Dopis koji je potpisao vojnik Dragutin Barilar u skopskom glasilu »Za pobedu« od 8. srpnja 1955. pod naslovom »Lovci na duše – izgubili ste igru« očito je izazvao popriličnu pozornost u javnosti, pa i u katoličkim krugovima. To je bio sasvim dovoljan razlog da uredništvo makedonskoga armijskoga glasila objavi u sljedećem broju dopis istoga autora »Susret sa župnikom«, u kojem on nastavlja s odašiljanjem otrovnih strjelica na katolištvo. Uvodne riječi podsjećaju na kontekst:
»Nedavno je u našem listu objavljen napis ‘Lovci na duše, izgubili ste igru’. Vojnik Drago Barilar, bio je ovih dana na otsustvu. Pored ostalih poznanika sreo je i župnika. Evo što Barilar o tom susretu govori: ‘Sjedosmo za stol i on uzme riječ’ – piše D. Barilar.
Župnik mu je rekao da je čitao njegov članak o tome da neće više studirati bogosloviju. Zatim mu je rekao da je jedan njegov bogoslov to isto napisao, ali je danas dobar svećenik. D. Barilar nastavlja: ‘Zar (župnik) misli da ću se ja poslije vojske ponovno naći u ovčinjaku Kristovom?… Ja neću da se pripremim za vječni sud. Neću ni da postim više… Htio sam – nastavlja on – posjetiti jednog svog druga na teološkom fakultetu… Odgovor je bio brz i kratak: Ne može! Pa, da, ne može. Plaše se oni mene… jer ja sam po njihovom uvjerenju dah grješnog života van Kaptola.’ D. Barilar zatim piše, da je jedan bogoslov pisao njegovom drugu, da ga pita, da li je, kad je napisao u članku ‘Ne vjerujem’ doista istina. ‘Ako je istina, onda ga jedino mogu žaliti i reći mu u lice da nema karaktera!’« (Kolarić, str. 46.).
Očito je ta izjava jako pogodila Barilara, koji piše: »Tako mogu da pišu samo učenici koljača ustaških i agenti Vatikana… Dokle će da žive na grbači neprosvijećenih? I, dokle da, najblaže rečeno, varaju ljude?« (Kolarić, isto).
Kako bi citiranomu dopisu priskrbilo objektivnost i uvjerljivost, uredništvo glasila »Za pobedu« objavljuje statističke podatke o Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj pod naslovom »Vatikan želi janjičare«, donoseći i fotografije »zloglasnog koljača fra Majstorovića« u redovničkom franjevačkom habitu i ustaškoj uniformi, kao dokaz »da je stav Vatikana naveo stotine katoličkih svećenika na put izdaje i zločina«. Članak je nepotpisan, što znači da ga je napisalo uredništvo, i u njemu se navodi:
»Progoni katoličke crkve u Jugoslaviji – to je stara vatikanska pjesma. Evo, međutim, kako izgleda istina. U Hrvatskoj – a to je samo četvrtina Jugoslavije – ima 2.600 katoličkih svećenika, dvaput više nego lekara, tri hiljade časnih sestara – samo upola manje nego učitelja! U vjerskim srednjim školama (Zagreb, Split, Zadar, Pazin) sprema se za svećenike 1.200 dječaka od 10 do 18 godina. U bogoslovijama uči 350 bogoslova« (Kolarić, isto).
Osim dosad citiranih vojnih glasila »Naša armija« i »Za pobedu«, kao što je rečeno, protukatoličkoj histeriji, s posebnim naglaskom na sjemeništarce i bogoslove, »posao« su sustavno odrađivali i zagrebački tjednik Narodne omladine Hrvatske »Novine mladih«, glasilo Beogradske vojne oblasti »Narodni vojnik« i zagrebački »Vjesnik«. Kako je u tom medijskom ludilu bilo biti svećenički pripravnik može se samo predmnijevati. No nema smisla citirati silno mnoštvo napisa u ostalim glasilima jer su oni u biti bili varijacije na istu temu, što se vidi iz naslova: »Pismo bivšeg bogoslova; Nisam sam«, »Iz prašume crnomantijaša«, »Promašene pretnje«, »Ostavio sam sjemenište«, »Što pričaju bivši bogoslovi i sjemeništarci, sada pripadnici JNA; Crna škola«, »U meni je sazreo čovjek«, »Oslobođen razum«, »Bivši sjemeništarci na fakultetu; Novim putem« i dr.
Nastavlja se
