Drage čitateljice i čitatelji, budući da smo ušli u dane došašća, novi broj naše rubrike odlučili smo posvetiti tomu dijelu liturgijske godine koji je u svojem sjaju, molitvi i toplini obiteljskoga zajedništva mnogima jedno od najljepših razdoblja u godini. Zato vam pozornost želimo ponajprije svratiti na značenje adventa, nastojeći prikazati što je u njemu uistinu lijepo, a da nije povezano s komercijalizmom i začaranim krugom kupnje što skupljih darova, o čemu smo već pisali. Našu ovogodišnju adventsku priču nastojali smo ispričati kroz likove svetaca koje slavimo u vremenu došašća. Počeli smo sa sv. Andrijom, uz čiji se blagdan 30. studenoga vezuje Prva nedjelja došašća, nastavili sa sv. Barbarom i sv. Nikolom 4. i 6. prosinca, zastali na blagdanu Bezgrješnoga začeća Blažene Djevice Marije 8. prosinca i objasnili po čemu je poseban, pa zaključili rubriku sa sv. Lucijom 13. prosinca. Prikazali smo različite običaje kojima se slave i časte te svetice i svetci u našim i inozemnim krajevima. Nakon što smo obradili sve poruke hrvatskih katedrala i konkatedrala, novost koju uvodimo u ovom broju rubrike su poruke pape Franje mladima. U sljedećim brojevima kroz Papine enciklike i pobudnice prikazivat ćemo njegova izvorna razmišljanja o mladima i ispravnom načinu kršćanskoga življenja u suvremenom svijetu. Započinjemo s nedavnom pobudnicom pape Franje »Krist živi« koja je naišla na znatan interes među mladima i medijima u svijetu.
Bezgrješno i začeće dvije su doista »jake« riječi koje dolaze ispred imena Blažene Djevice Marije u blagdanu koji je mnogima zapravo i nepoznat. Slavi se 8. prosinca, a mnogi ga brkaju s događajem kad je Blažena Djevica Marija začela Isusa, no to su dva različita događaja.
Ovaj se blagdan slavi od 1476. godine, od doba pape Siksta IV., a dogmu je svečano proglasio papa Pio IX. bulom »Ineffabilis Deus« 8. prosinca 1854. U Katoličkoj se Crkvi smatra da dogma ima potporu u Bibliji jer je Marija morala biti posve bez grijeha kako bi mogla začeti Isusa. Zato ju arkanđeo Gabriel oslovljava s »milosti puna«, a crkveni ju otci nazivaju blaženom. Njezini roditelji Joakim i Ana dugo nisu mogli začeti dijete pa su uz molitvu u poodmakloj dobi dobili Mariju koja je bila predodređena za veliko poslanje. Tako crkveni nauk objašnjava da na Mariju nije prešao istočni grijeh s kojim se rađa svaki čovjek, nego je ona ostala sačuvana u krilu majke Ane jer ju je Bog predodredio da će jednoga dana biti majka Božjega Sina. To je otajstvo naše vjere, a taj se čin bezgrješnoga začeća odrazio i na Marijin život u kojem nije zgriješila. Zato 8. prosinca slavimo blagdan »bez istočnoga grijeha začete Djevice i Bogorodice Marije«, a dogma koju je proglasio papa Pio IX. glasi: Preblažena Djevica Marija u prvom trenutku svoga začeća jedinstvenom je milošću i povlasticom svemogućega Boga, u predviđanju zasluga Isusa Krista Spasitelja ljudskoga roda, bila očuvana od svake ljage istočnoga grijeha.
Ulice okićene zvoncima, svijećama i lampicama, mirisi i arome kuhanoga vina, toplina, vijenci, obitelj, pjesma… Sve su to asocijacije koje vezujemo uz vrijeme adventa, jedno od najljepših razdoblja kako kalendarske tako i liturgijske godine. Ne trebamo zaboraviti da je došašće ujedno vrijeme pripreme, hoda, pokore i žrtve, stoga i prilika za duhovni rast. U razdoblju došašća, koje obuhvaća četiri liturgijska tjedna prije Božića, Crkva se priprema na slavlje Kristova rođenja, istodobno iščekujući njegov drugi dolazak. Četiri nedjelje uoči Božića stoje kao spomen na četiri tisućljeća koliko je prema Bibliji prošlo od stvaranja svijeta do dolaska Kristova. Slavljenje u došašću ukorijenilo se u Crkvi od 4. stoljeća. Od prve nedjelje došašća do 16. prosinca liturgijska su čitanja usmjerena na mesijanska proročanstva Ivana Krstitelja i Izaije uz odlomke iz evanđelja koji opisuju Isusa kao ispunjenje tih proroštava. Liturgija zadnjega tjedna došašća usmjerena je na blizinu Kristova rođenja, posebno naglašavajući ulogu Majke Kristove. U kulturi konzumerizma u koju smo neizbježno uronjeni vjernicima se mnogo oduzima od izvornoga smisla i ljepote došašća. Umjesto lutanja po trgovačkim centrima u nadi da ćemo što skupljim poklonom iskazati ljubav prema bližnjima, radost adventa trebamo tražiti u molitvi, kontemplaciji, čežnji i iščekivanju Božića, događaja u kojem se u liku Isusa Krista pred čovjekom utjelovio Bog i, kao ni u jednoj drugoj religiji, približio čovjeku kroz iskustvo ljudskoga života svoga Sina. Kako tumači profesor Ivan Bodrožić, vjernik u došašću ne smije zaboraviti da je Gospodin za čovječanstvo postavio čudesan »štand« u kojem velikodušno nudi svoga Sina kao Dijete u betlehemskim jaslama. »Zato je došašće sasvim drugo od ‘adventa u nekom gradu’ jer je ono put prema tomu Božjemu neizrecivu štandu’«, apostrofira profesor Bodrožić.
Početak iščekivanja Božića i vremena došašća kao razdoblja u kojem se pripremamo za ponovni dolazak Isusa Krista nerijetko vežemo uz paljenje prve adventske svijeće prve nedjelje u adventu. A tomu važnomu trenutku prethodi blagdan »prvopozvanoga« apostola sv. Andrije koji se slavi 30. studenoga.
Sv. Andrija bio je prvi apostol kojega je Isus pozvao da mu se pridruži, da ga slijedi. On i njegov brat Šimun Petar ribarili su na Genezaretskom jezeru u Kafarnaumu, gdje ih je Isus pozvao da postanu ribari ljudi. Ovaj apostol ne spominje se tako često u Bibliji, no o njemu vrlo detaljno pišu apokrifni spisi, iz kojih je nažalost teško sa sigurnošću odrediti koje su informacije autentične. Ono što sa sigurnošću znamo jest da je umro mučeničkom smrću, raspet na križ u obliku slova X, koji danas zovemo i »Andrijin križ«. Prema povijesnim spisima raspet je u Ahaji. Njegove relikvije isprva su odnesene u Carigrad, a nakon toga u talijanski Amalfi.
Odrubljena glava sv. Andrije prenesena je sredinom 15. stoljeća u Rim, a papa Pavao VI. za vrijeme svojega pontifikata vratio ju je grčkim pravoslavcima. Fascinantan je i podatak koliko je daleko sv. Andrija putovao da bi propovijedao, što nam potvrđuje i »otac crkvene povijesti« Euzebije Cezarejski. Naime, on je zabilježio da je Andrija propovijedao Skitima, narodu koji je tada živio na području današnje južne Rusije. Andrija je također bio prvi carigradski biskup, a njegov se blagdan slavi još od druge polovice četvrtoga stoljeća.
Sveta Barbara kršćanska je mučenica i svetica iz 3. stoljeća, koja se liturgijski slavi 4. prosinca kao prva adventska glasnica Božića. Svoju je vjeru u Isusa Krista posvjedočila smrću jer se nije htjela odreći kršćanstva. Zbog toga ju je vlastiti otac zatočio u toranj, gdje je bila okrutno zlostavljana, a na kraju joj je i odrubio glavu. Vjernici ju stoga zazivaju u situacijama opasnima za život, kada je uskraćena mogućnost ispovijedi i bolesničkoga pomazanja. Tada se moli: »Učini, Gospodine, da posredovanjem sv. Barbare prije smrti dobijem sakrament bolesničkoga pomazanja.«
Sveta Barbara ujedno je jedna od 14 svetaca pomoćnika u nevolji. Zaštitnica je nagle i nepripravne smrti, rudara, radnika koji obavljaju radove opasne za život, topnika, vojnika i brojnih drugih. Sveta Barbara kao zaštitnica rudara spominje se još u srednjem vijeku, a slavljenje svete Barbare kao zaštitnice rudara došlo je iz Austrije i Njemačke. Rudari su prije ulaska u rudnik svete Barbare u kapeli u mjestu Rudama kraj Samobora molili: »Dok se spuštam u tamnu utrobu zemlje, zaklinjem te, o slatka Barbaro, da me čuvaš od zala, jer ne bi me sretnim učinilo, nezvanim ući u Božju prisutnost.« Ovom istom molitvom rudari bi zahvaljivali sv. Barbari kada bi se sretno vratili iz rudnika.
S blagdanom svete Barbare povezani su i neki adventski običaji. U nekim se našim krajevima, umjesto na blagdan svete Lucije, stavlja žito u tanjuriće, koje počinje klijati, zazeleni se i postaje božićni ukras u kućama i crkvama. U Slavoniji se stavlja grančica na križ i svetu sliku. Ako grančica procvate na Božić, vjeruje se da će se djevojka u obitelji u sljedećoj godini udati. Iz zemalja njemačkoga govornoga područja pristigao je običaj da se na blagdan svete Barbare odreže grančica s trešnje ili šljive, koja se stavi u vodu i na toplo kako bi ta grana na Božić procvjetala. Tako je sveta Barbara jedna od prvih glasnica Božića, dana kada je rođen Isus Krist kako je i naviješteno još u Starom zavjetu: »Isklijat će mladica iz panja Jišajeva, izdanak će izbit iz njegova korijena« (Iz 11, 1).
»O, Mikula, sveti pope, ne daj grihom da nas tope. Otvori nam naše glase, blagdan sveti, da nas spase milost nami ti ukaži, tamni plamen ti ugasi, i putnikom svima mora, daj im milost ti ozgora i na zemlji i na moru, povrati nas zdrave dvoru…«
Tim stihovima započinje pjesma u čast sv. Nikoli koja se pjeva 6. prosinca na procesiji u Starom Gradu na otoku Hvaru. Zaštitniku pomoraca, mornara, ribara, udavača i male djece većina dalmatinskih mjesta odaje počast tako što mu se pjevaju pjesme ili litanije njemu u čast, gori drveni brod, bacaju se jabuke s kora, kolendaje se… Upravo je on svetac kojemu se pomorci utječu kad na moru naiđu na oluju ili ga mole za sretan povratak kući.
Osim paljenja drvenoga broda koje se odvija dan prije svetkovine blagdana sv. Nikole, u Starom se Gradu na dan svetkovine bacaju jabuke s kora crkve sv. Nikole. Nekoć su jabuke s kora bacali mladići bacajući jabuku u pravcu djevojke koja im se sviđa. No u zadnje se vrijeme jabuke bacaju isključivo djeci, tako da djeca jedva čekaju završetak obreda u crkvi iščekujući »kišu« jabuka s kora.
Legenda kojom je prožet život svetoga Nikole je ona o trima jabukama koje često možemo primijetiti uz sliku sv. Nikole. Tri jabuke simboliziraju miraz za tri kćerke koje je jedan otac htio udati, ali nije imao novaca za miraz. Zato je sv. Nikola odlučio ubaciti tri vreće zlata (simbolički tri zlatne jabuke) ispred prozora triju djevojaka. Iz toga se razloga smatra zaštitnikom siromašnih.
Uz njega se veže i darivanje djece koja 5. prosinca vrijedno čiste svoje čizmice kako bi ih pripremili sv. Nikoli da stavi poklone u njih. Na tom pohodu sv. Nikolu prati Krampus kako bi zločestoj djeci u čizmicu ostavio šibu.
Tijelo svetoga Nikole nalazi se u talijanskom gradu Bariju, gdje je i proglašen svetim. Umro je 327. godine. Bio je svećenik, a kasnije i biskup Mire. Za života najviše je pomagao siromašnima.
Jedna od navjestiteljica Božića je i sveta Lucija čiji spomendan Crkva slavi 13. prosinca. Čašćenje i slavljenje te mučenice iz 4. stoljeća rašireno je diljem svijeta, a uz njezin se život vežu brojne legende, zbog čega danas vrlo malo znamo o istinitosti i točnosti njezinih biografskih crtica.
Prema jednoj od najraširenijih legenda, sveta Lucija rođena je u jednoj plemenitaškoj obitelji oko 280. godine na području Sirakuze. Iako je bila okružena materijalnim bogatstvom, život joj je već od malih nogu zadao teške udarce. Vrlo rano joj je umro otac, a ubrzo se susrela i s majčinom bolešću. Na Lucijin nagovor otišle su na grob svete Agate moleći za majčino ozdravljenje. Upravo je to hodočašće bilo sudbonosno za sv. Luciju jer joj se, prema legendi, ukazala sveta Agata poručivši joj da je njezina vjera spasila majčin život. Od toga trenutka Lucija se zavjetovala na djevičanstvo, a sve svoje bogatstvo počela je dijeliti siromasima. Takav razvoj događaja nije se svidio njezinu zaručniku, koji ju je predao u ruke lokalnoga suda tadašnjega Rimskoga Carstva. Zbog svoje nepokolebljivosti da se odrekne kršćanstva i prikloni rimskim bogovima sv. Lucija je mučena te su joj odrubili glavu i izvadili oči. Svetu se Luciju zato danas štuje kao zaštitnicu slijepih, ali i krojača, kovača i staklara.
Osim brojnih legenda, uz lik svete Lucije vežu se i brojni narodni običaji. Primjerice, u Slavoniji i Baranji stariji daruju dječici prigodne darove upravo na Lucijin blagdan, a njezin spomendan ujedno je dan kada sijemo božićnu pšenicu kao simbol obnove života i plodnosti. Oni pak stariji pozornost posvećuju Lucijinim danima, a riječ je o razdoblju od 12 dana od blagdana sv. Lucije pa sve do Božića. Svaki dan predstavlja jedan mjesec, a vremenska prognoza jednoga dana otkriva kakvo nas vrijeme očekuje u svakom mjesecu.
Priredili: M. Erceg, F. Hrnčić, K. Jakobović, M. Labaš, J. Radoslavić, M. Zadravec
