PSIHOTERAPEUT I SVEĆENIK DR. JOSIP BOŠNJAKOVIĆ: Zakon o psihoterapiji mogao bi smanjiti »sramotu« zbog odlaska psihologu

O trendu poslijeblagdanske depresije i prožimanju psihologije i vjere govori dr. Josip Bošnjaković

Snimio: B. Čović | Dr. Josip Bošnjaković
Zvanje psihologa i psihoterapeuta ne prepoznaje se u Hrvatskoj i nije dovoljno valorizirano. Službeno je 214 psihoterapeuta upisano u Savez psihoterapijskih udruga Hrvatske, a ako govorimo o prosjeku, na samom smo dnu u Europskoj uniji po omjeru broja stanovnika na jednoga psihoterapeuta.

Siječanj mnogi opisuju kao posebno depresivan mjesec jer na naplatu dolaze računi blagdanskih troškova, a pred neizvjesnom budućnošću množe se strahovi… Zato smo za razgovor zamolili dr. Josipa Bošnjakovića, 38-godišnjega svećenika i profesora psihologije koji vodi bračna i obiteljska savjetovališta na području Đakovačko-osječke nadbiskupije. Uz doktorski studij psihologije u Rimu na Papinskom salezijanskom sveučilištu specijalizirao je kliničku psihologiju. Predaje na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu te na zagrebačkom Hrvatskom katoličkom sveučilištu.

Poslijeblagdanska trezvenost – dobar put
Za mnoge je siječanj mjesec otrježnjenja nakon blagdanskoga ugođaja i veselja. Kako prebroditi tu »crnu rupu« u osjećajima između blagdana u kojima djeluje sve idealno i povratka u realnost?

DR. BOŠNJAKOVIĆ: Svako triježnjenje znači povratak sebi, dodir s vlastitim bićem. Sigurno je da su Božić i božićno vrijeme trenutci kada promišljamo o Božjoj bezuvjetnoj ljubavi koja nas potiče da se vratimo onomu djetinjemu, spontanomu, kreativnomu i intuitivnomu u nama. Imamo pravo na takav oblik doživljavanja i riječ je o povlaštenom vremenu kada možemo doći u doticaj s lijepim u kršćanstvu; kasnije onda slijedi korizma i Veliki petak. Poslijeblagdanska trezvenost zato je dobar put dolaska sebi i obraćenja koji je sastavni dio našega života. Nakon blagdana počinje se tugovati zbog izgubljenih prilika, novca, vremena ili pak i osoba; možda su neki božićne dane doživjeli kao prijeteću situaciju; pojavio se strah zbog neizvjesnosti, toliko prisutan danas u zapadnoj kulturi. Kada ste spomenuli crnu rupu, odmah me to podsjetilo na značenje u svemiru: kao što gravitacijska sila u sebe sve uvlači i ništa se tomu ne može oduprijeti, tako se i ljudi ponekad ponašaju poput drugih, kao da ih sila nosi. No vjera, duhovnost i psihologija govore nam da nismo nemoćni, sposobni smo oduprijeti se toj »crnoj rupi« i trendu. Kako prebroditi to stanje? Dobro je prije naših aktivnosti razmišljati što sve možemo učiniti, što će biti posljedice našega ponašanja, ali i kada događaj prođe, osvrnuti se, pa će to pomoći u planiranju na praktičnoj razini događaja koji slijede u budućnosti. Važno je i preuzeti odgovornost za ono što činimo, kao i znati primijeniti onu izreku: pokriti se koliko je pokrivač dug.

Smanjiti stigmatizaciju
Spominje se da su upravo nakon blagdana najposjećeniji psiholozi. Koji je okidač u ljudskoj psihi da su ovi zimski mjeseci razlog veće potražnje pomoći psihologa?

DR. BOŠNJAKOVIĆ: Istina je da blagdani i intenzivna vremena mogu biti okidač za psihička doživljavanja. Vrijeme u kojem smo se susreli s mnogim ljudima, kada smo promijenili okolinu, čuli nove informacije – sve su to mogući okidači za pojedine psihičke teškoće većega ili manjega intenziteta. Nakon blagdana, kada smo slavili i bili u euforiji, prisutno je ponovno suočavanje sa svakodnevicom koje nije lako, posebice u nas u Hrvatskoj. Mnogi razlozi mogu se pronaći u zaduženosti kreditima, prevelikoj potrošnji, prevelikim očekivanjima od ljudi od kojih smo mislili da ćemo dobiti nova rješenja. Možda nas je posjet rodbini vratio nekim novim pitanjima, dodirnuli smo za nas bitne osjećaje, doživjeli u obitelji bliske i ugodne susrete, ali isto tako pokušali dodirnuti i stare bolne teme pa nam to nije uspjelo. To sve mogu biti razlozi da ljudi odluče potražiti pomoć. A tu je i jedna vrlo naravna stvar, u zimskom se periodu, posebice za vrijeme božićnih i novogodišnjih blagdana i praznika, puno više jede i pije, što je stres za organizam na biološkoj razini, a on se odražava i na psihu.

Uzroci depresije su mnogostruki: živimo u potrošačkom društvu, prošli smo Domovinski rat, prognaništvo, privatizaciju, različite izbore, mnogi se danas iseljavaju iz Hrvatske. Sve su to vijesti koje ne ohrabruju i pogoduju razvoju depresivnijih raspoloženja. Unatoč svemu mnogi idu naprijed, bore se. Radi se o velikoj kreativnosti i otpornosti naših ljudi, što ne poništava činjenicu da je situacija teška.
U Hrvatskoj ipak ta praksa odlaska psihologu ili psihoterapeutu nije toliko zaživjela kao drugdje. Je li to možda zbog osjećaja da je to nešto »sramotno«?

DR. BOŠNJAKOVIĆ: Slažem se da postoji određena stigmatizacija kada tko ide psihologu, psihoterapeutu ili psihijatru. Ni državni sustav ne prepoznaje u Hrvatskoj psihoterapeute jer još uvijek nemamo Zakon o psihoterapiji – njegov je prijedlog u izradi, trebao bi ići prema Vladi i Saboru i svi aktivni u Savezu psihoterapijskih udruga Hrvatske već se godinama zalažu za uvođenje profesije psihoterapeuta. To bi zasigurno dijelom smanjilo stigmatizaciju. Bilo bi dobro kada bi naši ljudi odlazak terapeutima doživljavali kao odlazak kirurgu ili liječniku opće medicine jer je normalno da ljudi imaju i psihičke teškoće. Osjećam da se te etikete pomalo mijenjaju i da se osobu koja ima psihičku teškoću ne povezuje odmah s čime bolesnim, magijskim, negativnim, sotonskim ili demonskim.

Širi se »epidemija« depresije
Zašli smo sada očito u hrvatsku stvarnost. Koliko je uopće vrjednovan položaj psihologa u našem zdravstvenom sustavu, a kako je to u drugim zemljama?

DR. BOŠNJAKOVIĆ: U nas zvanje psihologa i psihoterapeuta nije dovoljno valorizirano. Službeno je 214 psihoterapeuta upisano u Savez psihoterapijskih udruga Hrvatske, a ako govorimo o prosjeku, na samom smo dnu u Europskoj uniji po omjeru broja stanovnika na jednoga psihoterapeuta. Drugi je problem centralizacija jer se većina psihoterapeuta nalazi u Zagrebu. No vjerujem da bi promjene u sustavu mogle ljude odvažiti da krenu prema završetku psihoterapijske edukacije. Znam da, primjerice, u Njemačkoj postoji mogućnost da osoba ode na 20 susreta kod psihoterapeuta preko svojega zdravstvenoga osiguranja. U nas je to nemoguće jer ne postoji profesija psihoterapeuta.

Nedavno je objavljen podatak da su u našoj zemlji antidepresivi najtraženiji i najčešće propisivani lijekovi. Kako to komentirate?

DR. BOŠNJAKOVIĆ: U sličnoj smo situaciji kao i ostali narodi na zapadnoj hemisferi. U posljednjih deset godina mnogo se govori i naglašava da je depresija među najčešćim psihičkim oboljenjima. Mnogi govore o zarazi i epidemiji depresije. Uzroci depresije su mnogostruki: načelno vrijedi pravilo da nema jednoga okidača za bolest, nego više uzroka dovodi do bolesti. Živimo u potrošačkom društvu, prošli smo Domovinski rat, prognaništvo, privatizaciju, različite izbore, mnogi se danas iseljavaju iz Hrvatske. Sve su to vijesti koje ne ohrabruju i pogoduju razvoju depresivnijih raspoloženja. Kada dođe do težih raspoloženja i depresivnoga poremećaja, nužno je uzimati i lijekove jer djeluju na središnji živčani sustav, na lučenje različitih hormona. Kao psihoterapeut imam dobru suradnju s psihijatrima, na kojima je odgovornost da prema svojoj etici djelovanja odluče treba li uzimati medikamente, te je poželjno da osobe koje odlaze psihijatru imaju povjerenja u njih.

Znati odvojiti vrijeme za bližnje
Svjedočimo sve brojnijim priručnicima za samopomoć različitih vrsta i autora. Jesu li knjige dovoljan »alat« za rješavanje problema?

DR. BOŠNJAKOVIĆ: Mislim da su to korisne stvari, no u terapiji je presudan živi odnos s jednom osobom. To je ono što danas mnogima nedostaje. Mogu se množiti udžbenici i priručnici, no istraživanja su pokazala da u psihičkom oporavku pomaže odnos s osobom koja prati. Zato je važno znati odvojiti vrijeme za bližnje, vrijeme kada ćemo sjediti zajedno, vrijeme kada ćemo isključiti mobitele. Ovoga sam ljeta bio na seminaru za muškarce koje organizira nadbiskupija Frieburg. Voditelji su od nas tražili da im predamo mobitele na tjedan dana. Tako smo bili više upućeniji jedan na drugoga. Tada se otvaraju mogućnosti o kojima čovjek inače ne stiže promišljati jer je zauzet virtualnim svijetom.

Spomenuli ste da Hrvatska ima vrlo malo psihoterapeuta po broju stanovnika. Znači li to možda da su naši građani razvili neka osobna ljekovita sredstva za psihofizičko zdravlje ili nisu svjesni da trebaju pomoć nekoga drugoga?

DR. BOŠNJAKOVIĆ: Čovjek je biće prilagodbe i bez obzira u kakvoj se situaciji nađe, brzo će se prilagoditi, što ne znači da nam ne može biti bolje. U tom smislu mogućnost odlaska psihoterapeutu i njegova dostupnost poboljšava kvalitetu življenja. Imam dojam da ponekad vlada dihotomija: mišljenje da odlazak psihologu nije toliko blizak vjeri ili vjerskomu poimanju. Ako imam problema, idem svećeniku, a onda ne ću ići psihologu – misle neki i traže molitvu od svećenika da se riješe njegove poteškoće. No promjena zahtijeva proces, tu je odgovornost naših ljudi da poduzmu promjenu, a ne da očekuju da će se sve odjedanput promijeniti.

Župe kao »centri slušanja«
Radite u praksi kao klinički psiholog i psihoterapeut u obiteljskom i bračnom savjetovalištu. Kako vidite ulogu Crkve u pružanju pomoći i pratnje svojim vjernicima u tom pogledu?

DR. BOŠNJAKOVIĆ: Crkva u Hrvatskoj prepoznala je važnost rada s osobama koje imaju psihičke poteškoće te je Hrvatski Caritas 2003. godine pokrenuo edukaciju bračnih i obiteljskih savjetovatelja po biskupijama, što je onda rezultiralo i osnivanjem bračnih i obiteljskih savjetovališta. Tu su zaposleni teolozi, savjetovatelji, psiholozi, psihoterapeuti, socijalni radnici… U posljednjih se nekoliko godina sve više počeo vrjednovati taj rad, a i podatci pokazuju da u naša crkvena savjetovališta prosječno godišnje dolazi 3500 osoba na individualno savjetovanje, oko 800 bračnih parova te 900 obitelji. To su velike brojke. Mnogi dolaze jer znaju da djelujemo pri Crkvi, dolaze kao vjernici, iako smo otvoreni za sve – za one koji imaju individualne teškoće, za djecu, adolescente, starije ljude. Pozitivno treba vrjednovati i što na katoličkim bogoslovnim fakultetima postoje predmeti psihologije, a u tom je kontekstu važna i uspostava studija psihologije na Hrvatskom katoličkom sveučilištu te formiranje osoba koje će se moći staviti na raspolaganje vjernicima.

Imam dojam da ponekad vlada dihotomija: mišljenje da odlazak psihologu nije toliko blizak vjeri ili vjerskomu poimanju. Ako imam problema, idem svećeniku, a onda ne ću ići psihologu – misle neki i traže molitvu od svećenika da se riješe njegove poteškoće. No promjena zahtijeva proces, tu je odgovornost naših ljudi da poduzmu promjenu, a ne da očekuju da će se sve odjedanput promijeniti.
Koliko je psihološko i duhovno vodstvo razvijeno u našoj Crkvi, a kako je to u inozemstvu? Ima li još prostora za napredak?

DR. BOŠNJAKOVIĆ: Može se još mnogo napraviti jer u inozemstvu postoje studiji pastoralnoga savjetovanja i dušobrižništva pri biskupijama ili redovničkim zajednicama. Možemo biti još mnogo bliže ljudima u pružanju psihološke podrške i dušobrižništva kao svećenici i teolozi. Mnoge župe u Italiji imaju centre slušanja, gdje se daje mogućnost osobama da dođu jednom tjedno i kažu svoje poteškoće. Takvi centri postoje i u Njemačkoj, Sjedinjenim Američkim Državama, ali i drugdje. Još je puno mogućnosti i prostora za naše teologe kako bi se aktivnije angažirali po tom pitanju pa im treba pružiti dodatno doškolovanje kako bi i oni na tom području mogli raditi.

Kriterij vlastite religioznosti
Nedavno je u Crkvi završen Jubilej milosrđa, kada su upućeni mnogi pozivi i učinjeni konkretni potezi vezani uz opraštanje, osjećaj suosjećanja prema onima koji pate… Česta je to riječ također u psihološkom savjetovanju: suosjećanje, empatija prema drugima, ali i samomu sebi. Kako je došlo do prožimanja tih dviju stvarnosti?

DR. BOŠNJAKOVIĆ: Najjednostavnija definicija kaže da je empatija stavljanje u cipele druge osobe. Kada drugima pristupamo s empatijom, osoba se pokušava uživjeti u situaciju drugoga – što može biti radost ili tuga. Suosjećanje pak ima dodatnu dimenziju – osoba je spremna pomoći drugomu. O milosrđu se puno govorilo u zadnje vrijeme i ono uključuje dimenziju empatije i suosjećanja te ima božansku dimenziju. Iako se u udžbenicima samopomoći može pročitati što su empatija i suosjećanje, kao osobama potrebno nam je doživjeti takvo iskustvo. Jedna neverbalna gesta može više značiti nego stotinu riječi, pa u tom smislu aktivno suosjećanje s drugima može donijeti mnogo plodova.

Nameće se stajalište da su vjernici ugnjetavani Božjim i crkvenim zapovijedima i ograničenjima, što dovodi do frustriranih kršćana. No s druge strane studije spominju da religiozni ljudi žive kvalitetnijim životom. Kako komentirate te razlike, što je bliže istini?

DR. BOŠNJAKOVIĆ: To je tematika o kojoj se govori u psihologiji religioznosti i često se govori da što je netko religiozniji, njemu je u životu bolje. No to ne mora biti točno: ako osoba ima zdravu religioznost, ispravnu sliku o Bogu, možemo reći da religioznost pridonosi mentalnomu i duhovnomu zdravlju osobe. Kada ste spomenuli zapovijedi, one u nekih donose osjećaj krivnje ako ih ne ispune, a javlja se i razmišljanje da netko želi biti savršen u svojoj vjeri pa posti, moli, živi disciplinirano i postavlja kriterij vlastite religioznost i kada ih ne uspijeva ostvariti, ne osjeća se dobro. U tom smislu može doći do frustracije ako osoba vjeru doživljava samo kao ispunjavanje i poštivanje pravila, a izostao je osobni odnos s Bogom. Primaran je odnos s Bogom koji je ljubav, koji je Otac, koji ima i majčinske karakteristike. Kada vjera proizlazi ne iz pitanja gdje sam pogriješio, nego iz radosti što te netko bezuvjetno ljubi – osoba, jer je ljubljena, želi biti dobra prema sebi i drugima. Ako se tako gleda na stvari, manja je mogućnost za razvijanje frustrirajućih odnosa prema samomu sebi jer na prvom mjestu nije pitanje kakav kao osoba želim biti, nego Božja ljubav prema osobi. To može osloboditi od nepotrebne i neurotične krivnje.

I psiholozi u praćenju bogoslova
Smatrate li da kandidati za svećeništvo imaju dovoljno znanja iz psihologije kako bi snalažljivo mogli pristupiti problemima svojih vjernika? Koliko je za duhovno vodstvo i praćenje bitno poznavati i temelje psihologije?

DR. BOŠNJAKOVIĆ: Psihologija može puno pomoći budućim svećenicima u znanju kako se odnositi s drugima, pomaže im u razvijanju raznih kompetencija. Zanimljivo je zato čitati i zadnji dokument »Dar svećeničkoga poziva« u kojem Kongregacija za kler daje prostora i psihološkim strukama u praćenju bogoslova. Na studiju teologije postoji prijenos znanja te se razvijaju komunikativne vještine, uvidi u glavne teme psihologije i psihologije religioznosti; u odgoj, praćenje i selekciju bogoslova uključena je psihološka struka. U Milanskoj nadbiskupiji primjerice imaju centar u kojem je zaposleno više svećenika i redovnica, psihoterapeuta i psihologa, koji su na raspolaganju bogoslovima i svećenima. To je vrijedno iskustvo jer pruža priliku da si svećenik sam pomogne, potom na susretima s psihologom može vidjeti kako on radi, što mu može poslužiti kao model i vjerojatno će imati mnogostruku korist.

Do kolektivne terapije promjenom pojedinca
Kako biste na početku godine opisali trenutačno psihološko, a kako duhovno stanje hrvatske nacije?
DR. BOŠNJAKOVIĆ: Ni svatko sam za sebe ne može uvijek reći jasno u kakvom se psiho-duhovnom stanju nalazi, pa je teško to procijeniti za cijelu naciju. No želio bih prvo naglasiti pozitivne stvari: imamo mnoge ljude koji vjeruju, velikodušne pojedince, one koji djeluju karitativno. Važno je održavati pozitivan mentalitet. Slušajući 18. studenoga emisiju povodom vukovarske tragedije, čuo sam branitelja, sudionika borbe u Vukovaru, koji je kazao kako je devedesetih bila veleizdaja reći da ćemo izgubiti rat, a danas mnogi govore kako nam je teško i da se ne može. Unatoč svemu mnogi idu naprijed, bore se. Fascinantne su mi mnoge obitelji koje usprkos poteškoćama, siromaštvu i kreditima uspijevaju izgurati iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec. Riječ je o velikoj kreativnosti i otpornosti naših ljudi, što ne poništava činjenicu da je situacija teška. U Hrvatskoj su mnoge stvari centralizirane i to je jedna od poteškoća koje otežavaju duhovno i psihičko stanje nacije jer ljudi moraju prevaliti dalek put kako bi dobili neku uslugu. Pozitivna stvar koju nam kršćanstvo pruža jest mogućnost da u osobi vidimo više od onoga što ona trenutačno jest, a to se prepoznaje i u drugim religijama, kao primjerice i kod Viktora Frankla koji je bio Židov.
Gdje vidite »bolne točke«, treba li nam kolektivna »terapija« i u kojem smjeru treba ići?
DR. BOŠNJAKOVIĆ: Kada se pitam koje su to bolne točke u našem procesu, sigurno da tu vidim psovku. Ne gledam na to kao moralno vrjednovanje, nego kao posljedicu koju psovke ostavljaju u izgovaranju. Naša kultura je, nažalost, time vrlo osiromašena, smatram da je upotreba toliko psovki nedostatak kreativnosti u izražavanju, verbalno poništavanje i osiromašenje rječnika. Ne djeluju psovke dobro na nas jer su to riječi koje vrijeđaju. Ružna riječ vrijeđa duhovno i psihički, a onda je tu i moralna posljedica. Drugi je bolni proces pitanje ovisnosti, među kojima je posebno izražen alkohol. Ne želim moralizirati, nego upozoriti da to utječe na živce, na depresivna raspoloženja, osjećaj anksioznosti. Riječ je o jednostavnim i praktičnim stvarima koje možemo mijenjati u vlastitom životu, gdje nam ne treba mnogo pomoći drugih. To je naša prva pomoć koju možemo mijenjati, jer do kolektivne terapije dolazi ako mijenjamo pojedinca.

IZVORGlas Koncila br. 3/2017.
Prethodni članakALERGIJE NA HRANU U DJECE Ponekad i »mrvica« može jako naštetiti
Sljedeći članakCRKVA UZ KOJU JE BIO POKOPAN VATROSLAV LISINSKI Kapela sv. Roka na Rokovu perivoju