Zašto toliko govoriti o vrlini nenavezanosti? Zato što je navezanost jedina prava zaprjeka za postizanje financijske slobode. Nenavezanost je temelj za početak istinskoga upravljanja novcem. Više novca i imovine ne će spasiti čovjeka, baš kao što sve tehnike za upravljanje vlastitim novcem ne će nikoga naučiti imati više novca ako se ne shvati da sreća kojoj se teži nije u materijalnom. Kada se to shvati, onda se može početi, ili bolje reći: onda je čovjek već slobodan. Postoji knjiga u kojoj piše da treba napisati ugovor u kojem sve svoje što čovjek ima i što će steći daje na raspolaganje Bogu, jer njemu ionako sve pripada. Mnogi koji su to pročitali nisu taj ugovor mogli napraviti ni zamisliti jer ih je uhvatio strah. Ako se ljudi boje sav svoj novac formalno ili barem u molitvi »prepisati« Bogu (bez obzira koliko imućni ili siromašni bili), moglo bi se zaključiti da je novac njihov bog i kad ih taj bog napusti, »ostavi«, izgubit će vjeru. Nije cilj optužiti i suditi ljude, nego samo ispitati savjest i čistoću nakane.
Rabi li se novac za kupnju društvenoga statusa? Trebaju li ljudima novac i skupi darovi da bi došli u posjet svojoj rodbini?
Da li se ne vraćati rodbini u zavičaj ili ih ne pozivati kući kako ne bi vidjeli »siromaštvo« – jer je to sramota? Vrijedi li čovjek onoliko koliko je financijski i poslovno uspješan? Ovisi li sreća u životu o iznosu na osobnom bankovnom računu? Treba li tražiti supruga, suprugu i prijatelje isključivo po tome koliko su imućni? Treba li na sve u životu gledati koliko to »košta« ili da se komotnije i »jeftinije prođe«, a zanemarivati asketsku i duhovnu dimenziju? Troši li se novac na to da bi se ljudi više cijenili? Je li vrjednije obrazovanje ili novac? Treba li raditi i živjeti za Boga, za Ljubav ili samo iz ljudskih obzira? Odlazi li se iz domovine isključivo zato da bi se imalo »više novca«?
Sveti Toma Akvinski kaže da je blago jedne milosti veće od svega blaga cijeloga svemira. I malo posvećujuće milosti koja je prisutna u duši djeteta nakon krštenja vrijedi više nego sva blaga cijeloga svemira, više od svega stvorenoga, uključujući i anđele. Milost je sudjelovanje u Božjem unutarnjem životu koji je veći od svega, svega bogatstva i svih čuda. Gospa je prijestolje milosti, ona je dala od sebe sve i dobila zauzvrat sve. Sv. Josemarija Escriva u stalnoj je oskudici novca za apostolske pothvate govorio: »Trošimo to što imamo, iako trebamo to što trošimo.« Ima li se hrabrosti moliti Boga da se dođe do vlastita novca i materijalnih dobara na težak, a ne na lak način? Koji od tih načina više »obogaćuje«?
