RASTE DISKRIMINACIJA KRŠĆANA U PAKISTANU Prisiljeni su trgovati religijom u zamjenu za hranu

Prosvjed protiv blasfemijskog zakona u Pakistanu i smrtne presude Asiji Bibi

Ime 55-godišnje katolikinje Asije Bibi mnogi vežu uz progone kršćana u 21. stoljeću, kao i vjernosti Kristu, te će je odmah smjestiti u rodnu joj zemlju Pakistan, gdje je prvotno osuđena na smrt prema protublasfemijskom zakonu. No možda će manje ljudi znati da upravo u toj južnoazijskoj zemlji većinu od 205 milijuna stanovnika čine muslimani, da je prije više od pedeset godina uspostavljena kao islamska država, a da su kršćani prema posljednjem popisu manjina s tek 2,1 posto udjela u populaciji – ima ih oko 4 milijuna. Uz sve dosadašnje izazove s kojima su se susretali, poput nasilja i ubijanja, otmica djevojaka i žena i prisiljavanja na brak s muslimanima, oštrih protublasfemijskih zakona, sada je u danima pandemije koronakrize još jednom isplivala i diskriminacija i »ružan odnos« prema kršćanima kao vjerskoj manjini. Na to su posljednjih tjedana upozorile čak dvije udruge civilnoga društva koje se bave zagovaranjem kršćana i njihovih interesa: »Crkva u nevolji« i »AFD« (Alliance Defending Freedom).

Između gladi i infekcije

Mjere koje je Pakistan poduzeo za suzbijanje pandemije koronavirusa dodatno su pogoršale socijalne teškoće s kojima se suočava kršćanska manjina u zemlji, izvijestila je krajem svibnja organizacija »Crkva u potrebi«. Biskupi biskupija Faisalabad, Islamabad i Lahore pozvali su u pomoć tu međunarodnu katoličku dobrotvornu organizaciju, koja je brzo odgovorila uspostavljanjem programa kako bi se osigurali paketi hrane za više od 5000 najsiromašnijih obitelji koje su već i prije krize živjele ispod praga siromaštva, a koje se sada suočavaju s očajnom situacijom. U taj su program, naime, uložili 150 tisuća eura.

Ljudi su postali toliko očajni da su prisiljeni trgovati svojom religijom u zamjenu za hranu. Prisiljeni su prijeći na islam za samo vreću brašna. Kršćani su prisiljeni negirati svoju vjeru kako bi mogli prehraniti vlastite obitelji.

Izvršni predsjednik »Crkve u nevolji« (ACN International) dr. Thomas Heine-Geldern rekao je da su kršćani najsiromašniji članovi društva u Pakistanu. »Oni su posebno teško pogođeni ekonomskim posljedicama koronavirusa i ostalim nametnutim ograničenjima. To im je ograničilo ionako slab život te je prisililo kršćane da ovo krizno vrijeme prežive s minimalnim sredstvima. Jednostavno ih ne možemo ostaviti da se suoče s okrutnim izborom između gladi i infekcije«, rekao je Heine-Geldern. Prema lokalnim izvještajima, pojedine nevladine organizacije u Pakistanu te muslimanski vođe odbili su pomoći kršćanima i drugim vjerskim manjinama u sklopu postojećih programa pomoći. »Programi državne potpore u velikoj mjeri isključuju vjerske manjine, oni su drugorazredni građani i rijetko imaju pristup državnoj pomoći. Vjerska diskriminacija, nažalost, nije ništa novo u Pakistanu. Duboko zabrinjava da su čak i za vrijeme globalne krize takve manjine očito u nepovoljnom položaju«, primijetilo je Heine-Geldern.

Prijetnja izumiranja

Mnogi kršćani zaposleni su kao pomoćni radnici, čistači, kuhinjsko osoblje, zarađuju najniže plaće. »Upravo su ta područja zaposlenja najviše pogođena obustavom ekonomije. Mnoge kršćanske zaposlenike jednostavno se otpuštalo, a strašilo ih se i da mogu donijeti virus svojim kućama«, dodao je izvršni predsjednik »Crkve u nevolji«.

U Faisalabadu, trećem najmnogoljudnijem pakistanskom gradu sa 3,2 milijuna stanovnika, program pomoći koji podržava organizacija »Crkva u nevoljii« ne uključuje samo distribuciju hrane, nego i kampanju podizanje svijesti kojoj je cilj informirati obitelji preko radija i digitalnih medija o tome kako se zaštititi od virusa. Postoji i plan za podjelu zaštitnih maska vjernicima, svećenicima i biskupijskomu osoblju u crkvama, kao i drugim volonterima koji su uključeni u pastoralni i socijalni rad. »Glavni prioritet našega djelovanja jest pomoć kršćanima koji trpe diskriminaciju i progon. Već smo u Pakistanu prisutni kroz pomoć stipendiranjem svećenika i njihovih misija, ali to očito nije dovoljno. Jednostavno nemamo dovoljno materijalnih resursa za podmirivanje svih potreba, ali vjerujemo da će ova gesta solidarnosti potaknuti i druge organizacije da nam se pridruže u našim zajedničkim naporima. U protivnom će se kršćani u Pakistanu suočiti s prijetnjom izumiranja«, upozorio je dr. Heine-Geldern.

Nasilje i marginalizacija

Na aktualan problem uskraćivanja humanitarne pomoći u hrani kršćanima pogođenim koronavirusom u Pakistanu upozorili su iz »ADF-a«, neprofitne organizacija koja je usredotočena na pravno zagovaranje. Njihova savezna odvjetnica iz Pakistana Aneeqa A. napisala je: »Ljudi su postali toliko očajni da su prisiljeni trgovati svojom religijom u zamjenu za hranu. Prisiljeni su prijeći na islam za samo vreću brašna. Kršćani su prisiljeni negirati svoju vjeru kako bi mogli prehraniti vlastite obitelji. Međunarodna zajednica trebala bi čuti glasove najugroženijih i zaštititi manjine.«

Situaciju kršćana u Pakistanu opisala je zabrinjavajućom s obzirom na to da diskriminacija zbog religije raste iz dana u dan. »Kršćani se suočavaju s predrasudama, poniženjima i lišavanjem prava. Često postaju žrtve nasilja, lažnih ili nepravednih optužaba i zatvara ih se. Suočavaju se s dodatnim nasiljem i marginalizacijom samo zato što su kršćani.«

Kršćani kao građani drugoga reda
Pakistan je na neslavnom petom mjestu zemalja u kojima kršćani doživljavaju najžešće progone, a među tim zemljama još se ističu Sjeverna Koreja, Afganistan, Somalija i Libija. Tako naime pokazuju posljednji podatci organizacije »Open Doors«. Oni izvještavaju da u Pakistanu kao snažnom islamskom društvu sve utjecajnije postaju radikalne skupine te su kršćani njihova najčešća meta kod nasilnih napada. Smatra ih se »nečistima«. Kršćani se zlostavljaju po pakistanskim protublasfemijskome zakonu, često su dovoljne samo optužbe na račun kršćana da ih se pritvori ili im se oduzme život.
»Kršćani se boje slobodno izraziti vlastitu vjeru u slučaju da se nešto što kažu pogrješno ne protumači kao bogohuljenje. I dok neke crkve, poput anglikanske ili rimokatoličke, imaju relativnu slobodu bogoslužja, strogo ih se nadzire, a ekstremisti redovito napadu kršćanske crkve. Crkve koje pokazuju poseban angažman u radu s mladima suočene su s većim progonom. Općenito, kršćani se smatraju građanima drugoga reda«, stoji u izvještaju »Open Doors«. Također, procjenjuje se da svake godine 700-tinjak kršćanskih žena i djevojčica bude oteto te prisiljeno na udaju za muslimane. Posebno se ističe i protublasfemijski zakon, koji češće služi za rješavanje nepoželjnih kršćana nego za poštovanje svetosti muslimanske vjere. Kako žive kršćani snažno ilustriraju i česte objave o zlostavljanju djece vjerskih manjina i školama, kao i činjenica da se u školskim udžbenicima kršćane i druge vjerske manjine naziva »nevjernicima«. Također, na snazi je odredba prema kojoj iskaz jednoga očevidca muslimana vrijedi kao iskaz dvojice očevidaca kršćana.