Fra Tonio Vučemilović tek je nedavno postao župnikom župe sv. Filipa i Jakova u Vukovaru, čija je crkva uz franjevački samostan postala jednim od simbola vukovarske tragedije, ali i obnove. »Iznenadio sam se. Svi govore da se Vukovara sjetimo jednom godišnje, no to nije točno. Osim učenika osmih razreda koji organizirano posjećuju Vukovar u sklopu nastave, ovamo najčešće subotom dolaze brojne hodočasničke skupine u organizaciji svojih župa, ali i mnogi pojedinci. Ljudi stalno dolaze u Vukovar. Ovdje uvijek netko hoda i razgledava. Očito ovaj grad ima posebno mjesto u srcima ljudi iz cijele Hrvatske«, kaže među ostalim franjevac. O prijeporima glede organizacije ovogodišnje kolone ne želi izravno govoriti, a još se manje svrstavati.
Umjesto toga upozorava: »Sjećanje na branitelje i na njihovu žrtvu obnavljamo svake godine prepoznatljivom kolonom u kojoj se okuplja velik broj ljudi iz cijele domovine, različitih svjetonazora, nacionalnosti i vjerskih pripadnosti. Većina njih u Vukovar dolazi kao kršćanski vjernici za koje je kolona sjećanja prava hodočasnička procesija od Nacionalne memorijalne bolnice do Memorijalnoga groblja, gdje sve završava euharistijskim slavljem. No ni molitva ni misa nikomu se ne nameću. Kolona sjećanja postala je jedinstvenim simbolom zajedništva naših hrvatskih branitelja i svih građana naše domovine. Stoga politika ni bilo koja isključiva ideologija nemaju mjesta u tom danu. Dan je sjećanja na žrtvu Vukovara iznad dnevne politike, iznad različitih svjetonazora, ideologija i vjera te takav treba i ostati. Nadam se stoga da ubuduće ime našega grada nikomu ne će služiti za prijepore i podjele, nego da ćemo svi nastojati u središte staviti njegovu žrtvu, koja nam snažno progovara o suživotu i zajedništvu, pomirenju i opraštanju.«
Dr. Stanislav Šota, povjerenik za pastoral branitelja i stradalnika Domovinskoga rata i članova njihovih obitelji u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji, govori o prvom biskupijskom hodočašću svećenika i vjernika tadašnje Đakovačke i Srijemske biskupije u Vukovar. Te posljednje subote u listopadu, pred blagdan Svih svetih 1999., na hodočašću je sadržajno, a i vidljivo prevladavao znak Kristova križa, prisjeća se sugovornik. »Isusov križ jedini može dati smisao ljudskoj patnji i boli, snažiti i duhovno jačati one koji su ostali bez svojih najmilijih, biti utjeha onima koji traže svoje najmilije, odagnati mržnju i osvetu, stvoriti mir i pomirenje i biti njihov sadržaj; napose, biti svjetlo u tami doživljenoga mučenja, ubijanja, progona, ali i povratka i novoga početka. I danas, kada Dan sjećanja završava misom na memorijalnom groblju, svi bi se hodočasnici trebali u molitvi i osobnom hodu usredotočiti na Isusov križ, Isusovu patnju, Isusove riječi izgovorene s križa. (…) Uvjeren sam da je zagledanost u križ, posebno osobna molitva upućena raspetomu Isusu, urodila činjenicom da od Vukovaraca nitko i nikada nakon mirne reintegracije nije počinio nikakav oblik osvete«, kaže dr. Šota.
Unatoč napretku na brojnim poljima, svećenik koji se svakodnevno susreće s čežnjama, ali i razočaranjima branitelja nije posve zadovoljan. »Nesretan sam što, unatoč činjenici da svi osmaši posjete Vukovar, naša djeca često ne poznaju dovoljno uzroke, okolnosti i povijesni kontekst Domovinskoga rata. Konkretnije, ne poznaju kontekst pokušaja stvaranja velike Srbije i pokušaja ostvarenja velikosrpske ideje, uz znatan obol Srpske pravoslavne Crkve kao njezina stoljetnoga nositelja. Naposljetku, dovoljno je analizirati koliko udžbenici osnovnih i srednjih škola iz povijesti i drugih disciplina govore o Domovinskom ratu, domu i domovini. (…) Istina je samo jedna. Ne postoje dvije istine. U ljudskom životu, a tako ni u bilo kojoj instituciji – ni u državi, ni u Crkvi, pa ni u društvenim organizacijama, uključujući i političke stranke – ne smije se dogoditi kompromis s istinom. Učiniti kompromis s istinom znači ubiti budućnost, relativizirati prošlost, obezvrijediti sadašnjost«, zaključuje dr. Šota.
Petar Elez, Vukovarac i ravnatelj Državnoga arhiva u Vukovaru, od svih je sugovornika najskloniji dubokomu promišljanju, pa i teološkomu, kakvo je ugradio i u svoje viđenje Vukovara kao simbola. »Kao vjernik, kršćanin katolik, smatram da kolona sjećanja i sva događanja povezana sa spomenom na stradanje Vukovara uistinu imaju kristološku dimenziju jer je u temelju svega žrtva. Netko se žrtvovao za našu slobodu: branitelji, ali i brojni civili, medicinsko osoblje, mnogi drugi koji su pridonosili svatko na svoj način. Time je plaćena cijena naše slobode, ali i naše države. Ta je žrtva u temeljima naše državnosti. Kristova žrtva i žrtva Vukovara nisu iste žrtve u teološkom smislu, ali u općeljudskom, moralnom, pa i u nadnaravnom pogledu ni jedna pravedna žrtva nije daleko od Kristove žrtve. Premda je vukovarska tragedija bitno pridonijela konačnoj pobjedi Hrvatske u Domovinskom ratu – dakle, svojevrsnomu uskrsnuću Hrvatske – ovdje ipak u prvom planu nije slavljenje pobjede, nego upravo – žrtva. Stoga mi se vukovarska komemoracija čini bližom kršćanskomu stajalištu«, objašnjava sugovornik.
»Čak i u građanskom smislu, i oni koji nisu vjernici mogu posebno intenzivno doživjeti kolonu jer ona u sebi nosi alegoriju hoda. Može to biti povijesni hod Hrvata, građana Hrvatske, hrvatske države; može to biti i hod u određenom metafizičkom smislu, hod svakoga od nas pojedinačno. Hod se odnosi na ljude koji su išli u progonstvo; na one koji su išli na stratište… Poruka je kolone višedimenzionalna«, dopunjava Elez prvu perspektivu.
No u koloni danas hodaju živi ljudi. »Ona stoga ima potencijal slanja poruke hrvatskoj, ali i svjetskoj i europskoj javnosti, o dostojanstvu nas kao naroda; usudio bih se reći, i o našem građanskom odgoju. Jer – bez obzira na sva sporenja – kolona je, kad jednom započne, dostojanstvena. Naš civilizacijski, kulturni profil dosta se dobro odražava u takvoj manifestaciji«, kaže sugovornik. U tom smislu Dan sjećanja također obvezuje na čuvanje kolone, na razmatranje kako je sačuvati za budućnost, kakvu je predati budućim naraštajima. U svakom slučaju »nakon kolone ne ćete ostati isti, kao ni nakon dobro ‘odrađena’ hodočašća«.
»Ona među ostalim poučava sudionike vrijednosti žrtve, odgaja čovjeka da bude bolji. Ja bih istaknuo i tu dimenziju odgoja; odgoja, među ostalim, za domoljublje u onom najpozitivnijem smislu«, domeće sugovornik.
Mnogo toga opterećuje Vukovar, istočni dio Hrvatske, cijelu zemlju. No kolona i njezina poruka o jedinstvu i tu odgaja, poručujući da se problemi rješavaju »sinergijom« i »dijalogom«. U odnosu na probleme drugih naroda nisu naši problemi – pa ni ona najteža pitanja koja dijelom nameću globalni trendovi poput migracija – tako teški a da se ne bi moglo pristupiti njihovu rješavanju, smatra sugovornik. I opet postavlja Vukovar kao primjer. Uza sve teškoće, uključujući i nezadovoljavajuću gospodarsku situaciju te pitanje »kolektivne traume« i podijeljenosti, grad ipak funkcionira i napreduje te je, u odnosu na razdoblje od prije 15 ili 20 godina, u pozitivnom smislu neprepoznatljiv, funkcionalan, »sigurno i ugodno mjesto za život«…
Sugovornik ne želi ulaziti u strogo politička pitanja, ali iznosi upozorenje koje vrijedi za sve. »Tu svi moraju biti strahovito oprezni. Zar ćemo dragocjenu komemorativnu manifestaciju, koja je nastala spontanom voljom građana, najprije Vukovaraca, a onda i ostalih, početi obezvrjeđivati i podrivati? U tom smislu svi – baš svi – trebaju voditi računa o svojim postupcima. Svaki postupak treba ići prema popuštanju i smanjenju napetosti jer nam treba pred očima biti opće dobro, a opće je dobro jedinstvena kolona«, kaže Elez.
Ana Mlinarić rođena je Vukovarka. Sa 17 je godina završila u progonstvu, u Zagrebu je završila školovanje i studij teologije, a u apsolventskoj je godini osjetila »jak poziv vratiti se u razrušeni Vukovar jer je upravo u to vrijeme započeo proces mirne reintegracije«. Opisujući prvi vjeroučiteljski angažman u više škola, navodi da je tada funkcioniralo tek »zdravstvo, školstvo i javna uprava, a sve je ostalo, počevši od najbanalnijih stvari, trebalo ispočetka graditi«. »Za vikend sam odlazila u Zagreb k ostatku svoje obitelji kako bih oprala odjeću i pripremila potrepštine za sljedeći tjedan«, zorno prikazuje svoj novi početak. No odmah nakon toga prelazi na drugi vid oporavka – onaj povezan s teško narušenim međuljudskim i međunacionalnim odnosima. »Bila sam u nekoliko zbornica i sjećam se 2006. godine… kada su iz nadležnoga ministarstva neprestano dolazili poticaji: ‘Vi koji ste u nastavi na srpskom jeziku i vi koji ste u nastavi na hrvatskom jeziku – jer isti se program Republike Hrvatske provodi na dva jezika – idite zajedno na izlete, družite se…’ To je stvaralo dodatnu psihozu i otpor«, sjeća se sugovornica, ističući da su »blaženi« oni kojima je u procesu zacjeljivanja rana na raspolaganju vjera.
Gospođa Mlinarić svjesna je i sadašnjega stanja. »Institucije i svakodnevni život funkcioniraju. Ako tkogod dođe u bolnicu, državnu ustanovu ili trgovinu, bit će profesionalno uslužen. Čak je i popiti kavu danas drukčije nego prije 10, 15 ili 20 godina. Ipak, svi imamo svoja okruženja u kojima nam je više ili manje ugodno.«
Dugoročno sugovornica vidi problem u nacionalno podijeljenim razredima, premda ni primjera zajedničkih druženja i aktivnosti ne nedostaje. »Premda se podjela izvana ne vidi, bojim se da je negdje unutra skriveno nasljeđe predratne ideje dominantnosti jedne nacije u odnosu na nas Hrvate ili hrvatski identitet. Ako ne dođe do promjene mentalnoga sklopa, bojim se da će to nasljeđe u danom trenutku opet isplivati na površinu«, priznaje gospođa Mlinarić, danas zaposlena u Agenciji za odgoj i obrazovanje kao viša savjetnica za nastavu vjeronauka u slavonskim županijama. U tom se svojstvu susreće i s pravoslavnim vjeroučiteljima, većinom svećenicima. »Ja s tim nemam apsolutno nikakav problem i vidim da su osobe u kojima ima Božje ljubavi naša predivna braća i sestre«, kaže sugovornica.
Jedno joj ipak smeta. »Umjesto kulturi sjećanja svjedočimo kulturi zaborava. Ako se kao narod ne prenemo, ako ne nađemo dovoljno motiva da naučimo cijeniti svoje žrtve, uzalud će biti ta prolivena krv.« Prisjeća se i svojega oca Petra Mlinarića koji je, »sanjajući slobodnu, bolju Hrvatsku«, zajedno s Blagom Zadrom odigrao ključnu ulogu u obrani Borova naselja. Zbog toga je samo zahvaljujući sretnim okolnostima – sugovornica u tome vidi plod molitava – izbjegao sigurno smaknuće, ali ne i logor. »Neke druge priče puno su potresnije. Nečiji se očevi i supruzi nikada nisu vratili… Tko bi pokušao prikupiti barem 10 posto takvih priča, učinio bi veliku stvar za nacionalnu memoriju, koja je pak preduvjet nacionalnoga identiteta. A zdrav identitet jamstvo je napretka i opstanka«, zaključuje.
Fra Ivica Jagodić, dugogodišnji i donedavni vukovarski župnik, općenito je prepoznat kao jedan u nizu zaslužnih što je središnja vukovarska crkva sv. Filipa i Jakova s franjevačkim samostanom postala neizostavnim dijelom vukovarske simbolike. Ako su njegova subraća franjevci dragocjeni svjedoci stradanja i povratka, on je svjedok njegove obnove.
Kao svećeniku koji je primio tisuće hodočasnika i posjetitelja iz svih krajeva Hrvatske postavljeno mu je pitanje gdje su izvori te »popularnosti« Vukovara. »Vukovar je prije rata bio simbol ljepote, bogatstva, oranica. A upravo su njegovi stanovnici prošli najgore. Svi koji su pratili rat znaju kako je Vukovar ušao u nacionalnu svijest. Dok je trajala opsada, ljudi su po trgovima molili, a kada je grad pao – taj 18. studenoga 1991. bio je dan sveopće tuge kao malo koji u hrvatskoj povijesti. No zapravo je pao samo onaj materijalni i vojni dio stvarnosti. Vukovar u biti nikada nije pao. Vukovarci su svoj grad nosili u logore, u progonstvo, na sve strane Hrvatske i svijeta. Sve je bilo srušeno – a grad živ. I na kraju se ostvarilo čudo povratka. Vukovarci su se za vrijeme progonstva već bili snašli na drugim mjestima, ali su shvatili: nije to to. Vraćaju se na ništa, na zgarišta, gdje ih svaki pedalj podsjeća na tragediju i na neprijatelja koji im je sve to učinio. I ne mogu ići dalje ako to u sebi ne prevladaju, ako ne oproste.
Naslušao sam se kao svećenik, u ispovijedi i izvan nje, te muke, toga teškoga procesa koji dijelom traje i danas. Zbog svega je toga Vukovar simbol s debelim pokrićem. Mnogi se dolaze pokloniti Vukovaru jer se dive toj žrtvi i toj obnovi. I žele biti u toj koloni, u tjelesnom i metaforičkom smislu«, kaže bivši župnik središnje vukovarske župe.
Kad je riječ o Vukovaru kao simbolu, jedno od velikih postignuća svakako je projekt Posjet učenika osmih razreda Vukovaru. Vukovarska župa i franjevci od početka su bili uključeni u projekt, dok se on još provodio na razini preporuke nadležnoga ministarstva zahvaljujući entuzijazmu djelatnika u školama. Fra Ivica Jagodić primio je tisuće osmaša. U župnom centru učenici gledaju kraći film u kojem dobivaju opći pregled vukovarske priče, tako da ostala odredišta u gradu mogu staviti u pravi kontekst. »Nakon filma učenici zanijeme, bivaju dirnuti gotovo do suza. Iz autobusa izlaze razigrani, a nakon filma to nisu više isti adolescenti. Ušli su u priču, suživjeli se s njom. Još im u crkvi ispričamo put jednoga Vukovarca koji sam dijelom opisao«, navodi o. Jagodić. Je li taj angažman svojevrsno naviještanje evanđelja? »U prvom nam je planu vukovarska istina. No ta je istina prožeta oprostom. I u trenutku kada nas mlada osoba upita odakle su ti ljudi smogli snage za takve junačke podvige, podignemo krunicu koju su ljudi nosili na ratištu, u podrumima, koju su molili u logorima… Smatramo da bez toga vukovarska priča ne bi bila potpuna i autentična«, kaže sugovornik.
Kad je riječ o sporu oko mjesta pripadnika Hrvatskih oružanih snaga u ovogodišnjoj koloni sjećanja, o. Jagodić pitanje postavlja na dvije razine. Prva je razina pitanje povijesne istine. »U Vukovaru su svi znali da su najhrabriji branitelji bili pripadnici HOS-a. Zahvaljujući njima, održala se obrana na Sajmištu, gdje je stanje bilo najteže, gdje su se vodile borbe prsa u prsa. Ako uzmemo postotak poginulih u pojedinim jedinicama, upravo su oni platili najvišu cijenu. HOS-ovci su u Vukovaru bili silno cijenjeni i nitko ih nije držao ekstremistima, mogli su im samo skinuti kapu. Sve ostalo što se događalo nakon rata možemo staviti u neku drugu priču, na razinu političkih debata«, kaže sugovornik.
