Patnja je neizbježna stvarnost života. Muškarac ili žena, bogat ili siromašan, vjernik ili nevjernik, bez obzira na nacionalnost, rasu ili vjeru – svi je kusaju. Zar Gospodin želi da ljudi trpe? Čini se tako okrutnim – nešto što ni jedan roditelj ne bi poželio djetetu – ali okrene li se pogled prema raspelu, vidljivo je da je ono jedini ključ koji može otključati vrata vječnoga spasenja.
Što znači »dopuniti ono što nedostaje Kristovim patnjama«? Nema sumnje da su crkveni oci i učitelji pružili vlastitu egzegezu, ali jedino što nedostaje Kristovoj muci jest čovjekovo vlastito sudjelovanje u njoj. Jedino što Krist nije mogao ponuditi na križu jest osobna patnja svakoga vjernika, uključujući i pripadnike ovoga naraštaja. Dao je ljudima slobodnu volju, na ljudima je ponuditi vlastitu muku u jedinstvu s njegovom mukom.
Zvuči logično, čak i poželjno, ali drugačije je kad čovjek kroz to prolazi.
Postoji klišej koji su mnogi čuli: »Bog vam ne će dati križ teži nego što možete podnijeti.« Moguće je da je to pogrješno, iz dva razloga. Prvo, postoji koncept u treningu snage koji se naziva princip »progresivnoga preopterećenja«. Kaže: kako bi mišić rastao, kako bi se dobila snaga i povećala izvedba ili se postiglo bilo kakvo slično poboljšanje, ljudsko tijelo mora biti prisiljeno prilagoditi se napetosti koja je iznad onoga što je prethodno iskusilo.
Što nošenje istoga križa čini čovjekovoj duhovnoj sposobnosti? Ako Bog ne povećava težinu, malo-pomalo (ili ponekad u većim, bolnijim koracima), kako će nastaviti rasti? Samo ako čovjeku da križ koji je nešto teži nego što se može podnijeti, postiže se duhovni rast.
Drugo, Bog često daje križeve koji su toliko teški da ih ljudi uopće ne mogu podići – sami. On želi da mu se ljudi obrate. Osloniti se na njega. Shvatiti da bez njega doista ne mogu učiniti ništa (Iv 15,5). Od ljudi traži potpuno predanje njegovoj milosti i njegovoj volji.
Jedini put do druge strane boli jest to da je čovjek prigrli, uvuče se u Isusovo Presveto Srce, moleći zagovor Blažene Majke i stavljajući jednu nogu pred drugu. Sekundu po sekundu. Iz minute u minutu. Dan po dan.
