PRVI SUSTAVNI CRKVENI DOKUMENT O ŠPORTU Crkva i kršćanstvo u športu

Foto: Shutterstock | Ceremonija otvaranja Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji

Početkom lipnja, namjerno ili nenamjerno samo tri tjedna prije početka jednoga od najvećih športskih spektakala, Svjetskoga nogometnoga prvenstva u Rusiji, Dikasterij za laike, obitelj i život objavio je dokument o pogledu Svete Stolice i Crkve na šport, pod naslovom »Dati najbolje od sebe«. Već se u podnaslovu kaže da je riječ o »dokumentu o kršćanskoj perspektivi športa i ljudske osobe«. Drugim riječima, složena stvarnost suvremenoga športa, koji je dio šire cjeline, tj. suvremenoga načina življenja, ne promatra se samo kao civilizacijska i antropološka činjenica, nego i kao mogućnost za promicanje ljudske osobe, a time i boljega društva, zbog čega je svijet športa također područje pastorala Crkve. Riječ je, kao što je rečeno na predstavljanju na konferenciji za novinare u Vatikanu, o prvom sustavnom crkvenom dokumentu o športu. Noviji su pape, naime, o športu često govorili, ali uvijek u pojedinim prigodama.

Ući u »igru života«, s drugima i s Bogom

Puno toga o usmjerenju i duhu dokumenta govori vrlo kratka uvodna točka, kao i njegov završetak. U uvodu se kaže da je »dati najbolje od sebe temeljni aspekt športa«, a to davanje rađa »zadovoljstvom i radošću osobne realizacije«. Sličnu gramatiku, međutim, poštuje i kršćanska vjera. Tekst upućuje na izričaj sv. Pavla koji svoj kršćanski život uspoređuje sa športskim natjecanjem: »Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru očuvao« (2 Tim 4, 7). Dokument završava citirajući riječi koje je papa Franjo uputio športašima i športskim djelatnicima (iz njih je izabran i naslov dokumenta) okupljenima u Talijanskom športskom centru 7. lipnja 2014.: »Upravo zato što ste športaši, pozivam vas ne samo da igrate, kao što već činite, nego ima nešto više: ući u igru u životu, kao u športu. Ući u igru tražeći dobro, u Crkvi i u društvu, bez straha, s hrabrošću i oduševljenjem. Ući u igru s drugima i s Bogom; ne zadovoljiti se osrednjim ‘izjednačenjem’, dati najbolje od sebe, trošeći život za ono što uistinu vrijedi i što traje zauvijek.«

»Crkva se ne ograničava na poticanje prikladne športske prakse, nego želi biti u športu, shvaćenom kao moderni trijem naroda i areopag na kojem valja navijestiti evanđelje. Učiteljstvo Crkve stalno podsjeća na potrebu promicanja ‘športa za osobu’, koji je u stanju životu dati smisao i puninu te integralno vrjednovati osobu, njezin osobni i moralni, društveni, etički i duhovni rast.«

Prve četiri stranice razmjerno dugačka dokumenta (30-ak gustih stranica na A4 formatu) upravo su posvećene razlogu njegova pisanja. »Crkva kao Božji narod ima bogato i duboko iskustvo ljudskoga te ga s velikom poniznošću želi podijeliti i staviti na raspolaganje čitavu svijetu športa. Crkva je bliska športu jer želi pridonijeti izgradnji i razvoju autentičnoga športa, usmjerena na ljudsko promaknuće«, kaže se u prvom poglavlju dokumenta koje funkcionira kao proširen uvod.

Elementi »otkupljenja« u športu

Podsjeća se, nadalje, na poznati izričaj Drugoga vatikanskoga koncila prema kojem »nema ničega uistinu ljudskoga a da ne bi našlo odjeka« u srcu Kristovih učenika, te se kaže: »Šport je univerzalni fenomen koji je u našem vremenu poprimio novu važnost, nalazeći odjeka u srcima Božjega naroda.« Među ostalim, pozivajući se na studiju Driesa Vanysackera objavljenu 2013. godine, dokument odbacuje istinitost percepcije prema kojoj Crkva, a posebno u srednjem vijeku i na početku novoga vijeka, prema športu gaji »neprijateljski pristup« zbog navodnoga »negativnoga stajališta prema tjelesnosti«. To uvjerenje »zanemaruje pozitivne utjecaje koje je katolička tradicija unijela u šport, s teološkoga, duhovnoga i odgojnoga gledišta, potpuno ga cijeneći s kulturnoga stajališta«.

»Kršćansko stajalište u odnosu na šport«, citira dokument iz jedne propovijedi Ivana Pavla II., »kao i na druge izraze naravnih sposobnosti osobe kao što su znanost, rad, umjetnost, ljubav, društveno i političko zauzimanje, nije stajalište odbacivanja ili bijega, nego cijenjenja, poštovanja, barem iskupljenja i uzdizanja: jednom riječju, otkupljenja.« Vid otkupljenja dokument u športu pronalazi »kad je prioritet poštovanje dostojanstva osobe, a šport je vrijedno sredstvo integralnoga rasta ljudske osobe«. Elementi otkupljenja u športu pronalaze se i u govoru pape Franje članovima Međunarodnoga olimpijskoga odbora 2013. godine. Prema Papi »prakticiranje športa potiče na zdravo nadilaženje samih sebe i vlastitih sebičnosti, vježba duh za žrtvu te, ako je dobro postavljeno, promiče odanost u odnosima među osobama, prijateljstvo, poštivanje pravila«.

»Kako bi dakle Crkva mogla ne zanimati se?«
U prvom dijelu, koji zapravo želi iznijeti razloge zbog kojih je pisan dokument, navodi se komu se sve obraća: »svim ljudima dobre volje«, a posebno »osobama i organizacijama koje se trude štititi vrjednote koje su prisutne u športskom iskustvu«; »svim katoličkim vjernicima« (uključujući i biskupe i svećenike), a »posebno laicima koji su najviše zauzeti u športskom svijetu«, bilo kao »športaši, učitelji, treneri, roditelji«. »Da, osim toga ova se promišljanja žele razvijati misleći na braću i sestre u vjeri koji su već više od pedeset godina zauzeti u evangelizaciji i promicanju kršćanskih vrjednota športom«, kaže se također. U bilješci za tu rečenicu spominje se da su športski kapelani u SAD-u u profesionalnom športu počeli djelovati sredinom šezdesetih godina prošloga stoljeća, a u Europi je John Jackson imenovan prvim službenim vojnim kapelanom jednoga engleskoga kluba (Leeds United) 1962. godine.
U uvodnom prvom poglavlju ističe se put koji je Crkvu doveo do snažnije povezanosti sa športom. »Tijekom svoje povijesti Crkva je bila podupirateljica ljepote u umjetnosti, u glazbi i na mnogim drugim poljima djelovanja osobe. Temeljni je razlog to što ljepota dolazi od Boga te stoga i mi, kao stvorenja koja on ljubi, u njoj uživamo. Šport nam nudi prigodu da budemo protagonisti koji sudjeluju u toj ljepoti ili zadivljeni gledatelji. Na taj način šport ima moć podsjetiti nas da je ljepota jedan od putova na kojima možemo susresti Boga. Uostalom, danas su priznate i očite univerzalnost športskoga iskustva, komunikativna i simbolička snaga športa i njegove velike odgojne i formativne mogućnosti. Šport je sada već civilizacijski fenomen koji posve ravnopravno živi u suvremenoj kulturi, koji prožima životne stilove i odabire mnogih ljudi. To nas navodi na ponavljanje retoričkoga pitanja Pija XII.: »Kako bi dakle Crkva mogla ne zanimati se?«

 

Šport – plod i perjanica modernoga doba

Upravo se papama Piju XII. i Pavlu VI. pripisuje »snažno otvaranje dijaloga između Crkve i športa«, koji se, prema posljednjem spomenutom papi, zasniva na tri točke: »tjelesni napor, moralne kvalitete, ljubav prema miru«. Otkrivanje pak važnosti »pastorala u športu« pripisuje se na poseban način Ivanu Pavlu II. Citiraju se riječi velikoga svetoga pape: »Crkva mora biti u prvim redovima kako bi razradila pastoral športa u skladu sa zahtjevima športaša te nadasve kako bi promicala šport koji će stvarati životne uvjete bogate nadom.« Dokument taj citat prati riječima: »Crkva se ne ograničava na poticanje prikladne športske prakse, nego želi biti u športu, shvaćenom kao moderni trijem naroda (predvorje židovskoga Hrama, u koje su mogli ući pogani, nežidovi; u kršćanskom govoru simbol područja prikladna za utiranje puta za razumijevanje i moguće prihvaćanje evanđelja, nap. Da. G.) i areopag na kojem valja navijestiti evanđelje. Učiteljstvo Crkve stalno podsjeća na potrebu promicanja ‘športa za osobu’, koji je u stanju životu dati smisao i puninu te integralno vrjednovati osobu, njezin osobni i moralni, društveni, etički i duhovni rast.«

Vrlo su zanimljivi redci u kojima dokument opisuje razvoj odnosa između Crkve i športa kroz povijest kršćanstva. Da se sv. Pavao koristio športskim slikama kako bi o kršćanstvu govorio poganima već je spomenuto. U srednjem vijeku ne samo da su mnogi vjernici laici nedjeljama i blagdanima sudjelovali u »športskim« igrama, nego je sv. Toma Akvinski u igrama otkrio i »krjepost«. »Krjeposna osoba… ne bi trebala neprestano raditi, nego joj je potrebno vrijeme igre i rekreacije«, tumači dokument misao velikoga teologa. Tu su misao prihvatili renesansni humanisti, »kao i prvi isusovci« koji su shvatili važnost vremena za igru i rekreaciju u radnom danu. »To je bio početak uključivanja igre i športa u školske ustanove zapadnoga svijeta«, kaže dokument.

Ipak, dokument nema dvojbe oko sljedećega: šport u današnjem smislu riječi »plod je modernoga doba i toga je modernoga doba postao perjanicom«. »Danas se šport stubokom mijenja i podnosi snažne pritiske za promjenom. Nada je da će šport znati upravljati promjenom, a ne jednostavno ju podnositi, otkrivajući i postojano se držeći načela koja su tako draga i antičkomu i modernomu športu: da bude iskustvo odgoja i promicanja ljudskoga bića«, kaže se u dokumentu koji, očito je, u tome športu želi pomoći.

»Gdje ćemo završiti? – U raju, dragi moj!«

Potom se ističe da je vrata Vatikana modernomu športu prvi otvorio papa Pio X. 1904. godine kad je ugostio športsku priredbu mladih, što je izazivalo i veliko čuđenje. »Postoji anegdota u kojoj se kaže da je Pio X., odgovarajući na zbunjeno pitanje nekoga svećenika iz kurije: ‘Gdje ćemo završiti?’, rekao: ‘U raju, dragi moj!’« Dokument ipak »bez sjenke sumnje« ključne zasluge za dijalog i nastojanja oko svijeta športa »na najvišim razinama Crkve i hijerarhije« pripisuje sv. Ivanu Pavlu II. On je 2004. godine, nakon Velikoga jubileja, osnovao sekciju Crkva i šport koja je u svojem djelovanju »proučavala i promicala kršćansko viđenje športa, usredotočeno na izgradnju društva koje će sve više biti po mjeri osobe, okrenuto miru i pravednosti, a usmjereno k evangelizaciji«.

Sv. Toma Akvinski u igrama je otkrio »krjepost«. »Krjeposna osoba… ne bi trebala neprestano raditi, nego joj je potrebno vrijeme igre i rekreacije«, tumači dokument misao velikoga teologa. Tu su misao prihvatili renesansni humanisti, »kao i prvi isusovci« koji su shvatili važnost vremena za igru i rekreaciju u radnom danu. »To je bio početak uključivanja igre i športa u školske ustanove zapadnoga svijeta«, kaže dokument.

Dokument registrira nastanak, u posljednje vrijeme, brojnih športskih udruženja s katoličkim predznakom i/ili nadahnućem, ističući međutim da »cilj nije bio stvaranje ‘kršćanskoga’ športa, različitoga, odvojenoga ili alternativnoga u odnosu na razvoj športa, nego ponuditi način življenja športa zasnovan na kršćanskom poimanju ljudskoga bića i društva«. U tom su smislu zanimljivi redci koji su preuzeti iz dokumenta talijanskih biskupa o športu, gdje se među ostalim kaže: »Bez ikakva prejudiciranja i obezvrjeđivanja posebnosti vlastite športu, baština kršćanske vjere oslobađa tu djelatnost od neautentičnosti i stranputica, promičući njezinu potpunu realizaciju.« Dokument tomu dodaje da kršćanstvo u odnosu na šport nije »etiketa etičke kvalitete«, pripijena uz šport, ali ipak izvan njega, nego želi biti unutar njega, kao »dodana vrijednost kadra dati puninu športskomu iskustvu«.

Za de Coubertina olimpizam bio »laička religija«

Ako je u prvom poglavlju, kao uvod, promatran odnos Crkve prema športu, onda se u drugom poglavlju promatra sam šport, tj. razvoj koji je doveo do suvremenoga športa kao univerzalnoga i globalnoga fenomena, što se posebno očituje u olimpijskim igrama i svjetskim prvenstvima. Dokument priča povijest športa od prvih »lucidnih, tjelesnih i natjecateljskih aktivnosti koje bismo danas definirali kao šport« preko ključnoga trenutka »razdvajanja« nekih športskih aktivnosti »od kulturnoga i religijskoga konteksta u koji su ranije bile uvrštene«, što je također urodilo i »institucionalizacijom, profesionalizacijom i komercijalizacijom« športa. Puno je prostora posvećeno uvođenju, na temelju filantropske misli, športa u školske sustave – pri čemu dokument vidi razlike između britanskoga i švedskoga sustava – i to ne samo kao sredstva promicanja zdravlja tijela, nego i kao sredstva odgoja za osjećaj jednakosti svih ljudi (uključujući postupno i žene) te odgoja za demokraciju. Ističe se i velika uloga olimpizma, opet ne samo kao globalnoga pokreta koji zanima samo šport kao takav, nego i kao sredstva za promicanje humanizma i isticanja izvrsnosti ljudske obitelji kao takve. Ipak, »valja podsjetiti da je za de Coubertina (Pierrea, otca olimpijskoga pokreta) olimpizam definitivno bio laička religija«, što se još uvijek očituje u »visokom stupnju ritualizacija ceremonija« otvaranja i zatvaranja Igara i dodjele nagrada, a nekada se očitovalo i u povezivanju s drugim umjetnostima. Premda »šport više ne teži da bude religija«, ipak »još je uvijek živa opasnost da ga se instrumentalizira u ideološke svrhe«, kaže se.

»Strukturalna ovisnost« športa i njezine opasnosti

Nakon podosta analiza pojedinih pojmova dokument donosi vlastitu definiciju športa, za koju kaže da nije dovoljno iscrpna da bi obuhvatila sve vidove fenomena, ali je dostatna da bi zadovoljila potrebe dokumenta. Definicija glasi: »Šport je tjelesna aktivnost u pokretu, individualnom ili u skupini, lucidnoga i natjecateljskoga značaja, uređena sustavom pravila, koja rađa izvedbom koja je usporediva s drugim izvedbama, u uvjetima jednakih prigoda.«

Ipak, podsjeća dokument, ta je definicija valjana za šport kao »svijet za sebe«. Šport se može i tako promatrati, ali on nije samo to, nego je uvršten u širi kontekst. Promatraču izvana on se predstavlja kao »visoko izražajna priča, ali bez jednoznačna i jasna sadržaja«, tako da je podložan »vrlo različitim oblicima tumačenja i prosudbe«. »Upravo je interpretativna mnogovrsnost to što čini šport privlačnim narodima svega svijeta, ali ga istodobno izlaže funkcionalnim i ideološkim instrumentalizacijama koje mu ne pripadaju«, kaže se. Posebno se ističe »strukturalna ovisnost« športa kao djelatnosti koja po sebi ne donosi zaradu, pa ima potrebu ili da bude sponzorirana (od strane politike, primjerice, ili drugih dobročinitelja) ili da se na neki način proda (ne samo gledateljima putem ulaznica, nego i svijetu reklama, televizijskih i drugih prava). I jedno i drugo krije opasnosti o kojima će, u nastavku (poglavito u 4. poglavlju), dokument također govoriti.

NASTAVLJA SE

IZVORGlas Koncila br. 26/2018.
Prethodni članakVISOKOKVALTETAN PROIZVOD U RALJAMA TRŽIŠTA Podcijenjena i ignorirana stonska sol
Sljedeći članakTEŠKO JE BITI PROROK U SVOM SELU… Nevjera će biti pobijeđena