Jedna od istaknutijih mladih laikinja u Varaždinskoj biskupiji Mateja Sabljak pastoralna je vijećnica i aktivna vjernica župe sv. Josipa u Varaždinu i voditeljica molitvene inicijative »40 dana za život« za Varaždin. I rođena je u Varaždinu 7. srpnja 1991. Roditelji su joj majka Senka, djevojački Juzbašić, i otac Tomislav Sabljak. Senka je rođena u Kotoribi, a Tomislav u Varaždinu. Ona je po struci ekonomistica i u radnom je odnosu, a on je elektroničar u mirovini. Ubrzo nakon vjenčanja odselili su se u Australiju jer su mislili tamo ostati živjeti. »Spletom okolnosti vratili su se i zahvalna sam im na tome jer usprkos problemima u hrvatskom društvu, smatram da je u Hrvatskoj bolji život za obitelji i odgoj djece«, ističe Mateja, koja im je najstarije dijete. Nakon nje je 1992. godine rođena Martina. Po struci je violinistica i odnedavno sveučilišna magistra odnosa s javnošću. Zaručena je. Daniel im je rođen 1995. Bavi se centralnim grijanjem i klimom. Svi skupa žive s roditeljima u varaždinskoj Banfici, između središta grada i Drave.
»Raduje me što u obitelji imamo duhovna zvanja. Teta nam je klauzurna karmelićanka u Brezovici s. Daniela od Duha Svetoga, i s njom imam jako blizak odnos«, pripovijeda Mateja. »Na početku studija mjesečno sam je posjećivala budući da klauzurne karmelićanke ne izlaze, nego molitvom, postom i raznim žrtvama danonoćno mole Boga za spas svijeta. Osim nje, s majčine strane imamo umirovljenoga svećenika Ivana Vugrinčića. On je mamin ujak.«
»Odmalena pamtim kako su nas roditelji odgajali da budemo odgovorni u svakom području života. Odgajani smo u vjeri. Izrazito sam ponosna što su me moji roditelji odlučili krstiti još kad nisam imala ni mjesec dana. Od rođenja živim i djelujem u župi sv. Josipa u Varaždinu, gdje sam završila i osnovnu školu i 1. gimnaziju. Odmalena sam bila aktivna u Crkvi i to me uvijek veselilo i ispunjavalo. I danas je tako. U djetinjstvu sam ministrirala, čitala, bila aktivna u zajednici mladih. Bilo je to lijepo razdoblje, kao i suradnja s tadašnjim župnikom Ivanom Žmegačem. U tom vremenu pohađala sam i Framu Varaždin. U župi danas rado čitam na misi i članica sam župnoga pastoralnoga vijeća. Sadašnji je župnik Leonardo Šardi, koji je i povjerenik osoba s invaliditetom i njihovih obitelji Varaždinske biskupije. Na području župe okuplja zajednicu ‘Bartimej’, osobe s invaliditetom, njihove obitelji, prijatelje i volontere. Članica sam te zajednice.«
Volonterka u inicijativi »40 dana za život« i voditeljica za Varaždin te suradnica u udruzi »Betlehem« rekla je: »Kao i većina voditelja u inicijativi, oklijevala sam prihvatiti ulogu voditeljice u svom gradu. Lakše mi je bilo biti ‘samo’ moliteljica i donatorica materijalnih sredstava, no kada su mi se Božjom providnošću posložili neki važni životni događaji, više nisam ‘imala srca’ odbijati predloženu ulogu. Nekoliko sam godina prije odbijala. Za vrijeme studija psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu neko kraće vrijeme bila sam u krizi oko volontiranja za život, točnije oko molitve pred bolnicom. Tada sam bila moliteljica i jedna od voditeljica smjene. Molila sam Boga da mi pokaže plodove te borbe i Bog je uslišao molitve. Ubrzo su mi počele prilaziti žene sa svojom djecom. Zahvaljivale su mi što im je inicijativa, pa time i udruga, pomogla da se odluče za život, da rode svoje dijete. Osjetila sam neopisivu radost svjesna da sam bila samo komadić toga. U tom razdoblju neizravno je pomogla moja molitva, a drugi ljudi u udruzi izravno su pomogli u borbi za život.«
»Po struci sam psihologinja. Volim ljude i željela sam znati zašto se ponašamo na određeni način. Htjela sam pomagati pa sam bila presretna što sam čudom upisala ovaj studij, a još većim čudom ga i završila. Vjerojatno bi većina ljudi iz raznih razloga rekla da ne postoje čuda u tom slučaju, nego moje zasluge. No u mom je slučaju veće čudo od mojih zasluga. Taman kada sam preko interneta potvrdila namjeru upisa na željeni studij, poslijepodne me na cesti udario automobil. Teško sam stradala. Događaja se ni danas u cijelosti ne sjećam. Najviše mi je stradao mozak pa je bilo rečeno da bih mogla imati problema s koncentracijom, pamćenjem i sl. I sama sam uočila te probleme, ali sam krenula na studij. Bilo mi je jako teško pratiti nastavu i imala sam mnoge brige. Profesori su, srećom, bili strpljivi i olakšali su mi prilagodbu. Bogu hvala na milosti što sam završila studij i što me okruživao ljudima koji su mi bili na rast i razvoj, istomišljenici kao i neistomišljenici.«
»U Zagrebu sam rado odlazila na studentske susrete. Na vjeronauku kod don Damira Stojića, o. Ike Mandurića i drugih puno sam naučila i lijepoga doživjela. Kada sam dolazila u Varaždin, išla bih na molitvu mladih u varaždinsku katedralu. Vlč. Tihomir Kosec vodio je te krasne susrete. Nakon završetka studija i povratkom iz Zagreba u Varaždin željela sam biti u nekoj molitvenoj zajednici. Spletom okolnosti ubrzo je došao koronavirus i pandemijsko zatvaranje pa se otvorila mogućnost susreta mladih Karmela Božanskoga Srca Isusova preko mrežnih tehnologija. Tu su bila vrhunska predavanja i dijeljenje iskustava sudionika pa sam rasla i na taj način. Kada se pojavi prilika, sudjelujem uživo na duhovnim obnovama karmelskih laika. Doživjela sam i duhovne vježbe u šutnji. Oni koji su bili na tome doživjeli su kako Bog najglasnije govori u tišini, iako se nekada čini da samo šuti. Raduje me što je odnedavno, od Tijelova, u Varaždinu otvoreno trajno euharistijsko klanjanje. Imamo mogućnost u bilo koje doba dana od 0 do 24 doći pred Presveto i u tišini moliti i osluškivati.«
»Godinu i pol zaposlena sam u psihosocijalnoj potpori Dnevnoga boravka djece ‘Dr. Antun Bogdan’ Čakovec, putujem svaki dan autom. Riječ je o ustanovi Caritasa Varaždinske biskupije. Brinemo se o djeci s višestrukim teškoćama. Roditelji ih svakodnevno dovoze k nama. Ja ponajprije radim s vanjskom djecom koja ne dolaze svakodnevno u boravak, ali po rješenju Centra za socijalnu skrb, koriste se uslugama stručnjaka iz Dnevnoga boravka. Super mi je ekipa na poslu. Najveću prednost ovoga radnoga mjesta vidim u osobnoj izgradnji. Ovdje se vide neki od mnogih izazova roditeljstva, odgoja. Djeca stvarno znaju razgaliti srce. Nekoliko sam puta osjetila baš Božji govor preko te djece. Želim i u budućnosti kvalitetno napraviti sve što trebam i uvijek biti u Božjoj prisutnosti.«
