PRVI MEĐU ZAGREBAČKIM OBRTNICIMA JOSIP TRŽEC NUDI RJEŠENJE ZA HRVATSKU Poštivanje zakona zaustavit će iseljavanje

Snimio: V. Čutura | Govoreći o povlaštenima, poduzetnik Tržec ističe da ih ima jer oni su nečiji miljenici

»Tražim radnika/radnicu« – sve češći je oglas u medijima, na trgovačkim i ugostiteljskim objektima, pekarnicama, zanatskim radnjama… Dakle, svakim danom sve se više traži radnika u Hrvatskoj, a na drugoj strani sve je manje strukovnih zanimanja. Istodobno odlaze medicinske sestre, liječnici, inženjeri… Gdje su pogrješke, kako očuvati u prvom redu Hrvatsku, njezino gospodarstvo, malo i srednje poduzetništvo, komentira Josip Tržec, poduzetnik i potpredsjednik Obrtničke komore Zagreb. Tržec je veterinar, direktor »Alu Producta« i vlasnik Ljevaonice »Tržec«. Iako je diplomirao veterinu, položio je i majstorski ispit i stekao zvanje majstor ljevač. U posljednjih dvadesetak godina samostalnoga rada izradio je više od 700 crkvenih zvona za crkve u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Ne traži se više radnika, nego ih nema

»Gledajući objektivno, ne traži se više radnika nego što se tražilo prijašnjih godina, samo što su nam radnici pobjegli, pogotovo oni najbolji jer ih mi nismo uspjeli zadržati«, navodi potpredsjednik Obrtničke komore Zagreb. »Oni koji vode državu govore da je to normalno, da je to klasična migracija, a onda se nameće logično pitanje: Kako to da se nitko nije doselio u Hrvatsku? Za našu politiku normalno je da školujemo ljude i do 20 godina pa ih onda darujemo našim susjedima. Od osamostaljenja neka čudna su mjerila postala u nas jako važna. Pečat ili žig vrjedniji je od osobnoga potpisa iako znamo da ga danas svako dijete i s najjeftinijim 3D printerom može falsificirati, samim time smo odgovornost s osoba prebacili na imaginarne stvari.«

Kriminal se skriva iza države?
»Oni koji vode državu govore da je to normalno, da je to klasična migracija, a onda se nameće logično pitanje: Kad je tako, kako to da se nitko nije doselio u Hrvatsku? Za našu je politiku normalno da školujemo ljude i do 20 godina pa ih onda poklanjamo našim susjedima.«

»Primjerice, ako vlasnik tvrtke napravi krivično djelo, za to ne odgovara on, nego tvrtka, dakle može ih imati na stotine i nitko mu ništa ne može. Čeka zastaru i dalje je u praksi sve poznato. Tu je već prva pogrješka. Umjesto na osobu odgovornost pada na žig ili pečat. Stoga vidim rješenje u odgovornosti onih koji se skrivaju iza toga žiga. Rješenje je vrlo jednostavno, a to je kazniti krivca. Zatim se ide korak dalje. Što kad je krivac država? Često se kriminal skriva upravo iza države. Onda se ne govori da je osoba zadužena za društveno dobro ukrala novac, nego da je tvrtka propala, a oni koji su ju vodili za nagradu se sele u drugu. Jasno, to odmah povlači i pitanje treba li sve privatizirati? Možda da, ali ne za jednu kunu, pa poslije vlasnik proda cijelu granu privrede strancima, kao što je to bilo u slučaju Ine, mljekarske industrije i slično. Jednostavno rješenje je kazniti odgovornoga, oduzimati imovinu bližu i dalju, pa će se onda krenuti naprijed. Za to imamo sve zakone. Opisao sam stanje koje stvara nesigurnost i čini odbojnost u mladih ljudi, što je zasigurno jedan od razloga zašto se mladi iseljavaju«, ističe Tržec.

»Kupiš bez novca i prodaš«

Govoreći o potrebi reforma, Tržec se pita koje reforme i za koga. »Treba se prvo pridržavati postojećih pravila i zakona, onda će eventualne promjene biti filigranske. Na sve se to nadovezuje i pitanje kako očuvati malo i srednje poduzetništvo. Dodao bih još: kako očuvati bilo koji segment privrede, velike ili male. Sve je to povezano, bez velike privrede nema ni male. Žalosno je kada mala privreda preraste veliku, tada su obje propale.«

U Hrvatskoj je, tumači sugovornik, stvorena prva i osnovna pogrješka u percepciji ljudi za brzom zaradom, po onome »kupiš-prodaš«, a onda netko još kupi bez novca, pa investira i zaboravi platiti. »Upravo je to model gospodarstva poslijeratne Hrvatske. Trebamo ljude vratiti na posao, da počnu raditi, da se vesele poslu, da su ponosni radeći, da se srame nerada«, kaže Tržec.

Činovnici demonstriraju silu

S jedne strane u Hrvatskoj administracija i nameti guše i gase poduzetništvo, a s druge se nastoji provesti reforma obrazovnoga sustava. Na upit mogu li političari i »akademski činovnici« napraviti realnu reformu obrazovnoga sustava bez realnoga sektora, primjerice poduzetnika, potpredsjednik Obrtničke komore Zagreb kaže: »Promijenili smo državu, zakone, vlasništvo, ideologiju, a nismo ljude i njihov mentalitet. Na žalost, jedini je siguran i dobro plaćen posao u državnoj službi, dakle onaj činovnički. Naime, ako je tko državni službenik, najbolje da ništa ne pita, nikakvu odgovornost ne preuzme na sebe, da ga nitko ne primijeti jer u suprotnom se izlaže riziku da ga netko smijeni ili mu da otkaz. S druge strane, kad mu dođe ‘sitna riba’ – obrtnik, na njemu demonstrira svu silu svijeta. Primjerice, nađu li mu pet kuna viška ili manjka – zatvaraju lokal, traže i najmanji papir, pa ako nedostaje, onda se ‘uhićuje’, pišu se velike kazne, progone. Sigurno je i to jedan od problema zašto se napušta Hrvatska.«

Govoreći o povlaštenima, poduzetnik Tržec ističe da ih ima jer oni su nečiji miljenici. »Trebamo raditi i svojim poštenim radom zadovoljavati sve svoje unutarnje i vanjske potrebe, i tada će konkurencija biti pozitivna, produktivna, poticajna i svima će donositi rezultate. Povlaštenost u bilo kojem obliku privremeni je dobitak, no dugoročno propast. Opet moramo spomenuti zakonsku regulativu koja se ne primjenjuje. Na primjer, u svakoj trgovini na lokalnoj razini treba biti najmanje 10 posto lokalnih proizvoda, no primjenu toga zakona nitko ne kontrolira, a upravo je on važan za opstanak ruralnoga stanovništva, OPG-ova, obrtništva i maloga poduzetništva. Javna nabava sa svojom zakonskom regulativom smatram da je u vrhu svjetske gluposti. Ne razumijem ekonomiju ni analitiku gdje glavnu ulogu vodi računovođa, a ne struke, i najvažnije, da je roba koju je proizveo stranac povoljnija od robe koju je proizveo naš radnik/tvrtka.«

Reforma školstva ide u kontrasmjeru
»Povlaštenost u bilo kojem obliku privremeni je dobitak, no dugoročno propast. Opet tu moramo spomenuti zakonsku regulativu koja se ne primjenjuje. Na primjer, u svakoj trgovini na lokalnoj razini treba biti najmanje 10 posto lokalnih proizvoda, no primjenu toga zakona nitko ne kontrolira, a upravo je on važan za opstanak ruralnoga stanovništva, OPG-ova, obrtništva i maloga poduzetništva. Javna nabava sa svojom zakonskom regulativom smatram da je u vrhu svjetske gluposti«, navodi Tržec.

»Obrazovanje nije doživjelo promjenu devedesetih godina prošloga stoljeća, ono je i dalje negdje gdje ne bi trebalo biti, daleko od ljudi i stvarnosti. Zaostalo, staromodno, vrijeme ne samo da ga je pregazilo, nego i smjernice idu u kontrasmjeru. Obrazovanje je prva stvar koju bi trebalo iskonski, dakle iz korijena promijeniti. Škole svih stupnjeva obrazovanja trebale bi biti povezane sa svojim strukama, fleksibilne, moderne, samo onda može se očekivati da će i đaci biti učinkoviti. Uporaba novih tehnologija mijenja ne samo učenje i pristup učenju, nego ponajprije učitelje koji bi trebali naučiti djecu razlučivati korisno od nekorisnoga i usmjeravati ih na bitne stvari, a ne da ih okupiraju i odvedu u krivom smjeru raznorazne reklame, igrice i sl. Planiranje razvoja zemlje kao i strategija, pogotovo ona dugoročna, mora se prvo provoditi u školama. To treba shvatiti politika, a za to treba imati političke volje. Nikako nije prihvatljiva teza da će potrebe za znanjem usmjeravati učenike na upis u ta zanimanja, jer ako nama danas treba, na primjer kuhara, treba nam ih danas, a ne za 6-7 godina koliko je potrebno da ih se školuje. Najlakše je krivicu prebacivati na drugoga. Prvi krivac zbog lošega odabira struke upravo su roditelji u svom nastojanju da svojoj djeci osiguraju najlakše, najprofitabilnije zanimanje. Uvijek se to gleda s čudnoga aspekta koji nema veze sa stvarnošću, a kamoli sa sposobnošću i talentom djece za određenu struku. Priprema djece za buduća zanimanja također je slaba točka, u što spada i politika škola sa svojim postojećim kadrom, neučinkovitost i tromost sustava… Dakle mnogo faktora utječe na loše školovanje. Kad se pitamo zašto je to tako, nije shvatljivo zašto sebi i svojoj djeci želimo zlo. Razlog je upravo u rezultatima i sporosti ostvarenja tih rezultata, jer ono što dobro uradimo u rezultatima će se vidjeti tek za desetak godina. Zato promjene trebaju pokrenuti sve strukture, ponajprije predstavnici struka, obrtnici i poduzetnici dobrim prezentacijama struke. Normalno je da ih strukovne škole moraju poduprijeti jer bez sinergije jednih i drugih nema rezultata. Država također treba nizom programa za mlade spriječiti njihov odljev u strane zemlje.«

Ako je puno negativnih – nesposoban je profesor

»U prošlih 20-ak godina pozitivan natjecateljski duh unutar struka gotovo je nestao, a to je loše jer ‘zašto bi se netko trudio biti bolji od drugih kad to nitko ne cijeni’. Mediji snose odgovornost. Dojam je da se piše i govori jedino o crnoj kronici i ružnim događajima. Na primjer, naše doktore znanosti svake godine javni mediji poprate s mizernom objavom, a pijani pjevač ili starleta dobije u isto vrijeme duplericu. Tko je onda odgovoran za nastalu situaciju? Premda nisam medijski stručnjak, nije istina da se glasila ne bi čitala ako bi u njima bili uspješni mladi ljudi koji bi bili motivacija velikomu broju djece. Obrtnička komora Zagreb već treću godinu zaredom na Zagrebačkom velesajmu organizira sajam ‘Zagrebački obrtnički’ na kojem se prezentiraju sve struke. Rezultati su vrhunski i pozitivni. Vjerujem u mlade ljude i upravo oni bi trebali osmisliti strategiju i razvoj struka. Uz poduzetne ravnatelje škola to je realno i moguće. Sve je na svijetu mjerljivo, pa tako i školovanje, jer nije dovoljno samo djecu testirati i ocjenjivati, nego i profesore treba ocjenjivati po njihovim rezultatima i radu. Na primjer, profesor koji podijeli jedinice više od pola razreda ili sruši više od pola studenata na ispitu jako je loš profesor. On ne zna prenijeti znanje i loš je pedagog. Umjesto da uči djecu, on kao da na njima liječi svoje frustracije, i kao takav morao bi snositi sankcije. Na primjer, kad moji radnici naprave pola proizvoda škart, moraju dobiti otkaz jer nisu za taj posao, ne vidim zašto su profesori iznimka i zašto za njih ne vrijede pravila tržišne ekonomije. Isto tako, moj radnik koji je proizveo škart dobiva otkaz i u struci se ne može zapošljavati, neovisno o obrazovanju koje je stekao, ide na jednostavnije poslove koje može uredno odraditi.«

Bježe od ucjenjivačkih činovnika

O tome kako privući izvrsne učenike u strukovna zanimanja, što može tu učiniti lokalna zajednica te što se može postići Zakonom o radu da mladi čovjek zadobije sigurnost, Tržec kaže: »Sposobna i bistra djeca odlazit će iz Hrvatske radije nego da ih maltretira i ucjenjuje kakav korumpirani činovnik dokle god se ne uvede reda i ne zaživi pravna država. Tada će privući odlične učenike u obrtnička i poljoprivredna zanimanja, moći će se zainteresirati najbolje učenike da postanu ponosni ‘gazde poljoprivrednici’ ili ponosni majstori stolari, dakle uz pomoć svih segmenata društva, od politike do inspekcije, od obrtnika i poljoprivrednika do ekonomista, a treba krenuti, ponavljam, od pravne države. Kad Slavonija bude hranila hrvatski narod i turiste, kad na policama trgovina bude domaće voće i povrće, kad umjesto propalih Konzuma, Peveca i sličnih trgovačkih lanaca opet bude 5000 kvartovskih dućana, kad naše prodavačice dobiju plaćeno za rad subotom i nedjeljom, kad im osnovne plaće budu u prosjeku Hrvatske, u Hrvatskoj će biti bolje.«

IZVORGlas Koncila br. 24/2018.
Prethodni članakKAKO JE IDEALNOGA VLADARA ZAMISLIO OTAC MALOGA PRINCA Istinski je vladar pjesnik
Sljedeći članakUZ 50. OBLJETNICU »KRŠĆANSKE SADAŠNJOSTI« Hoće li blago ostati neotkriveno?