– Baš me promašio trenutak! – početkom proljeća u »Zlatnoj jeseni« žalim se svojim podjednako mlađahnim »60 plus« sustolnicima, kukajući što ovaj svoj tekst moram predati urednicima dan prije izbora, a ljudi će ga moći najranije čitati tek dan nakon izbora, kad je sve već gotovo. Ako nije već i sad, jer pred svake izbore uredno nas »skuhaju« u glasnim anketama, da što spremniji podnesemo »očekivane« ili »pripremljene« izborne rezultate.
– Ma daj, stari, kakav »trenutak« te spopao? Mene je promašila cijela povijest! – efektno me prekinu Željac, naš intelektualac i »liberalac«, tako da je i Debelomu načas u zraku zastala ruka sa »štamprlom« čudesne šljivine prozirne tekućine. – Ti, naivac, misliš da te još netko čita? A ja mislim, zapravo osjećam da me vremenska rupa progutala! Slušam jučer vijest o velikom svjetskom istraživanju neke agencije »Glocalities«, koje je utvrdilo da je cijeli svijet u zadnjem desetljeću »postao liberalniji« i da je to najupadljivije vidljivo u skupini žena u dobi od 18 do 24 godine, koje će uskoro »biti najliberalnija skupina u ljudskoj povijesti«! Pa gdje su te bile dok sam ja bio mlad, dok ni jedna zgodna ženska nije vani ostajala dulje od deset navečer?! I što to sad meni vrijedi, tu utopljenom i skrivenom među vama »konzervama«? A dok te »najliberalnije« malo stasaju i dođu u godine da me primijete, ne bude više mene, pa-pa… to je ono kad te povijest promaši! I ne samo to. Promašila me i demokratizacija pa sam cijelu bolju polovicu života, ovako prirodno slobodouman, morao živjeti u… jednoumlju! Još k tomu komunističkom, užas! Promašile me kravate i fina odijela, promašili me dobri auti. Morao sam voziti »fićeka« i razne istočne smrdljivce, »wartburge« i »pezejce«, a danas se i našmrkani šmrkljivci s nepunih dvadeset vozikaju i nabijaju s »merđanima« i »bemburama«, kakve sam ja samo mogao gledati na slikama prošvercanih zapadnjačkih magazina… A tek penzija, kako me tek tu povijest promašila! Dok su naši tateki i mameki pristojno u pristojne mirovine odlazili odreda prije šezdesete, mi danas ne možemo ni u šezdeset i petoj ako si prije toga nismo već našli zaposlenje! Jer, odeš li u mirovinu a da nemaš posao… Morat ćeš naposljetku bar polovicu stana, koji su tvoji starci mirno otplaćivali ratama u visini cijene šteke cigareta, dati u najam novoj smrknutoj radnoj snazi iz bijeloga svijeta. Baš me povijest promašila, ma »pregazila«… – na rubu suspektne koronarne zadihanosti Željac konačno spazi i nas, slušatelje njegova »predizbornoga« govora bez puno obećanja. – A vi, ti Debeli, što si tako zinuo? Nije ti dobro?
– Dobro je, dobro! Malo sam se poplašil, u tom tvojem burnom »samoistraživanju«, ne ćeš li nam reći kak’ te je »povijest promašila« i zato kaj si negda moral skrivećke hofirat s nekim Brunekom, kad bi danas, eto, u ovako uznapredovalo liberalnom svijetu vaša otvorena veza bila svijetli primjer svima. I još bi mogli dječicu posvajati, ak’ je bude imal i htel tko rodit… Dobro je, dobro da si stao s »rezultatima istraživanja«.
