Napuni uljem svoj rog i pođi na put! (1 Sam 16, 1)
Čovjeka s anđelima povezuje njegova sposobnost da Bogu vjeruje; s đavlima ga pak povezuje njegova sklonost da u Boga posumnja. A može li sumnjati u Boga, nesumnjivo će dovesti u sumnju i sve što nije Bog. No sumnjičavac jedno nikad ne sumnjiči – svoju sumnju. On, naime, i nije toliko sumnjičav koliko bez smutnje vjeruje u sebe – čak i kada njegova vjera nimalo ne sluti na dobro.
Poput čovjeka kojemu je odstranjen ud, no i dalje ga od bola žudi pomaknuti, sumnjičavac nema u što vjerovati, no vjeru se ipak trsi kušati. I premda mu je vjera zato prividna, njegova je bol izvan svake sumnje.
Sve suprotno od boli u Svetom pismu označava – rog. No znamenita snaga bivoljih rogova tek je najočitiji znak duhovne snage kojom se na hrvatski često prevodi spomen roga. U rogovima se, naime, čuvalo ulje pomazanja koje je jamčilo moć kraljevima i zdravlje bolesnicima. Zvuci roga najavljivali su silinu ratova i krepčinu blagdana, a proroci su rogovima nazivali i zemaljske visove i nebeske munje. Najveću su pak snagu čuvali rogovi hramskoga žrtvenika: na onoga tko se za njih uhvati, nitko nije smio podići ruku.
Oltari kršćanskih crkava nemaju rogove; svetkovine se slave uz orgulje, a sveto se ulje čuva u posudama. Ipak, iz roga Marijinih zasluga Crkva i dalje na vjernike izlijeva milost i radost, ali i zdravlje bolesnima. Ta snaga Marijina liječenja, jednoga od očitovanja Duha, na djelu je još od njezina pohoda Zaharijinoj kući. Dok je njegova sumnja iskala znak za sebe, Marijina je vjera tražila objašnjenje izvan sebe. Rog se njezine vjere stoga toliko napunio uljem izlječenja da je nakon tri mjeseca uz nju gluhonijemi Zaharija i ozdravio i postao prorokom. Tako je sa svakim tko uz nju prione. Bez sumnje.
