I ovogodišnji Uskrs dolazi kao veliko otrježnjenje svima koji misle da mogu tijekom sadašnjih kriza ostati na površini samo ako se usidre sami u sebi. Postoji, naime, škola nepresušne duhovnosti koja kaže da kad nekomu čovjeku, pa i nekomu društvu, pa i čitavomu svijetu na nekom mjestu, u nekom trenutku, u nekom ozračju postane »dobro biti«, tada počinje njihova propast. Tomu je tako jer nikomu uistinu ne može biti dobro ako se odrekne svojega križa, ako na neki način ne umire sebi i bližnjemu, ako se, doslovno, toliko udalji od uskrsnuloga Krista pa da na njemu vidi samo božanski sjaj, no ne i rane od raspeća. Nasuprot tomu, što se neki čovjek ili društvo osjeća »lošije«, to jest što je više pritisnuto križem, što je spremnije nositi ga, u toj mjeri više postoji i više opstaje jer zna da istinski spas dolazi samo po vjeri u Krista, pobjednika nad smrću.
Paradoks je to koji bi donekle mogli razumjeti oni koji dnevno provode brojne sate pred manjim i većim ekranima, informirajući se i tobože komunicirajući s drugima, misleći da njihovo znanje i spoznanje svake minute raste, a na kraju dana ostanu uznemireni, prazni i usamljeni. Razumjet će se to načelo pogleda li se u društva koja su gotovo do savršenstva izgradila svoje socijalne sustave, u kojima se može prema željama rađati i umirati, a pate od sve hladnije demografske zime. Shvatit će to i oni koji su nagomilali toliko oružja da bi si tobože osigurali mir i blagostanje, a sada to oružje rabe gurajući svijet prema novomu svjetskomu ratu.
No još će bolje razumjeti koliko je života u umiranju za druge oni koji su do kraja bili uz svoje bolesne članove obitelji; oni koji su inzistirali na svojim pothvatima usmjerenim prema bližnjima ili općemu dobru kad su svi mislili da su ludi; oni koji su išli u rat poginuti da bi branili druge; oni koji su zbog vjernosti Kristu bili spremni podnijeti i progone i mučeništva… Svima njima nije bilo »dobro biti«, ali su u svojoj muci i predanju istinski živjeli.
Ovogodišnji Uskrs zatječe hrvatsko društvo u doba povećanja inflacije i poskupljenja koje danomice utječe na povećanje broja siromašnih obitelji. No sve se čini da one ipak pomisle: »Dobro nam je ovdje biti« ili, još žalosnije, da pomisle da im je »drugdje dobro biti«. Mnoge je među njima sram uopće priznati da su u siromaštvu, možda i zato što njihov sram proizlazi iz promicanja ideje društvenoga blagostanja. To što se iz proračuna izdvaja »nešto« da bi se ublažilo siromaštvo umirovljenika, socijalno ugroženih skupina ili potrošača energenata, zapravo je najjači dokaz da su i oni koji upravljaju društvom svjesni razmjera krize. Kako kriza raste, tako ju se nastoji i skriti da ne eskaliraju društveni nemiri. Zato ne treba čuditi nova »socijalna osjetljivost« prema kojoj bi škole u budućnosti mogle zbrinjavati djecu na čitav dan, valjda kako bi se pomoglo roditeljima. No nije se pritom pokušalo pomoći roditeljima da im se preko npr. dodatnih poreznih rasterećenja ili dječjega doplatka za svu djecu omogući dostojanstveniji obiteljski život u državi poznatoj po visokim poreznim nametima, to jest da sami biraju sadržaje za svoju djecu koji će im pomoći rasti u vrlinama…
Važno je, dakle, dok se slavi Uskrs, ne zaboraviti gledati u rane na proslavljenu tijelu Uskrsnuloga. One otrježnjuju sve naraštaje vjernika, od »nevjernoga Tome« do raznih nevjernih toma današnjice. Ljudski je željeti da već na ovom svijetu svima bude dobro. No nije vjernički, nije kršćanski, nije, najzad, ljudski prihvaćati zabludu da je moguće »dobro biti« bez križa.
