PROTUOTROV IZ ZAGREBAČKE CRKVENE POKRAJINE Istinom u ljubavi može se stati nakraj propagandi

U zbjegovima s Kozare bilo je puno djece

Da se samo istinom u ljubavlju može stati nakraj komunističkoj i jugoslavenskoj propagandi koja je poput hobotnice svoj otrovni krak bacila i u treće desetljeće 21. stoljeća pokazali su otvorenim pismom patrijarhu Srpske pravoslavne Crkve Porfiriju biskupi Zagrebačke crkvene pokrajine. Otvorenomu pismu hrvatskih katoličkih pastira, objavljenu 25. srpnja, povod je bilo to što su se kao temelj za nedavnu odluku Arhijerejskoga sabora Srpske pravoslavne Crkve da proglasi svetim »kozaračku djecu« koja su 1942. spas našla u prihvatilištima u Jastrebarskom i Sisku pojavile, među ostalim, i grube klevete o djelovanju katoličkih redovnica i zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca za koje se, što je krajnje degutantno, implicira da su bili njihovi mučitelji. No istina je da je upravo Katolička Crkva, na čelu s nadbiskupom Stepincem i uz djelovanje tadašnjega Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, svećenika, brojnih vjernika laika, katoličkih obitelji i osobito redovnica, bila predvodnica u činjenju uzornih djela ljubavi brinući se u veoma teškim okolnostima za tu djecu, za što postoji izobilje dokaza, na koje su u pismu uputili i hrvatski biskupi.

»Kad je riječ o zbrinjavanju »kozaračke djece«, hrvatski biskupi iz Zagreba, Siska, Bjelovara, Varaždina i Križevaca ubrizgali su preko svojega otvorenoga pisma istinu kao protuotrov pogubnomu širenju kleveta i podmetanja na račun katolika«

Da je po mnogočemu sudeći riječ o nasjedanju Srpske pravoslavne Crkve na komunističku propagandu svjedoči i zapažanje biskupa Zagrebačke crkvene pokrajine da se u dokumentima na temelju kojih je donesena odluka o kanonizaciji ne spominju postupci partizana i njihovo djelovanje, zbog čega su djeca trpjela, kako prije dolaska u prihvatilišta tako i tijekom njihova boravka u prihvatilištu i nakon rata.

Sedmorica hrvatskih katoličkih biskupa koja su potpisala otvoreno pismo istaknula su, naime, da im nije namjera zadirati u kriterije za kanonizaciju drugih Crkava, ali istodobno ne mogu šutjeti pred grubim ranjavanjem istine. Svatko imalo dobronamjeran mogao bi prepoznati da u pozadini pisma hrvatskih biskupa lebdi Isusova riječ: »Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!« I pod tim ključem može se čitati jasnoća biskupskoga stajališta kada kažu da nitko nema pravo ni previdjeti bol te osamljene i napuštene djece ni obescijeniti požrtvovnost ljudi koji su se brinuli za njih; ni povrijediti njihovo dostojanstvo ili istinu o njihovu životnom putu, pa i stradanjima.

No da se pokušaj najnovije manipulacije istinom o toj djeci iz Srpske pravoslavne Crkve može shvatiti i kao čin ranjavanja samoga Krista mogle bi svjedočiti sljedeće riječi hrvatskih katoličkih biskupa: »Nitko nema pravo prekriti, svojim uskim interesima ili pokušajima, da se tragedija djece iskoristi kao sredstvo za neke ciljeve koji su daleko od bilo kakve sućuti prema djeci i zauzetosti za pravednost.«

Kad je riječ o zbrinjavanju »kozaračke djece«, hrvatski biskupi iz Zagreba, Siska, Bjelovara, Varaždina i Križevaca ubrizgali su preko svojega otvorenoga pisma istinu kao protuotrov pogubnomu širenju kleveta i podmetanja na račun katolika. Sada je na Srpskoj pravoslavnoj Crkvi odluka hoće li i dalje dopustiti djelovati otrovu (povijesnih) neistina i tako posljedično pridonositi sve većemu udaljavanju između katoličkih i pravoslavnih vjernika ili će se otvoriti djelovanju ozdraviteljske istine u ljubavi. Nitko ne može služiti dvojici gospodara.