Pojavi da se misli vjernika krajem listopada najvećma okreću smrti nije uzrokom tek zagrobno otajstvo koje Crkva o Dušnom danu stavlja u središte svojega razmatranja. Odar lišća i zapjevka vjetra, klonuće žara i uminuće dana: starodrevna je to pjesma koju malotko nije razaznao u jeseni. A kao što nema čovjeka koji nije bar jednom ujesen razmišljao o vlastitoj smrti, nije naći ni pjesnika koji o svojoj jeseni ne bi i pisao. Osobito je to istinito za hrvatsku poeziju, gdje smrt svejednako prožima i ljubav i domoljublje, i ispovijed i molitvu. Ipak, među plejadom hrvatskih pjesnika – bilo živih, bilo mrtvih – tek se jedan u svojim stihovima sa smrću toliko zbližio da može s pravom tvrditi da ona spava u njegovoj postelji, pa čak i u njegovoj koži. S Petrom Gudéljom – živom gromadom hrvatskoga pjesništva – odlučili smo poći tragom stopa koje je »gospođa Smrt« ostavila diljem gotovo sedam desetljeća njegova pjesništva – pa i u najnovijoj knjizi poetskih zapisa »Gora oko dvora«, nedavno objavljenoj u izdanju »Školske knjige«.
Na vunenim nogama,
na vrhovima prstiju,
prikrada ti se s leđa.
Dlanima ti poklapa oči
i pita:
– Pogodi tko sam.
– Ti si smrt.
(Po zraku i po vodi, 2002.)
U vrijeme nastanka te pjesme svakodnevno sam hodao iz Baške Vode u Makarsku i natrag, obalom mora preko škrapa. Prolazeći kroz mjestance Bratuš – bilo je proljeće, travanjsko – zamirisao mi je rogač u cvatu. A rogač, nevjerojatno, ima ljudski miris. U tom sam se trenu zaustavio, tu je ona negdje bila: u rogaču, oko rogača. Osjetio sam je sebi iza leđa. Ona mi je, valjda, prvu riječ i sliku kazala.
Dva su bitna, a možda i jedina prava trenutka u čovjekovu životu: kada se čovjek rodi i kada umre. Život i smrt. Sva poezija ovoga svijeta, pa i sva duhovnost ovoga svijeta, kruži oko tih dvaju događaja. Samo što se više piše i govori, misli i snuje o smrti nego o rođenju. Jer nitko od nas ne zna kad će se roditi, a svi znamo da ćemo umrijeti. Ja sam to pokušavao dokučiti i sebi objasniti, uobličiti u jeziku, u pjesmama. U nekima je to izbijalo gejzirski ili je izrastalo kao što izrasta drvo, a u drugima je ostajalo negdje dublje. No u svakoj je bila ona: gospođa Smrt.
(…)
Kako si, Isuse, visok,
vas razlomljen:
iz čela ti se izliva noć.
(Isus je sam, 1961.)
Ta je pjesma napisana 1961., u razdoblju velike životne patnje koja je potrajala nekoliko godina. Tada sam jednostavno izgorio. Iz pepela je izlepršala neka druga ptica: ja koji sam nastavio pisati. Nikad sasvim oslobođen, ali malo rasterećen teškoga tereta. U tom ozračju – valjalo bi naći neku primjereniju, težu riječ od te prozračne i blage – nastalo je i »Stablo«. Nova knjiga knjiga je o šumi, o stablu kojim sam opčinjen od početka. Stoga mi ništa nije bilo priličnije za početak ove knjige. A i sam sam neko stablo koje je prohodalo po svijetu.
Dok se kršćanski živjelo – a u svijetu u kojem sam nastao drukčije se nije ni moglo – sve je bilo toliko zasićeno vjerom, jednom i jedinom, da se drukčiji svijet i nije mogao zamisliti. Prvi umjetnički prikaz Isusa koji sam uopće vidio bilo je raspelo u crkvi sv. Nikole u Podosoju. Te rane, taj trnov vijenac toliko su zaokupili svu moju duhovnost. Nisam mogao dalje od toga. I u vrijeme svoje velike krize nisam se imao komu drugomu obratiti nego tomu Isusu iz svoje krške crkvice. S njim sam se kao Jakov rvao pišući, rvući se pisao. Tako je nastala čitava knjižica »Isus je sam«. U to mračno vrijeme, vrijeme dubokoga komunizma, kršćanski kritičari strašno su se bojali tih pjesama. Sasvim razumljivo: i ja ih se bojim.
Zbog strašnih slika koje su me opsjedale, bez kojih te pjesme ne bih mogao ni napisati. Ali nisu one ni ateističke ni protukristovske, nego su i suviše kršćanske.
Smrt je ono najstrašnije što nam se događa; toliko strašno da su ljudi oko nje neprekidno kružili sve dok na kraju nisu pronašli izlaz. Smrt kao novo rođenje. U tome je smisao Isusova učenja: smrt je izlaz u nešto što će nas nastaviti. I pjesma nastavlja: »Među tvojim stopalima lubanja moja: / čisti aprilski cvijet.«
Bože, znam da ćeš me ubiti.
Ne čekaj da onemoćam
i onečovječim.
Nemoj me poniziti.
Pošalji svoj grom.
Da moja smrt ne bude
tvoja osveta,
nego tvoja milost.
Smiluj se, ubij.
(Dva ili tri ljeta,
dvije ili tri zime, 2021.)
Smrt čovjeku dolazi u svako doba. Ne najavljuje se često, ali njezina najava gora je nego njezin dolazak. Ako vas iznenadi, uzme vas za ruku i otputujete. Ali ako vam zakaže svoj dolazak, vi joj sve to vrijeme plaćate. Zato molim za grom. O gromovima sam pisao više nego svi drugi naši pjesnici zajedno. Valjda sam jedan i zaslužio.
Umjetnost umiranja fantastično je veliko poglavlje u duhovnosti i u poeziji. Kroz cio srednji vijek ona je njihovom glavnom temom. Treba se dugo pripremati da bi se valjano dočekalo taj trenutak. Hedonistički orijentirani, mi preskačemo sve to. Tražimo da to bude u jednom trenutku, a poslije toga – što bude.
Ne volim o tome misliti. A tko voli? Kad me spopadne misao o smrti, ja se branim Očenašem, pa nadovezujem svoje pjesme.
Više se bojim umiranja nego smrti. To je jedino strašno što nam donosi smrt. Sama smrt – jednostavno vas više nema. Ili vas ima, pa idete nekim drugim putovima. Putovima kojima idem i u svojoj poeziji. Za me u poeziji trenutak smrti nije kraj, nego početak. Početak nečega čemu vjerojatno ne ću svjedočiti.
Nisam siguran. Nisam toliko dobar vjernik da bih se tomu mogao nadati. Dokazati se teško išta od toga može, jedino vjerovati. Sretni su koji to mogu. No ni takvi nisu oslobođeni straha ni žala.
Ako ne gubi u sebi, gubi kod drugih. A mi smo toliko navezani na druge da nam je to ponekad i važnije od nas samih.
Imao sam sreću – ili nesreću – dočekati godine kada čovjek gubi pouzdanje, i tuđe i vlastito. Kada sam sam, mogu sve što sam mogao i prije dvadeset i prije trideset godina. Ni mentalne ni fizičke smetnje. Ali ako sam pod paskom ili prismotrom, opterećen pogledima ljudi koji misle da ne mogu, onda stvarno i ne mogu. U tome je nevolja starosti.
Zar samo tijelo, Isuse:
mješina krvave zemlje?
A oganj na čelu,
munja-golubica na jeziku,
tajni znak?
Zar samo pregršt zemlje, o Bože,
koja gori, govori?
O Bože, koja moli i voli.
Ljubi i gubi.
I škrgut zubi.
(Pas, psa, psu, 1967.)
Tražite li još odgovor na to pitanje ili ste ga dobili?
Na takva pitanja odgovor se ne može naći. Ona vječito ostaju pitanjima. Ako i pitam, ta su pitanja uvijek u sjeni pjesama. Sve bitno što sam uopće učinio, ušlo je u pjesmu.
Sjajni su Baudelaireovi stihovi: »Znam da bol je plemstvo jedino u koje / Pakao ni zemlja nikad zagrist neće.« Bol je veličanstvena. Kako da je se čovjek ne sjeća, pogotovo ako nema ništa drugo čega bi se sjećao? Ljubimo umirući, umiremo ljubeći: to je naslov sve poezije ovoga svijeta.
Onaj koji gori, on i najstrašnije škrguće.
Od straha, od želje. Od svega.
(…)
Mrtvi, ostalo je poneko zrno
vaše zemlje u nama.
Poneko zrno vaše krvi
struji kroz našu krv.
Procvjeta u nama,
osvijetli nas.
(Bog jarac, 1981.)
Svi. Svi su ostali u meni. Mrtvi nas čine onim što jesmo. Iz njihovih zrna iskre: oči kojima gledamo. Ne gledamo sami, nego gledaju s nama svi prije nas, svi koji će biti poslije nas. Bilo bi strašno, čak je i nezamislivo da to što sada vidimo samo mi gledamo. Ili da to što sada govorim govorim samo ja. To bi za sebe mogao reći samo kakav jednokratni robot. To što pišem, to svi oni pišu. Dok ja dišem, svi oni dišu. A valjda će doći netko tko će to nastaviti disati i dalje.
Umirat ću na hrvatskom,
o bože,
jer ne znam i ne mogu
ni na kojem drugom,
o bože,
umirati pod divljim kruškama,
u sredozemnim brdima,
o bože.
(…)
(Sve što si donio iz planine, 2012.)
Umro sam mnogo puta, i to baš na hrvatskom. Smrt mi ne će biti ništa neobično.
Imao sam veliku nesreću što nisam izrastao u svojoj matičnoj književnosti. U Srbiji sam bio tuđin, u Hrvatsku se vratio kao tuđin. Nitko da bi posegnuo za mnom i mojim bitnim knjigama. A bio ih je cio niz. Ako ispucate rafal od deset podebelih knjiga i nitko na njih ne odgovori ni A ni Ž, zaključit ćete da ste lud čovjek koji list po list baca u buru što puše preko Brača do Palagruže. Napisao sam i jednu pjesmu koja govori o tome. Ne piši, ne tiskaj. Neka sve odnese vjetar.
U jednom zapisu zbilja mi se omaklo pa sam umjesto 2022. zapisao nadnevak u trećem stoljeću. Preselio se u ilirsko doba. A i jesam Ilirom. Pod mojim je jezikom ilirski jezik, u mojim pjesmama ilirska gramatika. Od koje nije ostalo ni jedne jedine rečenice. Ja sam rođen u ovom jeziku i narodu. Pisao sam hrvatski i Hrvatsku cijelim svojim bićem. Nisam to izabrao. Drukčije nisam ni mogao. Nijedan zdrav i normalan čovjek ne može iskočiti iz kože. Može samo zmija.
(…) Ako je Anđelko Vuletić danas na nebu, ne leži u postelji, nijem i nepokretan kao trupac, kao što je godinama ležao, nego hoda po ovom blagom i milostivom jesenskom suncu i razgovara s pticama i oblacima. Koji godinama nije progovorio.
(Gora oko dvora, 2023.)
»Ja sam rođen u ovom jeziku i narodu. Pisao sam hrvatski i Hrvatsku cijelim svojim bićem. Nisam to izabrao. Drukčije nisam ni mogao. Nijedan zdrav i normalan čovjek ne može iskočiti iz kože. Može samo zmija«
U svakom slučaju, trebao bi biti malo sličniji ovozemaljskomu životu od onoga kakvim se zamišlja u eshatologiji. Malo slobodniji. Da nastavim razgovore koje sam s Anđelkom vodio u šetnji Maksimirom i Mirogojem. Na Zemlji. Ali kojoj Zemlji! Sada traže neki novi planet koji bi nam Zemlju zamijenio. To bi tek bio pakao.
Ni cvijeta ni svjetla ni slova na tvoju ploču. Zato si htio u Podosoje, sam, između duba i graba. Da ti dođu, kad im je usput, zmija, ptica i kiša. Jednom godišnje, krajem rujna, Večernjača zvijezda.
(Gora oko dvora, 2023.)
Uboli ste na pravo, i na grozno mjesto. Našao sam za se jedno zgodno mjesto po mjeri čovjeka između duba i graba kod crkvice svetoga Nikole u Podosoju. Tu su, uz negdašnji rimski put, na dva-tri mjesta pokapani pometenici, prosjaci, slučajnici. Nadbiskupija mi odobrila, župnik iz Slivna potpisao, ali općina ne da. No ja sam Hrvat cara Konstantina Porfirogeneta – »onaj koji ima puno zemlje«. Idem u krš među svoje zmije i jarebice, u jedan dolčić iznad svoje rodne kuće. Spomenik – samo jedna ploča, bez imena, ne previše visoka. Da nikomu ne smeta.
Ponekad sam i pomišljao da jesam pjesnik. Kasnije sam se strašno pobojao te riječi. Ima ona u Hrvatskoj neku čudnu konotaciju. Pjesnik je netko besprizoran i neodgovoran, bez znanja i zanimanja, konačno i bez pameti. Netko tko ide od stola do stola, prosjači i pije. Ja ništa od toga nikada nisam bio. Na trenutke bih povjerovao u ono što sam napisao, kada bi tkogod moje pjesme opazio i zabilježio. To su tri zrna ognja koja me griju u ovu jesen.
Niknut će drvo iz tvoga pupka.
Plodovi
padat će s visoka i obasjavat će ti
čelo.
(Suhozidina, 1974.)
Možda bi me to trebalo upitati nakon što umrem. Kakav god bio plod, bitno je jedino može li ta pjesma opstati bez mene. Tu sam samo da nešto napišem. Ako netko to i pročita, neka mi to bude za dušu.
