I RASKAJANO JE SRCE PRIMJER ZA NASLJEDOVANJE Može li nam kralj David biti uzor? (2)

Foto: Shutterstock

Redoviti sam i dugogodišnji čitatelj Glasa Koncila i imam jednu, recimo to tako – primjedbu. U zadnjem ste broju GK-a u rubrici »Pitanja čitatelja« na pitanje jednoga čitatelja koje je otprilike glasilo: »Može li kralj David biti uzor?« dali čitatelju odgovor kako ste dali. Pročitao sam ga i ne mogu se oteti dojmu da ste ga se samo »otresli«… Naime, on je vrlo jasno postavio pitanje, a vi ste mu odgovorili po mom sudu nekako crkveno diplomatski, okolišajući i obilazeći pitanje… U svakom slučaju niste mu dali konkretan odgovor. Mislim da to nije u redu i da nema razloga da se ne odgovori konkretno. Možda da u nekom idućem broju ipak to pokušate jasnije i konkretnije odgovoriti, jer smatram da bi to bilo puno bolje i poštenije.

Čitatelj B. J.

Mislili smo da smo početnom rečenicom našega odgovora u »Našim razgovorima« u broju 39 dali jasan i nedvosmislen odgovor na pitanje čitatelja u kojem je među ostalim istaknuo: »Glas Koncila u broju 14 od 9. travnja 2017. na stranici 30 objavio je tekst o tribini prof. dr. sc. Ivice Raguža. Tema njegova izlaganja bila je ‘O kršćanskoj krjeposti: vrla žena i vrli muškarac’. Profesor Raguž među ostalim za kralja Davida kaže da je on istinski i vrli muškarac koji je protulik samoga Isusa Krista, te piše još neke druge pozitivne stvari«, kaže čitatelj, a mi smo odgovorili: »Ne ćemo sada ulaziti u razmišljanje niti prenositi i ponavljati tekst profesora Raguža, ali ćemo Vam odmah u uvodu reći da ni u čemu nije pogriješio«, čime smo uvodno – smatrali smo – jasno dali do znanja da nam kralj David može biti uzor, a u cijelom dugačkom odgovoru za to smo iznijeli i cijeli niz argumenata, ne izbjegavajući iznijeti i sve one negativne strane koje je kralj David, kao grješan čovjek, imao i po kojima nam sigurno nije uzor.

No pojasnili smo da kralja Davida ne možemo prosuđivati samo po tim negativnostima, nego ga – još jednom ćemo sada ponoviti – moramo gledati u kontekstu povijesti spasenja i Božje volje s njime jer je unatoč svojim slabostima bio »kralj po srcu Božjem«, kako o njemu piše Druga knjiga o Samuelu (2 Sam 2-24). Ne niječe se u toj starozavjetnoj knjizi da je David bio grješnik, kao što to nismo nijekali ni mi u svom odgovoru. Ali David je bio grješnik koji se nakon grijeha znao pokajati i poniziti pred Gospodinom, kao što su to radili i svetci – koji su sveti ne zato što nikada ne bi počinili nešto što je u Božjim očima neprihvatljivo – nego zato što su nam upravo svojim životom koji su nastojali provoditi krjeposno životni uzori i primjeri. Dakako, kada nas potiče da ih nasljedujemo, Crkva nas ne potiče da nasljedujemo njihove slabosti i pogrješke, kao što nas ne potiče ni da u grijehu budemo slični kralju Davidu. O tome više možemo pročitati i u članku »Ujedinjena monarhija i Jeroboamova šizma« dr. Karla Višatickoga i Sanele Milišić u časopisu »Diacovensia« (2/2012.) koji ističu upravo ono što i mi tvrdimo, tj. da je »osobna povijest Davidova dio povijesti naroda izabranja (saveza)«. »To je povijest ostvarenja Božjega nauma spasenja, a ne političko-svjetovna povijest. Ovo je jedno od najvažnijih proroštava u Staromu zavjetu. Davidu je Gospodin dao ‘veliko ime’: ‘Tvoja će kuća i tvoje kraljevstvo trajati dovijeka preda mnom, tvoje će prijestolje čvrsto stajati zasvagda (2 Sam 7,16)’«, pišu autori i dodaju da je David »’sin Božji’ kao i Izrael nakon sklapanja saveza«. »Ali za razliku od sinajskoga saveza, ovaj nema uvjetovanosti. Nevjera u kući Davidovoj ne će uništiti ovaj savez«, jer za razliku od Šaula, David, kralj po »srcu Božjem«, ispunjava svoje poslanje: »Mudro je izabranim narodom upravljao u ime Gospodnje, a ne u svoje ime. Njegovo je srce znalo da je Gospodin jedini kralj Izraela. On je lik ljudskosti i duhovnosti, tip i lik pomazanika, Mesije. Deuteronomisti su zato svoj pogled zaustavili na Natanovom proročanstvu i njihova se mesijanska nada temelji na obećanju koje je Gospodin dao Davidu. Isus je ‘Sin Davidov’«, pišu autori, a naš bibličar Celestin Tomić u svojoj knjizi »Davidovo doba« koju citiraju piše: »Prvi zajamčeni podatci o Davidu potječu iz kasnijega razdoblja, možda su zabilježeni tek 200 godina nakon njegove smrti. U pojedinima su mimoiđene neke nepovoljne vijesti o njemu, a istaknute one dobre. Zbog toga ne možemo biti sigurni kako je u onomu što je zapisano o kralju Davidu sadržana cjelovita i pouzdana povijesna istina. Izvjesno je nešto drugo: cjelokupna povijest kralja Davida o njemu i o njegovu djelovanju sadrži duboku ljudsku istinu. Ona nam pokazuje raspon ljudskih mogućnosti u dobru i u zlu, ali nam još jače naznačuje putokaz kako možemo izbjeći skliskost putova zla i ujedno kako možemo imati snage za istinsku čovječnost«, jer je i sam David – premda je bio vrlo pobožan, podlegao kušnji i sagriješio, ali je shvatio što je učinio i pokajao se.

»Prije smrti zahvalio je Bogu za sva dobročinstva i preminuo navršivši četrdeset godina vladanja nad Izraelom. Sedam je godina vladao u Hebronu, a trideset i tri u Jeruzalemu. Ukopan je na Sionu. Moramo priznati da David kao čovjek nije bio bez pogrješaka, ali je imao postojanu volju da služi Bogu. Bio je svjestan svojega zadatka da svoje kraljevstvo uredi tako da ono uistinu bude Božje kraljevstvo. Znao je da bez njegove pomoći ne može«, pišu autori, a mi i na kraju ovoga odgovora možemo još jednom ponoviti da nam David nije uzor kao grješnik, ali jest kao čovjek raskajana srca, koji je svjestan svojih pogrješaka i grijeha za koje se kaje i koji – i u svojim slabostima – svoje oči drži uprte u Boga, te i nas poziva da i mi budemo takvi i činimo isto: da budemo ponizni i skromni, svjesni svojih pogrješaka, ali da na njima nikada ne ostanemo, nego da ih okajemo i živimo po Božjoj volji da bismo i mi bili po »Božjem srcu« kao i David.

IZVORGlas Koncila br. 43/2017.
Prethodni članakDAN ONIH KOJI SU NASTAVILI ŽIVJETI Dan smrti zapravo je dan rođenja
Sljedeći članakŽIVOTNA BORBA MEĐUGORSKE MAJKE I SINOVA »Mama, mogu li ja moliti za brata?«