i članova Crkve. Simpozijem o »Laudato si’« želimo poseban naglasak staviti na ulogu župa u zaštiti okoliša u Hrvatskoj. Tu su velike mogućnosti pastoralnoga djelovanja svećenika, ali i vjernika laika na župama. Željeli bismo senzibilizirati pastoralne djelatnike za »zaštitu zajedničkoga doma« u radu s djecom i mladima, kao i otvaranje mogućnosti svima na području župe, posebno u gradovima, koji bi željeli na svoj način pridonijeti ekološkomu odgoju, kao i duhovnosti koja je bitna važna za mijenjanje dosadašnjega stila života. Ima puno vjernika koji su aktivni u različitim civilnim ekološkim udrugama. Crkva je ona koja okuplja i koja bi trebala nuditi suradnju svima zbog općega dobra, a to je u ovom slučaju zaštita zajedničkoga doma.

Teret nasrtaja na okoliš podnose najsiromašniji
Koliko socijalni nauk Crkve može pomoći prije svega suvremenomu čovjeku u liječenju sebe, ali i u liječenju društvenih struktura kada je riječ o ekološkim pitanjima?

PROF. BALOBAN: Ekološka je kriza prema papi Franji ujedno socijalna kriza jer pogađa prije svega siromašne. Papa naglašava da »najteže posljedice svih nasrtaja na okoliš trpe najsiromašniji« (LS, br. 48) i stoga ovaj »naš svijet ima velik socijalni dug prema siromašnima« (LS, 30). Zbog uske povezanosti između ekološke i socijalne sfere u pontifikatu pape Franje ekološka je tematika jedna od najvažnijih jer se rješavanjem ekološke krize ujedno pomaže i najsiromašnijima koji bi uvijek trebali biti u središtu svega djelovanja Crkve. Stoga papa Franjo govori o »Crkvi koja izlazi«, o »misijskoj Crkvi«, o pastoralu koji se treba mijenjati u odnosu na dosadašnji i uobičajeni. Zapravo, Crkva se treba mijenjati u svojem djelovanju jer u novije vrijeme sve više ljudi ostaje izvan dohvata pastoralnoga djelovanja Crkve.

Socijalni nauk Crkve nije »čarobni štapić«, on ne daje gotove recepte koje bismo izravno primijenili na društvenu situaciju. Socijalni nauk Crkve daje više od toga: nudi usmjerenja za konkretni život, potiče na razmišljanje i dijalog, suočava nas s nama samima u odnosu na vrjednote, na etičko-moralna usmjerenja, a vjernike poziva da žive kao vjernici »24 sata na dan«, tj. da ne dijele svoj vjerski život na dva kolosijeka: privatni obiteljski u kojem smo vjernici i onaj javni u kojem smo »svoju vjeru ostavili kod kuće«. I kao takav sasvim sigurno pomaže suvremenomu čovjeku. Nažalost, kao takav slabo se poznaje i prepoznaje i među vjernicima i u društvu.

Drago mi je da je u ovom razgovoru postavljeno pitanje o ulozi socijalnoga nauka Crkve u suvremenom svijetu, a onda i u hrvatskom društvu. Najbolji je primjer primjene socijalnoga nauka Crkve na svijet i društvo u kojem živimo pontifikat pape Franje. Premda Papa ne spominje često sam pojam socijalni nauk Crkve, njegove geste, riječi i učenje duboko su nadahnuti socijalnim učenjem Katoličke Crkve. To je razlog da je cijenjen i poštovan diljem svijeta i izvan Katoličke Crkve.

Zastrašujuća moć tehnologije
Koji su ljudski korijeni ekološke degradacije? Koliko je tomu pridonio duh civilizacije modernoga Zapada koji Boga sve više stavlja »po strani«?

PROF. BALOBAN: U socijalnoj enciklici »Laudato si’« papa Franjo daje odgovor na ta pitanja. Riječ je o opasnosti koja dolazi od prevladavajuće »tehnokratske paradigme«. Naime, svi se radujemo napretku znanosti i tehnologije u medicini, inženjerstvu, komunikacijama… Međutim, suvremeni čovjek treba ozbiljno postaviti pitanje: Koju stvarnu moć ima današnja tehnologija? Papa Franjo tumači da je riječ o »zastrašujućoj moći« tehnologije, kao i o »zapanjujućoj dominaciji nad ljudskim rodom u cjelini i cijelim svijetom« onih »koji imaju znanje i prije svega ekonomsku moć« (LS, 104). Drugim riječima, čovjek, a još više priroda, nezaštićeni su i izloženi »logici tehnike«, tzv. tehnokratskoj paradigmi koja nastoji sve više oblikovati i čovjekov život, njegovo ponašanje, odnos prema drugomu čovjeku, a nadasve odnos prema prirodi. U takvoj situaciji Bog je stavljen »po strani«. Paradoks je u tome što suvremeni čovjek misli da je »on u prvom planu«, a zapravo nije. U prvi plan sve više dolazi tehnika koja sve više ignorira stvarnost u kojoj čovjek živi, a osobito čovjekov odnos prema prirodi i svemu što ga okružuje. Koje je rješenje? Može li čovjek mijenjati tu situaciju? Može, sasvim sigurno, ali će to ići teško bez otvorena i iskrena odnosa prema Stvoritelju!

Mogu li se uopće očekivati bilo kakvi dugoročniji rezultati ako se zanemaruje duhovno nadahnuće u borbi za bolji okoliš?

PROF. BALOBAN: Iz prethodnoga odgovora može se zaključiti da se ekološka kriza ne može nikako riješiti samo na materijalno-tehničkoj razini. Ekološku krizu može riješiti jedino čovjek u dijalogu i dogovoru s drugim ljudima. Crkva u svojem socijalnom nauku poziva na promjenu dosadašnjega društvenoga i osobnoga života, na promjenu stila života. Uz spremnost na iskren dijalog na različitim razinama (u međunarodnoj politici, u nacionalnim i lokalnim politikama, u procesu donošenja odluka, između politike i ekonomije, među religijama i znanostima…), papa Franjo u »Laudato si’« poziva i na etički odgoj na svim razinama (LS, 2020-215). Riječ je o zajedničkom nastojanju koje uključuje sve sudionike javnoga i društveno-političkoga života. Za nas pojedince to znači mijenjati dosadašnje navike u kupnji, potrošnji i odlaganju i sortiranju otpada…

Mogu li kršćani izboriti pravo javnosti na pozornici borbe za bolji okoliš ili njihov dolazak do te pozicije priječi agresivni sekularizam, koji smatra da Crkva ne bi smjela imati nikakav utjecaj na presudna društvena zbivanja?

PROF. BALOBAN: Borba za bolji okoliš pitanje je općega dobra ne samo u Hrvatskoj, nego i u cijelom svijetu. Loše je i pogubno ako u nastojanjima za bolji okoliš prevladavaju ideologija, sitni interesi ili umišljenost da jedino ja i mi imamo pravo! Religije i vjerske zajednice, pa tako i Crkva, imaju veoma važno mjesto u stvaranju motivacije bez koje je teško očekivati promjene nabolje. Stoga papa Franjo poziva kršćane na ekološko obraćenje i na njegovanje ekološke duhovnosti jer moramo »iznova osjetiti da trebamo jedni druge, da imamo zajedničku odgovornost za druge i svijet te da vrijedi biti dobar i čestit« (LS, 229). Zadaća je kršćana upravo u tome da postanu i ostanu svojevrsni kvasac i promicatelji neodgodive ekološke paradigme već danas, a isto tako sutra i prekosutra.

Crkva i teologija otvorene svima koji su za opće dobro
Koji je cilj simpozija »Laudato si’! Kako mijenjati stil života«?
PROF. BALOBAN: Simpozijem, koji će se svakako održati kada se stvore uvjeti, željeli smo još jedanput privući pozornost civilne i crkvene javnosti u Hrvatskoj na jedno od najvažnijih pitanja budućnosti svijeta u kojem živimo, a to je što činiti sada i odmah da očuvamo »zajednički dom« za buduće naraštaje. To je zadaća svih ljudi, u Hrvatskoj svih Hrvata i hrvatskih građana bez obzira na svjetonazor i političko opredjeljenje. Na simpoziju će govoriti civilni stručnjaci i teolozi, kao i predstavnici crkvenih i civilnih udruga koje se bave ekološkom problematikom. Želja nam je iznijeti stvarne činjenice – što se događa sa zajedničkim domom – i nakon toga potaknuti na promjenu stila života prije svega u Hrvatskoj.
Kao organizator ovoga simpozija želio bih podijeliti uistinu lijepo iskustvo. Svi, baš svi, predavači i predavačice koje sam kontaktirao rado su se odazvali sudjelovati na simpoziju koji organizira jedna crkvena institucija. I to je znak onoga na što trajno poziva papa Franjo kako Crkvu tako i teologiju, a to je da crkvene institucije, posebno teološki fakulteti, otvaraju prostore za interdisciplinarni dijalog o bitnim pitanjima današnjega vremena. Crkva i teologija u Hrvatskoj mogu i danas nuditi nužno potrebne »prostore dijaloga«, na kojima će se povezivati svi oni koji se žele aktivno zauzimati za opće dobro države, naroda i nadasve svakoga čovjeka dobre volje. Mi na temelju socijalnoga nauka Crkve imamo izvrsno takvo iskustvo već više od 22 godine u Centru za promicanje socijalnoga nauka Crkve, upravo u promicanju i prakticiranju interdisciplinarnosti.
O toj je temi na Danu KBF-a u Zagrebu 11. ožujka govorio i kardinal Josip Bozanić, posebno se osvrnuvši i na promjene koje papa Franjo u svojoj apostolskoj konstituciji »Veritatis gaudium« (Radost istine) traži od crkvenih učilišta i fakulteta. O čemu je riječ?
PROF. BALOBAN: Riječ je o novom crkvenom dokumentu prema kojem se trebaju urediti studiji na teološkim crkvenim učilištima i fakultetima. Do sada je vrijedio dokument »Sapientia christiana« iz 1979. godine. U dokumentu »Veritatis gaudium«, koji potpisuje papa Franjo, traže se stvarne promjene u teološkom studiju pod vidom velikodušnoga i usklađenoga napora »u smjeru radikalne promjene paradigme«. Dakle, potrebna je temeljita promjena crkvenih studija. Zašto? Zbog promjena koje su se posljednjih desetljeća dogodile u svijetu i, osobito, zbog odgovora Crkve na te promjene. Riječima pape Franje, takvu promjenu »zahtijeva misionarska preobrazba Crkve ‘koja izlazi’«. Crkveni studiji trebaju se više otvoriti, njihova uloga nije samo stručno obrazovanje svećenika, osoba posvećenoga života i vjernika laika, nego bi oni u budućnosti trebali postati »svojevrstan providonosni kulturni laboratorij« u kojem Crkva tumači stvarnost koja ju okružuje na temelju događaja Isusa Krista. Stoga se od crkvenih učilišta traži umrežavanje s drugim sveučilišnim ustanovama da bi se stvorila suradnja u službi čovječanstva koje živi u »zajedničkom domu«. To je šansa za teološka učilišta u Hrvatskoj, a posebno za Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu koji je već 350 godina jedna od temeljnih sastavnica Zagrebačkoga sveučilišta.