»Iz dana u dan gledamo nove slike razaranja naše zemlje. To su naši gradovi, ulice koje mi poznajemo, kojima smo hodali. Nije nam jasno kako netko danas, u 21. stoljeću, može činiti takvo zlo i ni jednoga trenutka ne pomisliti na ljude koji ginu. Hvala vam svima koji ste nas primili. Zahvalne smo na svemu i svakom vašem znaku gostoprimstva.« Riječi Svetlane Kupine, Ukrajinke koja je u Hrvatskoj, zajedno sa svojom kćeri i nećakinjom, uspjela pronaći utočište od rata u svojoj domovini, snažnije su i glasnije od riječi kojima bilo koji »vanjski promatrač« želi opisati zlo ruske vojne agresije i besmisao nametnutoga rata koji već tri tjedna želi pogaziti istok Europe. U Hrvatsku je, zajedno s još nekoliko ukrajinskih majki i njihove djece, Kupina došla u noći s ponedjeljka 14. na utorak 15. ožujka, i to u stari farof podno kapelice u Druškovcu, malenu i tihu mjestu varaždinske okolice do kojega vode brjegovite i vijugave cestice. Ukrajinske majke i njihova djeca nisu bez razloga pristigle upravo ondje. Druškovec je, inače filijala župe u Maruševcu, samo jedno od mjesta u kojima je Varaždinska biskupija stavila na raspolaganje svoje objekte za prihvat svih ljudi koji bježe od ratnih razaranja Ukrajine.
Da bi došle do sigurnosti, ukrajinske majke i njihova djeca putovali su danima, najprije u nakrcanim vlakovima i drugim prijevoznim sredstvima na koje su uspjele naići u razorenoj domovini. Ta putovanja uključivala su i višesatno stajanje, često držeći djecu u rukama, uz malo ili ništa prospavanih noći. Putovanje vlakom s istoka do zapada Ukrajine u ratnim okolnostima traje 40, pa i više sati, opisale su ukrajinske izbjeglice. »Ovo je ulaz u moju zgradu. Vidite, u potpunosti je razrušen. I kada bih htjela, ni sama ne znam kako bih ušla u svoj dom«, rekla je Kupina, pokazujući fotografiju na mobitelu. Vidljive su velike količine razbijenih cigla i betona na ulici, tragovi vatre, porazbijana stakla, potrgane krošnje drveća na šetnici pred zgradom…
U Severodonecku, gradu u kojem je živjela prije rata, ostale su joj ostarjela majka i sestra. »Kada su počeli prvi udari, još ne vjerujući što se zbiva, pobjegla sam s djetetom u podrum obližnjega vrtića. Kada bi se koliko-toliko stanje smirilo, vraćali bismo se u stan po hranu i vodu. No ubrzo je onesposobljena gradska infrastruktura. Nije bilo struje, grijanja, vode… Nestajalo je goriva, bilo je teško pronaći bilo kakav prijevoz. Vodu smo prikupljali svagdje gdje smo vidjeli da istječe, da bismo mogli imati osnovnu higijenu. U trgovinama se nije moglo plaćati karticama, novca nije bilo na bankomatima, a gotovine je vrlo brzo ponestajalo. Kada su se počeli urušavati zidovi zgrade od silnih bomba i trešnja, otišli smo k prijateljima u drugo gradsko naselje, no ni ondje se nismo dugo zadržali jer je i ondje započelo ratno djelovanje. Budili smo se i od najmanjega šuma. Jednostavno nismo mogli vjerovati da se takav strašan rat događa kod nas«, opisala je Kupina ono što se događa u njezinoj domovini. S ostatkom obitelji u Ukrajini uspijeva održavati komunikaciju preko aplikacija za slanje poruka.
Unatoč svoj iscrpljenosti od rata, dugoga i neizvjesnoga putovanja, ukrajinske obitelji koje su smještene u Druškovcu već su prvoga jutra nakon dolaska strpljivo i hrabro iznijele sve što su prolazile unatrag dva-tri tjedna, ne ostavivši neodgovorenim ni jedno novinarsko pitanje. Razgovor su pratile i suze, a iz prve se ruke dalo posvjedočiti da će ih osim materijalnim sredstvima, mještani Druškovca pomagati i duhovnim. »Proživio sam rat, i to zadnjih 90 dana borbe u Vukovaru. Bio sam nakon toga zarobljen u Srbiji. Samo vam želim reći da je od mene rat napravio boljega čovjeka. I vi ćete to biti, samo nemojte klonuti duhom, nemojte skidati osmijehe s lica.
Sve će biti dobro«, rekao je okupljenim majkama i njihovoj djeci mještanin Stjepan Martinčević, koji je aktivno sudjelovao u adaptaciji staroga farofa u Druškovcu za potrebe prihvata prognanika iz Ukrajine.
Stari župni dvor, koji je služio za potrebe kateheza, u trenu je pretvoren u mjesto dostojanstvenoga i udobnoga života za petnaestak ljudi. Maruševečki župnik Krunoslav Milovec nakon poziva varaždinskoga biskupa Bože Radoša da se farof u Druškovcu namijeni izbjeglicama iz Ukrajine brzo je organizirao mještane i potrebnu pomoć. Općina je pomogla u opremanju prostora kućanskim aparatima. U planu je i pronalazak osobe za poduku u hrvatskom jeziku te što skorije uključivanje djece u vrtiće i školski program. Mještani koji su za te poslove majstori pregledali su i popravili instalacije. Caritas je dopremio krevete i madrace, nabavio posteljinu, a za prvu će ruku i Caritasova pučka kuhinja u Varaždinu osiguravati obroke onima kojima budu potrebni. Dopremljene su i velike količine trajne hrane, konzerva, mlijeka, ulja, kruha, higijenskih potrepština i mnogo drugih stvari potrebnih za svakodnevni život. I, jasno, vrlo brzo su na raspolaganju bili i mještani koji znaju ruski ili ukrajinski, pa je i sva komunikacija s ukrajinskim majkama i njihovom djecom bila olakšana. Očekuje se da će Druškovec primiti još nekoliko ukrajinskih obitelji.
Danima je farof u Druškovcu nalikovao košnici – mnogi su u njega navraćali dati svoj doprinos u prihvatu progonjenih ratom, iščekivali ih, dočekali ih prve noći, pružili im ruku, toplu riječ, pokazali im da ne će ostati sami… To je nastavljeno i u utorak 15. ožujka ujutro, kada je ekipa Glasa Koncila posjetila mjestašce nedaleko od Varaždina, a zato tuga ili melankolija nisu bili među dojmovima koji su se mogli ponijeti iz Druškovca.
Na slične se prizore moglo naići i u susjedstvu, u desetak minuta vožnje automobilom udaljenu Radovanu, mjestašcu koje je filijala župe u Margečanu. Mjesni župnik Alojzije Pakrac u Radovanu je na raspolaganje stavio župni dvor koji je također u vrlo kratku vremenu pretvoren u mjesto koje može prihvatiti majke s djecom koje bježe od rata. Prve ukrajinske obitelji ondje su također pristigle u noći s ponedjeljka 14. na utorak 15. ožujka. Ondje se nalaze tri majke i petero djece od vrtićke do tinejdžerske dobi. Ekipa Glasa Koncila u župnu kuću u Radovanu navratila je za vrijeme provjere i popravka električnih instalacija. Mještani su osposobili i pećnicu u kuhinji, pristizale su i razne dopune već ionako obilnih zaliha trajne hrane, higijenskih potrepština, plahta. Djeca su se igrala, uspjela su spasiti i svoje kućne ljubimce – dva psića – dobila su i rekete za stolni tenis, iščekujući i stol za koji je rezervirano mjesto u podrumu farofa…
»Khloptsi, khloptsi!« – ili, u prijevodu na hrvatski: »Momci, momci!« – dozivala je jedna od ukrajinskih majki – Oksana – nudeći koju će od tri vrste kave kuhati – u granulama, iz vrećice ili »tursku« – te stavljajući na stol nekoliko vrsta kolača kao protutežu kofeinskoj gorčini. Ukrajinske obitelji u Radovan su pristigle iz Sumija, grada nedaleko od ruske granice i gotovo u cijelosti u vojnom okruženju, Irpina, grada poznata po improviziranu mostiću kojim su, riskirajući živote, svakodnevno prolazila mnoštva ljudi nakon što su ruske granate uništile jedan od glavnih gradskih mostova, te iz gradića u okolici Ljviva, kojim također odzvanjaju zračne uzbune zbog mogućih, no još ne tako strašnih ruskih granatiranja kao na istoku Ukrajine.
»Naš je grad okružen, iz njega je gotovo nemoguć izlazak. Obećavan nam je zeleni koridor za evakuaciju civila, no on nikada nije bio ispoštovan. Mi koji smo se probijali kroz ratnu zonu, pokušavajući doći do sigurnijih mjesta, činili smo to na vlastitu odgovornost, izravno riskirajući živote. Četrnaest dana, po četiri-pet puta svakoga dana, trčali smo u skloništa, bile su stalne uzbune, nije bilo ničega u trgovinama, nedostajalo je lijekova. Nitko od nas nije vjerovao, nitko nije očekivao, nitko nije zamišljao da će do takvoga nečega doista doći. Ni sada ne vjerujemo, ne možemo se pomiriti s tako strašnim ratom«, rekla je Ukrajinka Vita, koja je s djecom došla iz Sumija. »Hvala Hrvatskoj na svemu, počevši od toga kako su nas ljudi primili do svega ostaloga. Nama je još čudno vidjeti čitave prozore, da nema krhotina stakla, da ne strahujemo od nečega«, dodala je ukrajinska majka iz Sumija, uz simultani prijevod Vladimira Karpova, Ukrajinca koji u Hrvatskoj i Radovanu živi i radi već 27 godina, pa je i njegov »kaj« gotovo isti kao i »kaj« kojim se koriste drugi mještani. I, jasno, njegovo poznavanje jezika i društvenih prilika u Ukrajini jedinstvena je pomoć u prihvatu i skrbi za prognane ukrajinske obitelji u Radovanu. Ondje, kao i u Druškovcu, kapacitet nije u cijelosti popunjen pa su mještani i njihov župnik Pakrac otvoreni i za prihvat novih ljudi.
Ukrajinske obitelji došle su i u Mačkovec, čakovečko prigradsko naselje, ali nekoliko dana ranije, u subotu 12. ožujka, gdje su ih također otvorena srca dočekali mjesni župnik Anđelko Košćak i njegovi župljani. Upravo u trenutku kada je ekipa Glasa Koncila posjetila župnu kuću u kojoj su obitelji smještene, nedaleko od župne crkve, u tijeku je bila ugradnja interneta. U istom se trenutku uz uzbrdicu uspinjao i veliki kombi varaždinskoga Caritasa kojim je njegov ravnatelj Ante Šola za obitelji dopremao veću količinu hrane i drugih potrepština. Ravnatelj varaždinskoga Caritasa Šola poručio je: »Sve ovo što činimo mora biti poticaj za druge. U Varaždinskoj biskupiji imamo iskustva s kriznim situacijama. I prije početka ruske invazije na Ukrajinu s biskupom Radošem održali smo sastanak na kojem nas je pozvao da budemo spremni za prihvat izbjeglica pa smo prije početka rata već napravili korake kao što su odabir prostora koji bi trebali biti na raspolaganju i popis onoga čime ih treba opremiti. Radili smo sustavno i zasad smo osposobili pet mjesta. Osim Mačkovca, Druškovca i Radovana, u pripremi su trenutačno i Lepoglava i Donji Kraljevec. Biskupija bi tako ponudila stotinjak mjesta za smještaj ukrajinskih obitelji. Biskupija je pokrenula i fond od 100 000 kuna koji će se nadopunjavati sredstvima Biskupije, Caritasa i ljudi koji uplaćuju novčane darove. Sve radimo planski, imamo skladišta u kojima imamo rezerve za dva-tri mjeseca. Naravno, da bi sve to teklo, trebaju i drugi sudjelovati, da tijek opskrbe ne bude prekinut ni u jednom trenu.«
»Prije tri tjedna biskup Radoš obavijestio nas je da će, ako za to bude potrebe, i naša župa trebati biti na raspolaganju za smještaj prognanika iz Ukrajine. Odmah sam kontaktirao sa suradnicima u župi, angažirali smo građevinsku tvrtku, pokrečili zidove, uredili podove. Na misama sam župljane obavještavao kako napreduje uređivanje kuće te najavio da će naša župa primiti prognanike. Ljudi su se odmah raspitivali, nudili pomoć. Donijeli su i igračke i sve što je potrebno da se ljudi smjeste za prvu ruku. Pitali smo za bicikl, odmah su došla njih tri. Mi samo činimo ono što je normalno. Uredili smo župnu kuću tako da ona bude dom za ukrajinske obitelji. Ne želimo ih ni u čem ometati, želimo da se uklope, da žive kao obitelji, ostanu u kontaktu sa svojima u Ukrajini, želimo da žive normalnim i urednim životom«, rekao je župnik Košćak opisujući atmosferu koja je vladala uoči i tijekom prvih dana otkako je župa u Mačkovcu obogaćena za tri ukrajinske obitelji. Posebno ga je dirnulo, dodao je župnik Košćak, što se svijest o pomaganju Ukrajicnima u nevolji brzo spustila i do srca onih najmanjih u župi. Tako je jedna djevojčica počešljala i uredila svoje najdraže lutke te ih poklonila svojim vršnjacima, novim susjedima koji su pristigli iz Ukrajine.
Tri ukrajinske obitelji u Mačkovec su došle iz Zaporižja, grada koji je čitavi svijet upamtio zbog zastrašujućega ruskoga granatiranja nuklearne elektrane tijekom prvih dana rata. Uz tri majke u župnoj je kući još petero djece, vrtićkoga uzrasta i onoga prvih razreda osnovne škole. S obzirom na to da je riječ o gradskoj dječici, Mačkovec je mjesto potpuno nepoznatih avantura za njih. Osim igračaka, jako ih zanimaju i domaće životinje koje mogu vidjeti u vrtu. Neobična su im sva nova lica koja danima gledaju pa malenim rukama uz smiješak često pokazuju prema neznancima, pitajući: »Khto toy dyadko? – Tko je taj striček?«
»Rat nas je snašao iznenada. Nitko to nije mogao zamisliti. Bio je to udarac kamenom u glavu, svaki nam se dan otkako je počeo rat čini nestvaran«, rekla je jedna od majki u Mačkovcu, Ukrajinka Ljudmila. Iako je napustila domovinu, iza sebe nije ostavila posao. Preko interneta uspijeva raditi i za američku tvrtku za koju je radila prije izbijanja rata, a na sličan se način glede izvora prihoda uspjela snaći još jedna ukrajinska majka u Mačkovcu. Kao i u slučaju drugih ukrajinskih obitelji koje pristižu u Hrvatsku, muževi su ostali u domovini, pomagati bilo da je riječ o vojsci, logistici ili drugim dužnostima u izvanrednim okolnostima. »Sve što su ljudi u Hrvatskoj dosada učinili za nas je velik i pozitivan šok. Dirljivo je vidjeti sve te ljude koji su se stavili na raspolaganje, spremni pomoći. Hvala vam, čitavoj ovoj zemlji«, rekla je Ljudmila.
