Upravo kroz prizmu inkulturacije papa Franjo promatra tipično pastoralne izazove Crkve u Amazoniji u četvrtom, završnom poglavlju svoje poslijesinodske pobudnice »Querida Amazonia – Ljubljena Amazonija«. Možda su upravo redci o inkulturaciji najsnažniji dio Papine pobudnice, što je najveći dio javnosti, barem zapadne, propustio percipirati, vrjednujući je često kroz svoje ideološke naočale i svodeći je na pitanja poput svećeničkoga celibata ili otvaranja ili neotvaranja crkvenih služba ženama.
Govoreći o društvenoj i duhovnoj inkulturaciji evanđelja u Amazoniji, Papa kaže da će ona, »imajući u vidu stanje siromaštva i napuštenosti mnogih žitelja Amazonije, nužno morati imati snažan društveni temelj i biti prožeta postojanom obranom ljudskih prava«. Taj zahtjev obrazlaže Isusovom identifikacijom s najslabijima, iz koje proizlazi »prisna povezanost evangelizacije i ljudskoga promicanja«. Ipak, odmah nakon toga Papa kaže: »Istodobno inkulturacija evanđelja u Amazoniji mora bolje integrirati društvenu i duhovnu dimenziju, tako da siromašni nemaju potrebu ići tražiti izvan Crkve duhovnost koja će odgovarati njihovoj težnji za transcendentnom dimenzijom. Stoga nije riječ o otuđujućoj i individualističkoj religioznosti koja ušutkava društvene zahtjeve za dostojanstvenijim životom, ali ni o tome da se odsiječe transcendentna i duhovna dimenzija kao da bi čovjeku bio dovoljan materijalni razvoj. To nas poziva ne samo da kombiniramo dvije stvari, nego da ih iznutra povežemo. Tako će zabljesnuti istinska ljepota evanđelja, koje humanizira u potpunosti, koje daje potpuno dostojanstvo ljudima i narodima, koje ispunjava srce i unutarnji život.«
Sveti Otac nadalje govori o »amazonijskoj svetosti« ili o »svetosti s amazonijskim licem«. »K toj svetosti prispijeva ‘svatko na svoj način’ (Lumen gentium; Gaudete et exultate), a to vrijedi i za narode, gdje se milost utjelovljuje i blista s obrisima različitim od drugih. Zamišljamo svetost s amazonijskim crtama, koja je pozvana predstaviti se univerzalnoj Crkvi«, piše Papa. Mnoge su skupine u Amazoniji »početno evangelizirane« jer su usvojile »neke obrise pučkoga katolištva«. »Ne žurimo previše kvalificirati kao praznovjerje ili poganstvo neke religijske izričaje koji se spontano javljaju u životu ljudi. Naprotiv, treba znati prepoznati žito koje raste usred kukolja jer se u pučkoj pobožnosti može zapaziti način na koji se primljena vjera utjelovila u kulturi te se nastavlja prenositi«, napisao je Papa, pozivajući se na pobudnicu »Evangelii gaudium«. I nastavio: »Moguće je na neki način prihvatiti neki urođenički simbol a da ga se nužno ne kvalificira kao idolatrijski. Mit koji je bremenit duhovnim smislom može se vrjednovati i ne mora se uvijek smatrati poganskom zabludom. Neka religijska slavlja sadrže sveto značenje i prostori su sjedinjenja i bratstva, premda je potreban polagani proces pročišćenja i dozrijevanja. Istinski misionar nastoji otkriti koje to legitimne težnje prolaze kroz religijske izričaje koji su kadgod nesavršeni, parcijalni ili pogrješni, te nastoji na njih odgovoriti polazeći od inkulturirane duhovnosti.« Teško je nakon tih redaka ne prisjetiti se događanja i sporenja za vrijeme zasjedanja Biskupske sinode o Amazoniji vezanih uz kipiće pachamame.
»Bit će to«, nastavio je Papa, »bez sumnje duhovnost usredotočena na jedinoga Boga i Gospodina, ali istodobno kadra ući u doticaj sa svakodnevnim potrebama osoba koje traže dostojanstven život, koje žele uživati u lijepim stvarnostima postojanja, pronaći mir i sklad, riješiti obiteljske krize, liječiti svoje bolesti, vidjeti kako im djeca rastu sretna. Najgora bi opasnost bila udaljiti ih od susreta s Kristom prikazujući ga kao neprijatelja radosti ili kao nekoga tko je ravnodušan prema ljudskim težnjama i tjeskobama. Danas je neizbježno pokazati da svetost ne lišava ljude ‘snage, života i radosti’ (‘Gaudete et exultate’).«
Iz teologije sakramenata, posebno euharistije, papa Franjo izvodi i njihovu sposobnost za inkulturaciju u Amazoniji. U njima se »susreće božansko i kozmičko, milost i stvorenje«; oni su »povlašteni način na koji Bog preuzima narav i preobražava je u posredništvo nadnaravnoga života«. U euharistiji Bog »na vrhuncu otajstva utjelovljenja želi doći do naše nutrine preko komadića materije«. Tim i sličnim riječima, preuzetima mahom iz enciklike »Laudato si’«, Sveti Otac argumentira tvrdnju prema kojoj »ne bježimo od svijeta i ne niječemo prirodu kad se želimo susresti s Bogom«. Sljedeća tvrdnja završava kritikom: »To nam omogućuje sabrati mnoge elemente u liturgiji koji su vlastiti iskustvu urođenika u njihovu prisnom doticaju s prirodom te poticati izvorne izričaje u pjesmama, plesu, obredima, gestama i simbolima. Već je Drugi vatikanski koncil zahtijevao to nastojanje oko inkulturacije liturgije u urođeničke narode, ali je proteklo više od pedeset godina a malo smo napredovali u tom smjeru.« Tek u bilješci Papa podsjeća da se »na Sinodi pojavio prijedlog da se osmisli ‘amazonijski obred’«.
U svom pristupu problemu Sveti Otac, može se reći, postavlja dva načela. Prvo: »Treba učiniti da se ministerijalnost oblikuje na takav način da bude u službi veće učestalosti slavljenja euharistije, i u najudaljenijim i najskrivenijim zajednicama.« I drugo: »No istodobno postoji potreba da službenici iznutra razumiju amazonijske osjetljivosti i kulture.« Presudan je sljedeći korak Papina razmišljanja. »Način na koji se oblikuje život i izvršavanje službe svećenika nije monolitan te poprima različite sfumature na različitim mjestima na zemlji. Stoga je važno odrediti ono što je najspecifičnije za svećenika, ono što se ne može povjeriti drugima«, piše Papa. Odgovor na to pitanje nalazi »u sakramentu svetoga reda, koji ga suobličuje Kristu svećeniku«. »A prvi je zaključak da takav ekskluzivni značaj koji je primio Redom samo njega osposobljava da predsjeda euharistiji. To je njegova posebna, glavna i neprenosiva funkcija«, kaže Papa.
Tu Papa donosi još jednu napomenu koju nije moguće čitati izvan suvremenih rasprava o odnosu svećeništva i moći, koju su raspirile sablazni spolne zloporabe. »Neki misle da je ono što svećenika razlikuje od ostalih moć, činjenica da je vrhovna vlast u zajednici. No sv. Ivan Pavao II. objasnio je da, premda se svećeništvo smatra ‘hijerarhijskim’, ta uloga ne znači da je iznad drugih, nego je ‘posve podređena svetosti Kristovih udova’ (apostolsko pismo ‘Mulieris dignitatem’).« Krist je glava Crkve, a svećenik je znak Krista. Ta se njegova znakovitost očituje »povrh svega kad slavi euharistiju, izvor i vrhunac svega kršćanskoga života«. »To je njegova velika vlast, koju može primiti samo u sakramentu svećeničkoga reda. Zato samo on može reći: ‘Ovo je moje tijelo.’ Tu su i druge riječi koje samo on može izgovoriti: ‘Ja te odrješujem od grijeha tvojih.’« U bilješci je Papa nadodao da je, osim slavljenja sakramenata euharistije i pokore, svećeniku vlastito i »podjeljivati bolesničko pomazanje« jer je ono tijesno povezano s oproštenjem grijeha.
Ako »uistinu vjerujemo« da euharistija »čini Crkvu«, a euharistije nema bez svećenika, treba učiniti sve da ih u Amazoniji bude više, kaže papa Franjo, pridruživši se po tom pitanju glasu sinodskih otaca. Biskupe, posebno latinoameričke, potaknuo je da budu velikodušniji u slanju misionara u amazonijska područja, a istodobno se zauzeo za bolju formaciju, poglavito kulturnu, kako bi misionari uistinu razumjeli duh različitih skupina koje žive u Amazoniji. Vrijedan je spomena zapis koji se nalazi u jednoj od bilježaka: »Pogađa činjenica da u nekim zemljama amazonijskoga bazena ima više misionara za Europu ili za Sjedinjene Države negoli za pomoć vlastitim vikarijatima u Amazoniji.« U drugoj bilješci Papa podsjeća na prijedlog sinodskih otaca da se osnuju sjemeništa za urođeničke svećeničke kandidate. No ni u »fusnoti« nema zahtjeva, koji je ušao u završni dokument sinodskoga zasjedanja, da se iznimno za Amazoniju omogući ređenje (oženjenih) ‘prokušanih muževa’ za svećenike.
Istaknuvši nezamjenjivu ulogu svećeništva, Papa je poručio da to »ne isključuje da redovito trajni đakoni – kojih bi u Amazoniji trebalo biti mnogo više – redovnice i sami laici preuzimaju važne odgovornosti za rast zajednica te da sazrijevaju u izvršavanju tih funkcija zahvaljujući prikladnu praćenju«. Osigurati samo više svećenika bio bi »vrlo ograničen cilj kad ne bismo također nastojali poticati život u zajednicama«. »Imamo potrebu promicati susret s Riječju i dozrijevanje u svetosti preko različitih laičkih služba, koje pretpostavljaju proces dozrijevanja – biblijskoga, doktrinarnoga, duhovnoga i praktičnoga – i različite procese trajne formacije. (…) To u Crkvi zahtijeva sposobnost da se otvore putovi odvažnosti Duha, da se ima pouzdanja te da se konkretno dopusti razvoj vlastite crkvene kulture, izrazito laičke. Izazovi Amazonije zahtijevaju od Crkve posebno nastojanje da se ostvari kapilarna prisutnost, što je moguće samo pomoću djelotvornoga protagonizma laika«, piše papa Franjo. U »plodnoj i skladnoj konfiguraciji Crkve« Papa je još istaknuo nezaobilazno redovništvo (pod uvjetom da se uloži »novi napor oko inkulturacije«) te presudnu ulogu bazičnih zajednica«.
NASTAVLJA SE
