RAZMIŠLJANJA O PROSVJETITELJSTVU U SVJETLU NOVIH IZAZOVA Kršćanska se poruka protivi svakoj apsolutizaciji

Dr. Stjepan Radić
Autor upozorava na svu složenost prosvjetiteljstva te poziva da mu se, posebno s kršćanskoga stajališta, pristupi »sine ira et cum studio«, bez predrasuda i s voljom za učenjem, »kako i sami ne bismo postali dijelom onoga što rekonstruiramo kod drugih«.

Krajem siječnja ove godine, upravo prije nego što će se svijet uz sada već »stare« izazove društvenoga razvoja suočiti s posve novim i do sada neviđenim pitanjima i prijeporima koje je čitavom svijetu nametnula bolest Covid-19, u Zagrebu je održano zanimljivo predavanje, koje se s današnje pozicije čini još aktualnijim. Predavanje pod naslovom »Kršćanska poruka pred kritikom prosvjetiteljstva« održano je na Teološko-pastoralnom tjednu u Zagrebu, a predavač je bio dr. Stjepan Radić, predsjednik Katedre za filozofiju KBF-a u Đakovu.

Ne treba »dokazivati evidentno«

Autor ne želi pobijati temeljnu kritiku koju »kako oni stari tako i posebno novi kritičari« upućuju kršćanstvu da se, navodno, »otklanja od istina i razuma«. Dokazivati da kršćanstvo traži istinu, pa i razumski, bilo bi »dokazivanje evidentnoga« i »iscrpljivanje snage na ono što će ionako doći do svojega očitovanja«. On radije ističe obrise razvoja prosvjetiteljske misli i prakse koji se i danas jasno naziru, štoviše postali su svojevrsnom paradigmom koja ne dopušta da se vidi drugi i drugačiji put.

Jednako tako, dr. Radić ne tumači mnogo što je prosvjetiteljstvo. Osim iznošenja temeljne faktografije o njegovim početcima, tek se u »brišućem letu« osvrće na jednu od polazišnih teza prosvjetiteljstva: »Kao što i sam pojam sugerira, prosvjetiteljstvo snažno ističe ‘prosvjetljenje’ koje omogućuje razum, koji je pak do tada boravio u tami neznanja odnosno u ovom slučaju mitologije, obrednosti, ritualnosti, konačno religije.« Ipak, svjestan složenosti prosvjetiteljskoga pokreta i broja njegovih predstavnika, dr. Radić često uz pojmove »prosvjetiteljstvo« i »prosvjetitelji« rabi pridjeve kao što su »umjereni« ili »radikalni« i sl.

Apsolutizacija primjenjivoga razuma

Temeljna kritika koju autor predavanja upućuje prosvjetiteljstvu jest njegova apsolutizacija razuma, štoviše čak ne samo razuma kao takvoga, nego jedne njegove dimenzije. Druga apsolutizacija, koju je dr. Radić tek spomenuo, odnosi se na slobodu. Iz tih će temeljnih redukcija proizići ostali problematični smjerovi njegova razvoja, koji su doveli do mnogih današnjih problema, do »posljedica… koje na neki način prožimaju i suvremenu misaonu konstelaciju dotičući svakako i kršćanstvo u njegovu temeljnom smislu«.

»Radi li se zaista o tome da Bog zabranjuje pristup istini? Ili se pak pribojava onoga na što je čovjek upućen: djelomičnoga spoznavanja? Nagovor na samo jedan ogrizak jabuke čovjekovo je izvorno nagnuće: parcijalno proglasiti cjelovitim, štoviše sebe uvjeriti da je to potpuna istina.« Kršćanska poruka »u svojoj proročkoj dimenziji upozorava na opasnost svakoga apsolutiziranja i time ideologiziranja, pa bio to u konačnici i sam razum«.

»Ono u što možemo biti sigurni kod prosvjetiteljstva jest da ono… zahtijeva slijepu poslušnost razumu. Osim što taj put snažno miriše na ideologizaciju, daljnja posljedica toga pristupa jest reduciranje razuma (kao diskurzivne moći razlikovanja i odjeljivanja) na primijenjeni, zdravi razum«, rekao je dr. Radić. Osjetivši da bi pripisivanje »zdravoga razuma« prosvjetiteljstvu moglo dovesti do zabune, predavač je pojasnio da je zdravi razum kod prosvjetitelja shvaćen kao onaj koji je »nužno upućen na parcijalnost i dalje na primjenjivost, konkretnost, učinkovitost«. »Za (radikalno) prosvjetiteljstvo vrijedi sljedeće: ako je nešto razumsko, nužno mora biti potpuno dostupno, sagledivo te nadalje konkretno, primjenjivo«, rekao je dr. Radić. I dodatno naglasio: »To je uopće matrica prosvjetiteljskoga pristupa i tumačenja stvarnosti.«

Radikalne inačice instrumentalnoga razuma

Pritom je dr. Radić učinio malu digresiju te se osvrnuo na temeljnu kritiku prosvjetiteljstva naspram kršćanstva koja vrijedi do danas, u prosvjetiteljskim inačicama moderne. Pritom implicitno priznaje da do zabune može doći. »Pri tome se ne mora ići predaleko. Već prve stranice Biblije mogu dati povoda zabuni, u kojima se ‘expressis verbis’ zabranjuje jesti sa stabla spoznaje. Štoviše, prvi pravi grijeh koji je završio progonstvom nije ubojstvo ni nedopušteno spolno općenje, nego spoznaja«, rekao je predavač. No onda je postavio dva pitanja: »Radi li se zaista o tome da Bog zabranjuje pristup istini? Ili se pak pribojava onoga na što je čovjek upućen: djelomičnoga spoznavanja?« Tada je zaključio: »Nagovor na samo jedan ogrizak jabuke čovjekovo je izvorno nagnuće: parcijalno proglasiti cjelovitim, štoviše sebe uvjeriti da je to potpuna istina.« Još je ranije rekao da kršćanska poruka »zadire mnogo dublje« te da »u svojoj proročkoj dimenziji upozorava na opasnost svakoga apsolutiziranja i time ideologiziranja, pa bio to u konačnici i sam razum«.

Taj razum, posve usmjeren na učinkovitost, na primjenjivost, dr. Radić naziva »instrumentalnim razumom« te njega, a posebno »njegove radikalne inačice poput pozitivizma (kasnije će spomenuti i suvremeni scijentizam) nastavlja izvrgavati žestokoj kritici zato što radikalni prosvjetitelji takav razum proglašavaju »paradigmom pristupa svim područjima stvarnosti i života«.

»U tom smislu put do istine i spoznaje jest u goloj kvantifikaciji, eksperimentalnoj provjerljivosti te naposljetku tehničkoj izvedbi. Zapali smo u postsferu promatranja znanosti i znanja pod vidom totalne učinkovitosti, odnosno naše naviknutosti i odobravanja samo primjenjivoga karaktera znanosti i pristupa njoj«, rekao je predavač. Posljedice nametanja takve paradigme vidljive su na svakom koraku. Autor ih vidi ne samo u raskolu na prirodne i takozvane humanističke, tj. duhovne znanosti – pri čemu su se ove posljednje prilagodile prirodnima, što autor smatra »neprirodnim« – nego i u činjenici da sve manji broj studenata želi studirati čak i bazične prirodne znanosti, koje su u temeljima primijenjenih znanosti. Većina njih traži primijenjene znanosti, tj. neposrednu korist.

Prevlast reduktivnih antropoloških pristupa u koroni
Premda se autor predavanja rijetko osvrtao na aktualnosti, na temelju njegovih promišljanja o prosvjetiteljstvu nameće ih se čitav niz. U Vremenu stvorenoga koje završava na spomendan sv. Franje Asiškoga 4. listopada nije, primjerice, naodmet spomenuti da zahtjev za apsolutnošću radikalnijih prosvjetiteljskih paradigma, kad se primijeni na ekonomiju, prije ili kasnije dolazi u sukob s prirodom i njezinim ograničenim resursima te stvara ekološki problem, jednako kao što, ne prezajući pred temeljnim zadanostima i ograničenjima ljudskoga bića, stvara problem koji je papa u miru Benedikt XVI. nazvao pitanjem »ljudske ekologije«.
Jednako je tako, u vrijeme borbe protiv širenja koronavirusa, aktualno pitanje parcijalnosti suvremene znanosti. Na to je krajem kolovoza u intervjuu za talijanski portal »Riparte l’Italia« upozorio državni tajnik Svete Stolice kardinal Pietro Parolin: »Valja stoga upozoriti na neke opasnosti koje su se pojavile u borbi protiv pandemije, poput prevlasti reduktivnih antropoloških pristupa koji, usredotočivši se na tjelesno zdravlje, dovode u opasnost da se zanemare duhovne dimenzije. U stanju dramatičnoga izvanrednoga stanja koje smo proživjeli očitovala se ograničenost tumačenja zdravstvenih pitanja prema isključivo tehničkim paradigmama, koje je praktički zanijekalo neke temeljne potrebe, primjerice priječeći blizinu članova obitelji te duhovno praćenje bolesnih i umirućih. To zahtijeva da se razvije dublje promišljanje o mnogim pitanjima koja je pandemija pred nas postavila.«

 

Tolerancija koja želi »prosvijetliti« druge

Radikalni izdanci prosvjetiteljstva drže, dakle, »prirodno-tehničku znanost za znanost uopće«. »Jedino taj pristup, prema njihovu viđenju, donosi napredak te se on nužno događa neumoljivim protjecanjem vremena, tj. hodom prema budućnosti. Time se (pojmom napretka) problematika s instrumentalnim razumom dodatno produbljuje. (…) Ne osporavajući svakako i pozitivne aspekte, činjenica jest da se prosvjetiteljstvo općenito, a posebno ono radikalno, odnosi prema stvarima kao diktator prema ljudima – ništa ne ostavlja na miru«, rekao je dr. Radić, pozivajući se na hrvatskoga filozofa Branimira Bošnjaka.

Autor predavanja izvukao je na vidjelo još tri danas posebno očite izvedenice iz partikularnosti i fragmentarnosti instrumentalnoga razuma. Prvu je opisao ovako: »S obzirom na naznačenu druđtvenost, pojam s kojim prosvjetiteljstvo te, jasno, i suvremenost snaţno operira jest tolerancija. Kao i kod partikularnosti razuma, i ovdje isplivava na povrđinu kao ulje na vruăoj vodi njegova dijalektika, đtoviđe sâm paradoks prosvjetiteljstva: u svojem otvorenom pristupu te potaknuta kolonijalnim razdobljem u kojem je Zapad ‘inferiornim’ civilizacijama prenosio ‘blagodati’ prosvjetiteljskih, znanstveno-socijalnih dostignuća, prosvjetiteljska je ideja, prožeta prosvijetljenim instrumentalnim (raz)umom, nastupala prema drugomu i drugačijemu upravo suprotno od onoga za što se idilično predstavljala: ‘prosvjetljeni’ se pojedinac, naime, nije imao razloga prilagođavati drugomu i drugačijemu, nego suprotno, taj drugi prosvijetljenomu pojedincu.«

Žrtva kao apsolutni vladar istine

Autor prenosi i riječi američkoga lingvističara i filozofa Erica Gansa: »Stoga ne mislim da je prosvjetiteljstvo bilo opsjednuto razumijevanjem drugoga u njegovoj različitosti. Ideja je više bila da ga se oslobodi od njegovih predrasuda kako bi postao jednako ‘prosvjetljen’ kao ja.«

»Svakako«, nadodao je tomu dr. Radić, »spomenuti citat i naše pristajanje uz autorovo mišljenje ne odnosi se samo na kolonizaciju, nego na pristup toga dijela prosvjetiteljstva prema kojemu se drugi samo u onolikoj mjeri prihvaća u kolikoj želi biti prosvijetljen odnosno dosegnuti istu razinu kao i ‘ja’. Postkolonijalne i postfeminističke teorije u obliku svojevrsnoga okrivljavanja europskoga čovjeka paradoksalno upravo to (nesvjesno) potvrđuju.«

Autor, nadalje, pronalazi »upadljive sličnosti« između takvoga prosvjetiteljskoga poimanja tolerancije i suvremenih tendencija pojednostavnjenoga, štoviše olakoga primjenjivanja pojmova »žrtva« i »nasilje« i njihova dovođenja u sukob s istinom. »Od pravnoga preko medijskoga do političkoga svijeta pojam istine gubi na važnosti, a njega zamjenjuje žrtva. Manje je važno vladam li utemeljenim argumentima, a više jesam li u poziciji žrtve u dokazivanju svoje stvari i s tim zadobivanja naklonosti«, rekao je dr. Radić. Kao primjer navodi rasprave u slučaju spolnoga nasilja, koje je apsolutno »strahota«, no često se također događa u složenim okolnostima pa mu je ponekad potreban složen, cjelovit pristup. No jedini argument koji pobija svaki zahtjev za cjelovitošću glasi: »Vi tako govorite jer ste bijeli heteroseksualni muškarac na poziciji moći.« »Drugim riječima, žrtva je – koliko god bila stvarna i ponekad neosporna – postala apsolutni vladar istine«, kaže dr. Radić.

Bez predrasuda i s voljom za učenjem

Sugovornik zamjećuje još jedan fenomen koji, barem djelomično, dovodi u vezu s prosvjetiteljstvom. »Želju za prosvjetljenjem neistomišljenika koji su blizu prati, zanimljivo, fascinacija drugim koji je daleko. Naime, postprosvjetiteljski senzibilitet, poglavito europskoga tipa, donekle vjeran prosvjetiteljskim idejama stalnoga neprestanoga susretanja i komuniciranja s onim radikalno drugim i drugačijim, izričaj je romantičarskoga vrludanja spomenute fascinacije drugim, koju nužno, kao po nekom ‘defaultu’, prati okrivljavanje vlastitoga. Na svakodnevnoj je razini primjera više nego dovoljno. Mladi ljudi često misle da imaju više zajedničkoga s nekim stranim i potpuno nepoznatim negoli s vlastitim roditeljima i bližom i širom obitelju, koji su po njima neprosvijećeni. O odnosnu prema državnoj zajednici da i ne govorimo. Domoljublje se redovito etiketira kao nacionalizam.«

Autor ističe da su ograničenja prosvjetiteljstva bili svjesni i neki mislioci među samim prosvjetiteljima. Neki noviji autori, primjerice Jürgen Habermas, smatraju da je ono nedovršeni proces kojemu, uza svu potrebu za pročišćenjem, još treba dati šansu jer još ima potencijala za izgradnju liberalne demokracije. Autor pak upozorava na svu složenost toga procesa te poziva da mu se, posebno s kršćanskoga stajališta, pristupi »sine ira et cum studio«, bez predrasuda i s voljom za učenjem, »kako i sami ne bismo postali dijelom onoga što rekonstruiramo kod drugih«.

NASTAVLJA SE

IZVORGlas Koncila br. 39/2020.
Prethodni članakDVA POGLEDA Je li kratak tuš dovoljan za spas Zemlje?
Sljedeći članakCLAUDIA JURANIĆ KLARIĆ, PREDSJEDNICA UDRUGE »DAMDOM« IZ RIJEKE, GOVORI O UDOMLJAVANJU NEZBRINUTE DJECE »Uskoro ćemo u našoj župi imati i sedmu udomiteljsku obitelj«