PROPUSTI POSLIJERATNE OBNOVE Tek od dana potresa počinju teći rokovi zastare

Foto: Sisačka biskupija
Identične poruke obaju predsjednika upućene stradalima u potresu, ali i ostaloj javnosti bile su: zastara je izvjestan zakonom propisan protek određenoga vremena nakon počinjenja djela, protekom kojega se ne može nekoga pozivati na odgovornost pa stoga nema ni smisla pokretati neki sudski postupak jer će on biti izgubljen

Potres je razotkrio sve grijehe i propuste poslijeratne obnove pa se sada postavlja i pitanje odgovornosti za štetu, koja možda ne bi bila takva da se gradilo i obnavljalo u skladu sa zakonskim propisima. Činjenica da su se brojni objekti izgrađeni ili obnovljeni u obnovi srušili, a neki nisu, nametnula je opravdanu sumnju jesu li izvođači radili u skladu s propisima o građenju. Postavilo se pitanje odgovornosti izvođača radova i nadzornih tijela. Kao odgovor na tu sumnju slijedila je reakcija dužnosnika države s tobože pravnim argumentima da je nastupila zastara kaznenoga gonjenja, što je popraćeno istodobno pokušajem umanjivanja težine kaznenih djela izvođača radova. To su prije svega bile iznenađujuće suglasne izjave predsjednika Republike i Vlade, kojima poručuju javnosti da je mogućnost ispitivanja odgovornosti za propuste u obnovi zastarjela jer je proteklo previše godina od dana završetka obnove. Osim toga tvrdi se da se propusti ne mogu zakonski okvalificirati kao ratno profiterstvo (koje ne zastarijeva). Nadalje, predsjednik države olako ublažava eventualne građevinske propuste uspoređujući ih sa sitnim »kokošarenjem«, dakle lakšim kaznenim djelima kojima se ne trebamo zamarati, pa ni pokretati pitanje odgovornosti.

Dubiozni koncept zastare

Takav laički pristup problemima šteta od posljedica potresa posebno iznenađuje zbog činjenice da su oba predsjednika diplomirani pravnici, koji bi trebali znati da je problem zastara daleko složeniji. Identične poruke obaju predsjednika upućene stradalima u potresu, ali i ostaloj javnosti bile su: zastara je izvjestan zakonom propisan protek određenoga vremena nakon počinjenja djela, protekom kojega se ne može nekoga pozivati na odgovornost pa stoga nema ni smisla pokretati neki sudski postupak jer će on biti izgubljen. Takve uopćene izjave možda su načelno točne, ali su ipak nepotpune. Dakle, nije se lagalo, ali se ipak izbjegla istina.

Zato nije opravdano da najviši predstavnici vlasti svojim sugeriranjem zastare pokušavaju obraniti građevinare od kaznene odgovornosti te tako u konačnici tada vladajuće strukture obraniti od političke odgovornosti. Osim toga trebaju biti svjesni da štetu trpi i država.

Naime, osnovno je da zastara kao institut prava ima svrhu pravne sigurnosti tako da neki pravni odnosi ne ostanu vječno nedorečeni. Pravna sigurnost zahtijeva dorečenost, odnosno dovršenost pravnih stanja. Zato zastara obvezuje ovlaštenika nekoga prava (u obnovi to je građanin kao oštećenik u potresu) da u slučaju i opravdane sumnje da je šteta posljedica kaznenoga djela propusta u gradnji zatraži potpuno ostvarenje svoga prava sudski. Međutim, građaninu se sugerira da će se sukobiti s pretpostavljenim prigovorom zastare jer u određenom zakonskom roku nakon obnove nije uložio prigovor niti je podnio tužbu sudu pa je zastarom izgubio mogućnost ostvarenja svojega prava tužbom pred sudom. Pravno se tužba protiv nesavjesnoga izvođača radova može podnijeti i sud je može uzeti u obzir, ali samo pod uvjetom da tuženi izvođač radova ne prigovori da je zbog proteka vremena od dana završene obnove nastupila zastara.

Tko je blagoslovio obnovu nakon rata?

Pravna logika i načelo poštenja traže sljedeće stajalište. Naime, povodom šteta nakon potresa problem odgovornosti treba promatrati i prosuđivati kompleksnije. Nameće se pitanje kaznene odgovornosti za izvođače radova ako nisu radili u skladu s projektima i građevinskim standardima, posebno glede pitanja kada započinju teći rokovi zastare. Postavlja se i pitanje na koga i do koje se razine hijerarhije ta odgovornost dalje proteže, počevši od izvođača radova pa na nadzorna tijela te dalje na ministarstvo i konačno na državu kao naručitelja radova i obveznika plaćanja. U konačnici ta se kaznena odgovornost pretvara i u političku odgovornost.

No prije toga za svaki pojedinačni srušeni objekt treba utvrditi potpada li pod kazneno djelo nepropisne gradnje. To mora utvrditi neovisna građevinska struka. Predsjednica Hrvatskoga društva sudskih vještaka i procjenitelja Melita Bestvina javno poručuje da je lako utvrditi tko je kriv za lošu gradnju na Banovini nakon rata. Tvrdi da se iz dokumentacije može brzo i lako provjeriti jesu li poštovana pravila o statičkoj stabilnosti i kvaliteti gradnje, čak i po navodno blažim standardima koji su tada vrijedili. Prema njezinu mišljenju trebaju odgovarati i nadzorna tijela koja su »blagoslovila« takvu gradnju pa nakon toga odgovara država čija su tijela propuštala provjere. Zato nije opravdano da najviši predstavnici vlasti svojim sugeriranjem zastare pokušavaju obraniti građevinare od kaznene odgovornosti te tako u konačnici tada vladajuće strukture obraniti od političke odgovornosti. Osim toga trebaju biti svjesni da štetu trpi i država.

Postoji kazneno djelo

Kako bi onda trebalo računati i od kada počinju teći rokovi zastare u slučaju obnove nakon Domovinskoga rata? U potrazi za odgovorom mogu pomoći dva primjera.

Prvi primjer: Ako je netko postavio mine oko svojega zemljišta, a nije ih uklonio i ostale su zaboravljene, pa netko nakon 30 godina nastrada, zastara za njegovu odgovornost ne počinje teći od dana postavljanja, nego od dana kada su eksplodirale i nanijele štetu trećima, dakle od dana nastupa posljedica.

Drugi primjer: Kada se prije nekoliko godina u jednoj europskoj državi srušio nadvožnjak te su stradali brojni ljudi, odmah se postavljalo pitanje odgovornosti i nitko se nije pozivao na zastaru jer zastara je počela teći od dana nesreće, a ne od dana izgradnje.

Dakle u oba slučaja radilo se o štetnoj radnji koja je bila znatno prije nastanka štete (dan postavljanja mina ili dan dovršenja nadvožnjaka u odnosu na dan eksplozije ili dan rušenja nadvožnjaka). Čak ni nastupanje štete nije bilo sigurno (izvjesno), ali je trebalo uzeti u obzir mogućnost (predvidivost) da u budućnosti nastane šteta ako se ne poštuju propisi (obveza uklanjanja mina, propisi o gradnji nadvožnjaka). To vrijedi i za gradnju stambenih i gospodarskih objekata.

U slučaju propusta u obnovi nakon Domovinskoga rata stvoreno je protupravno trajno stanje nepropisno i nesolidno izgrađenih objekata. Takvo stanje može biti godinama trajno »spavajuće«, a potres ga je samo očitovao. Dakle, postojalo je kazneno djelo za koje se nije moglo znati prije nastanka štetnih posljedica u potresu. Štetna je posljedica nastupila nastankom potresa, što znači da tek od dana potresa počinju teći rokovi zastare, a ne od dana gradnje. Dok nije bilo potresa, nije se moglo ni znati za počinjenje kaznenoga djela nesolidne gradnje. Pozivanje na zastaru za koju su tobože počeli teći rokovi od dana završene obnove na nekom objektu postalo bi sredstvom nagrađivanja počinitelja kaznenoga djela.

IZVORGlas Koncila br. 4/2021.
Prethodni članakGORLJIV SVEĆENIK I DOMOLJUB 26. siječnja 1875. – rođen isusovac Ante Alfirević, koji se bavio i parapsihologijom
Sljedeći članakDUBINA U SVIM ODNOSIMA Ne dopustiti da odnos prema čovjeku ikada postane dosadan