Gotovo lakonski dr. Stjepan Radić sažima bitne odrednice prevladavajuće struje u prosvjetiteljstvu te ističe u čemu to kršćanstvo drugačije pristupa svijetu i čovjeku od toga pokreta koji je bitno odredio suvremenost. »Prosvjetiteljstvo, uzeto u njegovim polazištima iz 16. i 17. stoljeća, ističe bezuvjetno povjerenje u ljudski razum; radikalni koncept ljudske slobode; nepovjerljivo je prema svim oblicima religije; odbacuje svaki vid autoriteta osim razuma; u ljudskoj osobi ne vidi ništa više doli više-manje uspješan samoregulativni sustav, rastavljiv na njegove sastavne dijelove; povijesni tijek društva prema budućnosti promatra kao neumitni napredak; zagovara snažan utilitaristički model društva, pri čemu neoliberalni koncept suvremene ekonomije neskriveno priznaje svoje začetke upravo u netom opisanoj prosvjetiteljskoj ideji«, kaže sugovornik.
»Kršćanstvo se pak«, nastavlja dr. Radić, »uzeto generalno, protivi svakomu vidu apsolutizacije, pa i apsolutizacije (raz)uma; slobodu – koja je uzgred rečeno kršćansko iznašašće; valja se sjetiti sv. Pavla, sv. Augustina i drugih crkvenih otaca – promatra u njezinoj nesavršenosti te upućuje na njezinu nužnu dopunu; počiva na principu autoriteta čiji je konačni temelj u Bogu; usteže se od slijepe vjere u napredak jer je svjesno ljudske ograničenosti i grješnosti; protivi se utilitarnom konceptu društvene zajednice.«
Ipak, »razlike ne znače ‘nužno’ sukobljavanje«, kaže dr. Radić odgovarajući na konstataciju da neki smatraju da prosvjetiteljstvo ima svoju logiku i svoj put koji ga nužno vodi u sukob s kršćanstvom. Problem je, smatra dr. Radić, u radikalnim prosvjetiteljima koji »uzurpirajući neosporne blagodati suvremene civilizacije, smatraju da je sve dobro počelo s prosvjetljenjem, a prije toga na djelu je bilo zamračenje, osim po njima ‘velebne’ antike, u kojoj se navodno mogu susresti jasni obrisi prosvjetiteljskih ideja«. Pritom se »zaboravlja da je i sâmo kršćanstvo prosvjetljujuće«. »Ako itko, onda kršćanstvo izvodi iz tame, ne samo grijeha i zarobljenosti, nego i mita, praznovjerja, idolopoklonstva… O doprinosu kršćanstva u europskoj i svjetskoj povijesti, kroz znanost i školstvo, ne mora se ni govoriti. Činjenice govore za sebe«, kaže dr. Radić.
Ima li dakle »dobroga« prosvjetiteljstva? U svakom slučaju ima »svjesnih i znanstveno poniznih« prosvjetitelja koji »o prosvjetiteljstvu govore kao o nedovršenom projektu u vidu stalnoga propitivanja dosega čovjekove spoznaje i slobode, kao i liberalne demokracije, koju možemo smatrati više ili manje izravnom posljedicom prosvjetiteljstva«. Sugovornik se vraća na početke prosvjetiteljstva. »Si Dieu n’ existait pas, il faudrait l’inventer« (Kada Bog ne bi postojao, valjalo bi ga izmisliti). »Lukavi Voltaire, kojemu pripada taj citat, primijetio je da se oružje koje je upotrijebio protiv religije, tj. kršćanstva, i protiv tradicije okreće protiv samoga prosvjetiteljstva. Naime, radikalno iskorjenjivanje religije i tradicije znači u isto vrijeme urušavanje društvene zajednice i institucija, pa je Voltaire, čini se, već tada pokušavao spasiti što se spasiti dade. Istina, kao radikalni prosvjetitelj to je opet shvaćao u skučenom, tj. posve utilitarnom smislu, misleći: ako su vjernici poslušni Bogu, bit će i državi. Dakle, već je borbeni Voltaire primijetio, onkraj svih nedostataka ondašnje Crkve, da je ona institucija koja čuva univerzalne vrijednosti«, kaže sugovornik.
Podsjeća nadalje na snažan odjek koji je u intelektualnim krugovima imao susret, održan u siječnju 2004. godine, između tadašnjega predstojnika Kongregacije za nauk vjere kardinala Josepha Ratzingera i »predvodnika obnove prosvjetiteljstva« njemačkoga mislioca Jürgena Habermasa. Plodonosan uzajaman doprinos religije – posebno kršćanstva – i prosvjetiteljstva moguć je ako prestane radikalno isključivanje druge strane, složila su se obojica. Također su se složili o potrebi »protivljenja prosvjetiteljsko-kapitalističkomu odnosno utilitarnomu konceptu društvene zajednice«. »Jednostavnije i pomalo plastično rečeno: treba stati na rep zvjeri bezglavoga trčanja za razvojem, tj. profitom. Potonje je, naime, prema prosvjetiteljstvu samo po sebi trebalo postići zadovoljne stanovnike te općenito mir u društvu«, kaže dr. Radić.
Što se pak doprinosa kršćanstva prosvjetiteljstvu tiče, za sugovornika je stvar »vrlo jasna«: »Da kršćanstvo, poglavito katoličkoga usmjerenja, može prosvjetiteljstvu itekako pomoći, notorna je činjenica. Kršćanstvo (raz)umu daje dušu, a neobuzdani razvoj za profitom raskrinkava u njegovoj osnovi, naglašavajući vrijednost i dostojanstvo osobe kao i općega dobra, da istaknemo tek ta dva elementa. Konačno, prosvjetiteljstvo niti ima odgovore na smisao postojanja niti ih želi davati jer ih smatra izuzetim od razuma. Kršćanstvo se ovdje očituje kao nužna dopuna i pomoć prosvjetiteljskoj ideji jer daje perspektivu smisla i vrijednosti.« S druge strane, ako se prosvjetiteljstvo prihvati »u kantovskom, poniznom smislu – u duhu Kantove maksime ‘sapere aude’, odvaži se znati« – ono može djelovati poticajno i za kršćane vjernike. »Naime, promišljati i prosuđivati, uspoređivati i odvagivati, tj. koristiti se razumom, u svjetlu vlastite vjere zadatak je svakoga kršćanina«, kaže dr. Radić.
Sugovornik se lako složio da se sve rečeno na poseban način očituje u fenomenu koronakrize. »Upravo je ‘korona’, kao kakav kemijski reagens, otkrila svu ranjivost prosvjetiteljskoga oduševljenja razumom i napretkom. Ako odškrinemo vrata bilo kojega područja, od znanosti preko politike do pogleda na čovjeka uopće, zamijetit ćemo ozbiljne manjkavosti u prosvjetiteljskim obećanjima da će ‘hladni’ i što precizniji razum riješiti sve probleme, a napredak će biti zajamčen sam po sebi«, kaže dr. Radić. Iznosi i primjere koji potkrjepljuju njegovu tvrdnju. Virus je pokazao da je »lukav«, prilagođava se. Stoga se »momentu hladnoga i racionalnoga pristupa« nužno moraju pridodati prosvjetiteljstvu ne baš mile vrline kao što su »mudrost, poniznost, strpljivost, ustrajnost…«, kaže dr. Radić. »Virus ne će pobijediti ogoljeni i povijesnosti lišeni (raz)um, nego će to učiniti ljudski duh u svoj njegovoj sveukupnosti. U suprotnom, vrtjet ćemo se u krugu bržega, boljega, jačega, učinkovitijega koje nikad ne će doći… nego će nas, štoviše, voditi u propast«, kaže dr. Radić. Osvrćući se na riječi državnoga tajnika pape Franje kardinala Pietra Parolina o »reduktivnim antropološkim tumačenjima«, sugovornik kaže: »Te riječi možemo jednostavno dočarati izričajem: ‘čovjek’ jednako ‘zdrav čovjek’. Ili jasnije: jedini način na koji se ‘isplati’ živjeti jest biti zdrav.«
»Jesmo li, ako to kažemo, protiv zdravlja? Nipošto! No, nije li, prema reduktivnoj prosvjetiteljskoj matrici, pojam ‘imunitet krda’ postao opasan termin pripuštanja zarazi, pri čemu bi stariji i oni manje otporni ionako podlegli kao žrtve za opstanak (zdravlja) većine«, kaže dr. Radić, izražavajući svoje neslaganje s takozvanim švedskim modelom.
Upitan o različitim mišljenjima među vjernicima glede reakcije Crkve na krizu, sugovornik je uvjerenja da je kriza »razotkrila srca mnogih, pa i ponekih vjernika«. »Optuživati naše biskupe i biskupe drugih biskupskih konferencija da su podlegli ‘strahu’ te kao one koji apsolutiziraju zdravlje na štetu čovjekove duhovne dimenzije, besmisleno je i ne zavrjeđuje nikav ozbiljan komentar«, kaže dr. Radić. Navodeći koncilsko načelo o »prisnoj povezanosti Crkve s cijelom obitelju naroda te o Crkvi koja je bitno »u službi čovjeka«, sugovornik konstatira da »Crkva ima punu odgovornost prema ljudskoj osobi i stvorenomu«, a to uključuje i »suradnju s institucijama, naravno ako pridonose čovjekovu boljitku«. »Zatvaranje svega, pa i crkava, u prvom je valu ‘korone’ djelovalo šokantno. No kasnije se virus bolje upoznao pa se krenulo s popuštanjem. Nije li ovo dostatan znak poniznosti i otvorenosti Crkve prema znanosti?« pita sugovornik.
Svjestan da je upravo ta točka predmet različitih tumačenja, dr. Radić kaže da bi se upravo vjernici trebali čuvati svih »zastranjenja«. Neka i nabraja: »olaka i krajnje pojednostavnjena tumačenja« koja su »više plod frustracija i strahova« negoli »poniznoga promišljanja i čitanja«; skretanje u »praznovjerje i ‘iskušavanje’ Stvoritelja« koje se prema sugovornikovu mišljenju očituje, primjerice, u »rezolutnom obijanju primanja svete pričesti na ruke te u protivljenju zaštitnim maskama« na misama; »fatalizam« i »krajnje besmislene teorije zavjere«.
Konačno, što je, s obzirom na koronakrizu, s govorom o Bogu? Na to pitanje sugovornik odgovara: »Govor o Bogu postaje to aktualniji što je čovjek više u mogućnosti uvidjeti da ne vlada svime.« Potom poentira: »Hoće li nam sve ovo biti dovoljna opomena? Nadam se!«
»Činjenica je da su mnogi vjernici (tu sugovornik ubraja i sebe) ispunjeni svojevrsnom tjeskobom i brigom. Hoće li se i kada život vratiti u normalu? Kao svojevrsnu utjehu sebi i drugima mogu istaknuti sljedeće: nismo jedina civilizacija koja se susrela s ovakvim vidom (globalne) krize. U povijesti ih je bilo i previše, ali su ljudi s njima ipak izišli nakraj. Tjeskoba je dakle normalna reakcija, rekli bi psiholozi. Mene tješi to što tjeskobu mogu doživjeti samo razborite i duhovne osobe. U konačnici, ‘čovjek nadvladava tjeskobu jedino u vjeri’«, zaključuje dr. Radić citirajući velikoga danskoga filozofa Sɵrena Kierkergaarda.
