Država je svojim propisima regulirala razrez i naplatu doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje te je tako stavila pod potpunu kontrolu financiranje tih osiguranja. Stoga je ovlastila Ministarstvo financija, odnosno porezne uprave i lokalne ispostave za provedbu takvoga financiranja. Tako naplaćeni doprinosi idu u prihod državnoga proračuna, iz kojega se dalje po određenom ključu raspoređuje i isplaćuje financiranje stručnih služba pojedinih zavoda, kao i prava koja se ostvaruju (mirovine i naknade).
Obveza plaćanja doprinosa svih koji rade ili obavljaju neku djelatnost na koju plaćaju poreze faktično proširuje porezne obveze. Takvim se proširenjem solidarnoga plaćanja doprinosa svih poreznih obveznika obveze za mirovinska, zdravstvena i druga osiguranja pretvaraju zapravo u porezne obveze, iako porezi formalno nisu povećavani, a ponegdje oni su snižavani. Međutim, stvarne novčane obveze ipak su u globalu povećane. To bi se moglo događati i s povećanjem stope doprinosa za drugi mirovinski stup.
Dosadašnji i mnogi propusti i nelogičnosti u donošenju raznih zakona, a posebice u provedbi radno-socijalnih, mirovinskih i zdravstvenih reforma, nameću sumnju, pa čak i pitanje jesu li slučajni ili su posljedica nesnalaženja i neznanja zakonodavca ili su namjerni ili su posljedica svega pomalo. Mnogi zakoni ne stignu ni do prijedloga, a već se odustaje od njih. Za neke se odmah nakon početka stupanja na snagu predlažu ili donose njihove izmjene i dopune. A kada se tako traljavo pripremljeni i doneseni zakoni ipak počnu provoditi, građane zbunjuje nedosljedno postupanje upravnih i sudskih tijela u primjeni.
Dosadašnja iskustva djelovanja vlasti prema shemi izbornih smjena »vladajući-oporba« pokazuju da u postupku predlaganja i izglasavanja zakona svaka vladajuća ekipa »uvijek ima pravo, a oporba krivo«, a kada dođe do smjene vlasti, tada dosadašnja oporba kao nova vladajuća saborska većina »ima u svemu pravo«, a dosadašnja vladajuća ekipa, prešavši u oporbu, »za sve je kriva«. Zato sadašnja aktualna problematika izmjene propisa o naplati doprinosa za mirovinsko osiguranje nameće obvezu da se neke stvari pojednostavne, posebice glede smanjenja broja osnovica za plaćanje doprinosa propisivanjem samo obvezatne najniže osnovice.
Kako se ne bi prigovaralo da se samo kritizira bez donošenja protuprijedloga, opet treba pozvati u pomoć »njemački zakon o mirovinskoj reformi 19929,« koji smo načelno prepisivali, ali kod toga dobre stvari ispuštali. Za početak valja reći da hrvatski sadašnji Zakon o doprinosima (NN 84/08, 152/08, 94/09, 18/11, 22/12, 144/12, 148/13, 41/14, 143/14, 115/16) ima 259 članaka i devet izmjena i dopuna te čak četiri grupe prijelaznih i završnih odredaba (a posljednja u NN 115/16). Osim toga, za njegovu provedbu, svake godine ministar financija donosi posebnu »Naredbu o osnovicama za plaćanje doprinosa«, kojom se propisuju brojne osnovice za velik broj nepotrebno diferenciranih osiguranika. Dakle najmanje dvije skupine propisa plus pravilnici. Sve to zahtijeva povećan broj zaposlenika i kontrolora u poreznim upravama, a da se o problemu nesnalaženja osiguranika i ne govori.
Nasuprot tomu, njemački su propisi daleko jednostavniji i razumljiviji. Osnovica za obračun doprinosa za obvezna osiguranja jesu određeni prihodi na koja se plaćaju doprinosi. Što se smatra prihodom kao osnovicom za obračun doprinosa regulirano je tim reformiranim zakonom. Bitno je da svaki prihod i zarada na osnovi rada i iz rada podliježu obvezi plaćanja doprinosa za mirovinsko osiguranje i tako se neposredno utječe na visinu buduće mirovine.
Za dobrovoljna osiguranja osnovica je svaka svota na koju su plaćeni doprinosi, s tim da je propisana obvezna najniža osnovica. Dakle, ne može se plaćati manje od te granične najniže svote, a sve što je plaćeno više uzima se u obračun za visinu mirovine. Nema nikakvih posebnih podjela među osiguranicima prema vrstama profesija i zanimanja, a ni posebnih izabranih osnovica, kao ni najviše osnovice. Ipak postoje neke iznimke, ali one su zanemarive. Osiguranici koji su navršili 65 godina, a nisu ispunili opći uvjet minimalnoga staža za mirovinu (a to je pet godina), imaju pravo tražiti povrat uplaćivanih doprinosa. Međutim, povratom doprinosa brišu se sva dotadašnja osiguranikova prava. Doprinosi se vraćaju i udovcima i udovicama ako zbog neispunjenoga minimalnoga staža ne postoji pravo na obiteljsku mirovinu.
U slučaju rastave provodi se posebna mirovinska nagodba u korist supružnika koji ima u tom slučaju pravo na dio staža. Dakle i nezaposleni bračni partner mirovinski je zaštićen u slučaju rastave.
U Hrvatskoj su dosadašnje promjene zakona i propisa, te njihove naknadne izmjene i dopune kao njihovo izigravanje naknadnim uredbama, donosile raznolike i nove prekobrojne obveze građanima i time postajale sve veći teret ne samo radnicima, seljacima, obrtnicima i drugim djelatnicima, nego su postajale i teret poslodavcima, odnosno gospodarstvu u cjelini.
Zato na način pisanja zakona te na način upravljanja i gospodarenja državom i društvom treba davati primjedbe i prijedloge, koji bi mogli možda poticati na više promišljanja u predlaganju i provedbi reforma. Treba napustiti praksu donošenja zakona po hitnim i skraćenim postupcima, osobito s reguliranjem određenih područja s uredbama, a posebice s naknadnim izmjenama i dopunama ili s ispravcima pogrješaka. Neznanje se ne smije zanemariti, jer neznanje ili ignoriranje dokazanih rješenja također je odgovornost i jedno od važnih pravila demokracije.
