Marko Blažević pastoralni je suradnik u župi sv. Leopolda Mandića u Zagrebu, na području četvrti Ljubljanica – Voltino. Radi kao učitelj tehničke kulture u Osnovnoj školi Lovre Matačića u Folnegovićevu naselju, a odnedavno vodi katehezu za prvopričesnike u svojoj župi.
Rođen je 21. veljače 1996. u Zagrebu. Njegova mama Marijana, djevojački Sredoja, podrijetlom je iz Oklaja kod Drniša. Završila je Fakultet organizacije i informatike u Varaždinu i radi kao informatička službenica.
Markov tata Željko Grgo rođen je u Tomislavgradu, no već se kao mali doselio u Zagreb. Obavlja poslove završnih građevinskih radova. Njih su se dvoje upoznali u Zagrebu, gdje su se i vjenčali. Bilo je to u crkvi sv. Marka na Gornjem gradu. Bog im je podario troje djece. Frano je najstariji, rođen 1994., odnedavno prvostupnik računalstva na Tehničkom veleučilištu u Zagrebu i zaposlen u informatičkom poduzeću kao programer. Katarina je najmlađa, rođena je 1997., i uskoro će postati diplomirana inženjerka energetike na Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu. Marko je srednje dijete. Dobri su si međusobno. Zasad nisu sklopili bračne zajednice pa žive s roditeljima u obiteljskoj kući na Ljubljanici.
»Roditelji su nas odgojili u kršćanskom duhu, s puno ljubavi, topline i razumijevanja. Blagoslovljeni smo dobrim roditeljima, najboljima«, pripovijeda Marko. »Uz roditelje, važnu ulogu u našem odgoju imale su bake koje su nas također mnogo naučile. Baka Kata Dama, s tatine strane, koja je živjela s nama i nažalost nas napustila 2014. godine, i baka Kaja, s mamine strane. U obitelji redovito molimo prije jela. Blagdane slavimo zajedno s rodbinom pa nas se zna skupiti više od 20 i ponosan sam na to što se svi dobro slažemo. Drago mi je da se u rodbini možemo pohvaliti i duhovnim zvanjima. Dalibor Renić, koji je nedavno postao predsjednik Europske isusovačke konferencije, tatin je bratić. Jer je baka Dama djevojački bila Renić. Od njega znam čuti puno korisnih savjeta i pametnih misli. Ponosni smo i na pokojnoga Joku Blaževića, svećenika Mostarsko-duvanjske biskupije, koji nas je, nažalost, napustio ove godine. Također je bio tatin bratić, s djedove strane. Djetinjstvo sam proveo na zagrebačkoj Ljubljanici, gdje sam završio tamošnju osnovnu školu. U njoj sam upoznao prijatelje koji i dandanas žive u vjeri, idu na misu i s njima se rado družim. Uz obitelj, to su mi najbliži ljudi.«
»Nakon osnovne škole upisao sam IX. gimnaziju, u kojoj sam maturirao 2014. godine. Za studij sam odabrao Građevinski fakultet. Diplomirao sam 2022., lani. Na zadnjoj godini studija imao sam priliku raditi u jednoj osnovnoj školi kao učitelj tehničke kulture, što mi je bilo lijepo iskustvo. Nakon završetka studija radio sam kratko u jednom građevinskom poduzeću, nakon čega sam se vratio u školu, gdje sam i danas zaposlen. Svjestan sam da je ljudima čudno da inženjer građevine radi u školi, ali tako sam odlučio. Kada sam počeo raditi u školi, ubrzo sam shvatio da nije sve tako bajno kako sam si zamislio. Doduše, ima dana kada mi je divno raditi u školi, kada je učenicima zanimljiv sadržaj koji im predajem i tada bih mogao raditi cijeli dan i ne bi mi bilo naporno. No ima dana kada dođem odraditi dva sata i nakon toga budem i fizički i psihički iscrpljen pa mi treba cijeli dan da se oporavim. To se zna dogoditi ako kao učitelj imam loš dan, a učenici uz to budu i nezainteresirani. Trudim se da loših dana bude što manje, a u dobrim danima nalazim utjehu, vjerujem da će me Bog odvesti na ispravan put i da će sve biti dobro.«
»U župi sam odrastao uz bivšega župnika Davora Štuljana, sadašnjega Željka Lovrića i đakona Stipu Šarića. Sva su trojica krasni ljudi. Redovito sudjelujem u životu i radu župe. Zadnjih sam nekoliko godina puno aktivniji. Tako sam prošle godine od prijateljice Petre Borošak preuzeo vođenje kateheze za prvopričesnike. Bilo mi je zaista divno raditi s djecom, odgajati ih u vjeri i pripremati ih za sakrament prve pričesti. Nadam se da će idućih godina biti još bolje. Ove godine primljen sam i u službu čitača, nakon tromjesečnoga seminara kod prof. Ivana Bedalova. Tijekom godine jednom se tjedno susrećem s čitačima kako bismo uvježbali čitanja za sljedeći tjedan, a uz to još obrađujem teme iz Biblije. Kad zatreba, rado pomognem u uređenju župnoga interijera i eksterijera, tu i tamo skupljam milostinju i ‘budem’ sv. Nikola.
Osjećam se blagoslovljeno kada svojim radom na bilo koji način mogu pridonijeti boljitku župne zajednice. Nerijetko ostanem na kavi nedjeljom poslije mise pa rado obnavljam prijateljstva sa župljanima.
Smatram da je za duhovni i intelektualni razvoj također bitna redovita fizička aktivnost. Brat, sestra i ja tijekom cijele smo osnovne škole trenirali plivanje. Uz povremeno plivanje i trčanje, danas treniram afrobrazilsku borilačku vještinu capoeiru i žongliram. Želja mi je ostati raditi u školi. Možda bih probao i u struci. Želio bih zasnovati obitelj. Zasad sam sam. Volio bih naći normalnu curu s kojom ću kliknuti u vjeri i u vrijednostima. Bez toga je teško zamisliva dobra zajednička budućnost. Treba mi biti privlačna, po nečemu posebna, ali ništa bez razumijevanja i međusobnoga poštovanja.«
»Vjera mi puno znači u životu. U svakodnevnoj molitvi i čitanju Svetoga pisma nalazim ohrabrenje i nadahnuće u prelaženju životnih zaprjeka i donošenju odluka. Uz vjeru se osjećam sigurno u svemu što radim, bio to posao, druženje s prijateljima, bavljenje športom ili odlazak na putovanje. Na osobit sam način duhovno povezan s Blaženom Djevicom Marijom. Svakodnevno molim krunicu, rado odem u njezino svetište u Bistricu. U Zagrebu odem k Majci Božjoj od Kamenitih Vrata. U župi sam posvećenoj drugomu hrvatskomu svetcu Leopoldu Mandiću. Sviđa mi se njegova poniznost. Bio je niska rasta, ali velikoga srca. Dojmila me se njegova upornost u ispovijedanju. Zbog svih tih iznimnih vrlina nagrađen je svetošću, uzor nam je. U tom smislu i ja želim biti postojan. Zato i dalje planiram biti aktivan u Crkvi sa željom da rastem u vjeri i da se izgrađujem kao čovjek u kršćanskim vrijednostima.«
