»QUERIDA AMAZONIA – LJUBLJENA AMAZONIJA«, POSLIJESINODSKA POBUDNICA PAPE FRANJE (5) Nadići sporna rješenja

»U Amazoniji ima zajednica koje su se održale i dugo su prenosile vjeru, a da ni jedan svećenik onuda nije prošao, možda i desetljećima«, piše Sveti Otac
»Često se dogodi da, u određenom kontekstu, pastoralni djelatnici nazru vrlo različita rješenja za probleme s kojima se suočavaju te stoga predlažu oblike crkvene organizacije za koje se čini da su međusobno suprotstavljeni. Kad se to dogodi, vjerojatno je istinski odgovor na izazove evangelizacije u nadilaženju tih prijedloga, nastojeći pronaći druge, bolje putove, kakvi možda nisu zamišljeni.«

I pitanje žena pripada temama poslijesinodske pobudnice pape Franje »Querida Amazonia« koje su privukle pozornost u čitavoj Crkvi. Ni ti redci ne mogu se čitati izvan konteksta. Papa ih, jasno, stavlja u kontekst Amazonije, no ne može pobjeći od činjenice da se ti redci čitaju u ambivalentnom vremenu emancipacije žene, vremenu koje bez sumnje čini humanizacijski iskorak otkrivajući u ženi ravnopravnu »družicu« muškarca, ali se istodobno dovodi u opasnost čitati muško-ženske odnose kroz paradigmu moći i kroz tu paradigmu izbrisati razlike među spolovima, zaboraviti ono specifično žensko i time u konačnici u ime nekih apstraktnih žena naštetiti stvarnim ženama. Tu je i činjenica da Katolička Crkva, vjerna svojoj tradiciji, za ključne službe odabire i sakramentom svetoga reda posvećuje samo muškarce. Ima onih koji su i na tom području očekivali da će papa Franjo u pobudnici barem odškrinuti vrata za mogućnost promjene.

Žene su održale na nogama Crkvu

Sveti Otac odmah na početku ističe ključan doprinos žena u evangelizaciji Amazonije. »U Amazoniji ima zajednica koje su se održale i dugo su prenosile vjeru, a da ni jedan svećenik onuda nije prošao, možda i desetljećima. To je bilo moguće zahvaljujući prisutnosti snažnih i velikodušnih žena: žene su krstile, katehizirale, učile moliti, bile su misionarke, zasigurno pozvane i poticane Duhom Svetim. Stoljećima su žene održale na nogama Crkvu na tim mjestima, uz divljenja vrijednu predanost i žarku vjeru. One su same, na Sinodi, sve nas dirnule svojim svjedočenjem«, piše Papa. Ne treba mnogo umovanja da se uvidi da ni te tvrdnje ne vrijede samo za Amazoniju. I u hrvatskim je okolnostima, primjerice, dovoljno prisjetiti se uloge tolikih majka i baka u vremenu borbenoga ateističkoga komunizma.

Ključna su dva odlomka na temelju kojih Papa izvodi kako protivljenje ređenju žena tako i veće vrjednovanje njihova doprinosa institucionalnim priznavanjem njihovih služba te osmišljavanjem novih. Prvo razmišljanje zasniva se na posebnosti žene u odnosu na muškarca, a drugo na načinu na koji se Bog objavio i na koji progovara Crkvi. Prvo razmišljanje glasi: »To nas poziva da proširimo pogled kako bismo izbjegli svesti svoje poimanje Crkve na funkcionalne strukture. Takav bi nas redukcionizam naveo da mislimo da bi se ženama dao bolji ‘status’ i veće dioništvo u Crkvi samo kad bi im se dodijelio pristup svetomu redu. No zapravo bi takvo gledanje ograničilo perspektive, usmjerilo bi nas k tomu da klerikaliziramo žene, umanjilo bi veliku vrijednost onoga što su već dale te bi na suptilan način umanjilo njihov nezaobilazni doprinos.«

Lice Sina i lice žene, Marije

»Isus se«, glasi drugi dio razmišljanja, »predstavlja kao Zaručnik zajednice koja slavi euharistiju, po liku muškarca koji joj predsjeda kao znak jedinoga Svećenika. Taj dijalog između Zaručnika i zaručnice koji se uzdiže u adoraciju te posvećuje zajednicu ne bi se smio zatvoriti u parcijalna poimanja moći u Crkvi. Jer je Gospodin želio iskazati svoju moć i svoju ljubav preko dvaju ljudskih lica: preko lica svojega božanskoga Sina koji je postao čovjekom i preko lica stvorenja koje je žena, Marija. Žene daju svoj doprinos Crkvi na vlastiti način i tako što produljuju snagu i nježnost Marije, Majke. Na taj se način ne ograničavamo na funkcionalnu postavku, nego ulazimo u intimnu narav Crkve. Tako korjenito razumijemo zašto se bez žena ona urušava, kao što bi se u komade razbile mnoge zajednice u Amazoniji da nije bilo žena da ih podržavaju, da ih pridižu i da se za njih brinu. To pokazuje koja je njihova tipična moć.«

»U sinodskoj Crkvi žene, koje uistinu izvršavaju središnju ulogu u amazonijskim zajednicama, trebale bi moći pristupati funkcijama te također crkvenim službama koje ne zahtijevaju sveti red te omogućuju da se bolje izrazi njihovo vlastito mjesto. (…) Tako se također ostvaruje da žene imaju stvaran i djelotvoran utjecaj na organizaciju, na najvažnije odluke i na vođenje zajednice, ali to ne prestaju činiti sa stilom koji je vlastit njihovu ženskomu pečatu.«

Na temelju izrečenoga Sveti Otac kaže da se ne može »propustiti ohrabrivati« darove koji su omogućili ženama »tako velik protagonizam« u Amazoniji. No budući da su danas zajednice »izložene novim rizicima«, potrebno je »poticati pojavu novih ženskih služba i karizma koje će odgovarati posebnim potrebama amazonijskih naroda u ovom povijesnom trenutku«. Sljedeće se riječi mogu smatrati zaključkom »ženskoga pitanja« u pobudnici: »U sinodskoj Crkvi žene, koje uistinu izvršavaju središnju ulogu u amazonijskim zajednicama, trebale bi moći pristupati funkcijama te također crkvenim službama koje ne zahtijevaju sveti red te omogućuju da se bolje izrazi njihovo vlastito mjesto. Dobro je podsjetiti da te službe sa sobom nose stabilnost, javno priznanje i mandat biskupa. Tako se također ostvaruje da žene imaju stvaran i djelotvoran utjecaj na organizaciju, na najvažnije odluke i na vođenje zajednice, ali to ne prestaju činiti sa stilom koji je vlastit njihovu ženskomu pečatu.«

Jedinstvo prevladava nad konfliktom

Prije završetka četvrtoga poglavlja koje govori o Crkvi u Amazoniji papa Franjo u dva broja iznosi razmišljanje koje bi na prvi pogled moglo odudarati od struje misli koja se provlači kroz poglavlje. No Sveti je Otac očito smatrao potrebnim reći nešto o konfliktima i o njihovu nadilaženju. »Često se dogodi da, u određenom kontekstu, pastoralni djelatnici nazru vrlo različita rješenja za probleme s kojima se suočavaju te stoga predlažu oblike crkvene organizacije za koje se čini da su međusobno suprotstavljeni. Kad se to dogodi, vjerojatno je istinski odgovor na izazove evangelizacije u nadilaženju tih prijedloga, nastojeći pronaći druge, bolje putove, kakvi možda nisu zamišljeni. Konflikt se prevladava na višoj razini gdje se svaka strana, ne prestajući biti vjerna sebi, integrira s drugom stranom u novu stvarnost. Sve se rješava na nekom višem planu u kojem ostaju očuvani dragocjeni potencijali strana među kojima postoji kontrast. Inače nas sukob blokira, ‘gubimo perspektivu, naši se vidici sužavaju i sama stvarnost ostaje rascjepkana’«, poručuje Sveti Otac, citirajući retke iz svoje apostolske pobudnice »Evangelii gaudium«, iz dijela u kojem iznosi jedno od stožernih načela prema kojem »jedinstvo prevladava nad konfliktom«.

Usporedba s počectima Crkve

U nastavku Sveti Otac kaže ta to ne znači »relativizirati probleme, bježati od njih ili pustiti stvari da bude kakve jesu«. Niti to znači odustati od odvažnosti, uzmičući pred konkretnim zahtjevima ili tražeći izvanjske krivnje. »Naprotiv, put k izlazu nalazi se u ‘prelijevanju’ (slikovito rečeno, npr. prelijevanju posude zbog obilja), u prevladavanju dijalektike koja ograničava viđenje kako bi se na taj način mogao prepoznati veći dar koji nam Bog nudi. Iz toga novoga dara, prihvaćenoga s hrabrošću i velikodušnošću, iz toga neočekivanoga dara koji budi novu i veću kreativnost, izbit će, kao iz darežljiva izvora, odgovori koje nam dijalektika nije dopustila vidjeti. Na svojim se početcima kršćanska vjera na čudesan način raširila slijedeći tu logiku, koja joj je omogućila da se, polazeći od židovske matrice, utjelovi u grčku i rimsku kulturu te da u svom prijelazu poprimi različita obličja«, piše Sveti Otac. Tek u posljednjoj rečenici spominje Amazoniju: »Na sličan način, u ovom povijesnom trenutku, Amazonija nas poziva da prevladamo ograničene perspektive, pragmatična rješenja koja ostaju zatvorenima u parcijalne aspekte velikih pitanja, s ciljem da potražimo široke i hrabre putove inkulturacije.«

Četvrti, »crkveni san« u svojoj pobudnici Papa završava pozivom na međureligijski i ekumenski dijalog te, u okvirima tih dijaloga, na zajedničko djelovanje za Amazoniju.

Ljepotom na ljepotu

Poslijesinodska pobudnica »Querida Amazonia – Ljubljena Amazonija« završava pjesmom, molitvenim himnom upućenim Mariji. Papa smatra da je tako najbolje, »s obzirom na ljepotu Amazonije koju smo sve bolje otkrivali za vrijeme priprave i tijeka Sinode«. Prije toga Papa je, citirajući dokument latinoameričkih biskupa, zapisao: »Majka koju nam je Krist ostavio, premda je jedina Majka sviju, u Amazoniji se pokazuje na različite načine. Znamo da su ‘mnogi putovi na kojima urođenici ostvaruju živi susret s Kristom; no marijanski je put tomu susretu pridonio više od sviju’.«

ZAVRŠETAK

»Dokument pomirenja«, za neke razočaranja
Objavljivanje pobudnice »Querida Amazonia« pokrenulo je diljem svijeta mnoge rasprave. Općenito se može reći da recepcija dokumenta u mnogočemu ovisi o očekivanjima koja je netko od prije imao od Izvanrednoga zasjedanja Biskupske sinode o Amazoniji i od pobudnice. No bez obzira na sva očekivanja, može se reći da je papa Franjo dosljedno išao svojim putom. Svojim je putom išao, zamijetili su promatrači, već izborom same forme pobudnice, ponudivši atraktivan, na mahove gotovo pjesnički dokument. Očito je to učinio u želji da sinovima i kćerima Crkve i svim ljudima dobre volje što više približi svoja razmišljanja o uskoj povezanosti brige za stvoreno, brige za ljude, posebno za siromašne i marginalizirane te brige za kulture u kojima se ti ljudi ostvaruju kao ljudi. Papi je stalo do ispravljanja stranputica globalizacije koje »žderu« amazonijske (i ne samo amazonijske) prašume, njihove ljudske i kulturne zajednice. Jednako je tako svojim putom Papa išao kad u pobudnicu nije »preuzeo« završni dokument Sinode, nego je taj dokument »predstavio« (ali ne i »proglasio«, primijetili su neki) i pustio da živi zasebno, dok je pobudnica posve novi dokument, nadahnut dakako na istom događaju: Sinodi o Amazoniji. Što je s pitanjem ređenja »prokušanih muževa«, oženjenih muškaraca i otaca obitelji, koje su u završnom dokumentu kao iznimku za Amazoniju zatražili sinodski otci? – odmah su pitali mnogi. Do daljnjega očito ništa, tj. ostaje na snazi disciplina zapadne Crkve koja redu prezbitera pripušta samo neoženjene muškarce koji su spremni takvima i ostati. No u pravu su i mnogi analitičari koji kažu da to pitanje nije zauvijek zatvoreno. Sveti je Otac pak ostao vjeran svojemu obećanju da ne će on biti taj koji će promijeniti zakon o celibatu. Mnoge je to razočaralo, mnoge obradovalo.
Papa Franjo je izazvao eurocentrično viđenje Crkve, i to ne samo velikom temom inkulturacije vjere, komentirali su neki četvrto poglavlje pobudnice o »crkvenom snu«. Drugi su isticali da je Papa u pobudnici zapravo iznio svoje viđenje reforma u Crkvi, nastojeći korigirati one koji, pozivajući se na navodnoga »Papu reformatora«, nastoje potkrijepiti svoje predodžbe o reformama. Posebno se to tiče nekih crkvenih krugova na Zapadu. Nekoliko je, naime, kardinala i biskupa, predvođenih bivšim pročelnikom Kongregacije za nauk vjere kardinalom Gerhardom Ludwigom Müllerom i pročelnikom Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata Robertom Sarahom, prije održavanja Sinode upozorilo na pokušaj da se Sinoda o Amazoniji instrumentalizira te postane oruđe »liberalizacije« Katoličke Crkve u skladu s ideologiziranim zapadnjačkim predodžbama. Uz celibat je na »piku« posebno bilo pitanje mogućnosti ređenja žena, ako li ne baš za svećenike, a ono barem za đakone – ili barem da se ono spomene kao mogućnost o kojoj valja razmisliti. Premda će neki i dalje reći da ni to pitanje Papa u pobudnici nije definitivno odbacio, ta je tvrdnja točna tek formalno (u smislu da Papa uistinu nije izrijekom rekao: odbacujem), a zapravo je teško pronaći redak koji bi se mogao shvatiti kao poticaj na daljnju raspravu o toj temi. Stoga je spomenuti kardinal Müller opširnu prikazu pobudnice za američki »National Catholic Register« dao laskav naslov: »Dokument pomirenja«. Dakako, zagovornici »liberalnih« promjena, posebno na njemačkom govornom području (Sinodski put u Njemačkoj) bili su dokumentom u većoj ili manjoj mjeri razočarani, ne kao takvim, nego načinom na koji je Papa pristupio celibatu i (ne)mogućem ređenju žena.

IZVORGlas Koncila br. 12/2020.
Prethodni članakAGRESIJA NA ČOVJEKOVU JELOVNIKU Hrana (ni)je znanost
Sljedeći članakŠTO OTKRIVA LAZAROVO OŽIVLJAVANJE? Isus je život i uskrsnuće