RAZRIJEŠENO PITANJE »PODLOŽNOSTI« Ženama, muževima i Crkvi smisao daje Krist

Dvadeset i prva nedjelja kroz godinu

Foto: Shutterstock
Jš 24, 1-2a.15-17.18b; Ef 5, 21-32; Iv 6, 60-69

Izraelci, predvođeni Jošuom, prešli su Jordan i osvojili dio područja što im ga je Gospodin obećao. Izvještaj koji uvodi u sklapanje saveza u Šekemu vjerojatno vuče korijene iz predaja sjevernih izraelskih plemena u kojim je Jošua bio središnji lik. Dok je Knjiga Jošuina izvorno završavala njegovim oproštajnim govorom i podsjećanjem na savez, u vrijeme babilonskoga progonstva, a možda i nakon njega, pridodan je novi zaključak. Ipak, čini se da je sama predaja koja stoji iza toga teksta starija od toga doba te da se odnosi na stari savez što su ga novopridošla plemena s Jošuom na čelu sklopila s ostalim sjevernim plemenima, koja, čini se, nisu sišla u Egipat niti iskusila oslobođenje, nego su nastavila obitavati na krajnjem sjeveru, u Galileji. Jošua okuplja narod u Šekemu, u starom središtu sjevernih plemena, a potom i sjevernoga kraljevstva Izraela, u kojem su prikupljene i druge tradicije vezane za praotce Izraela. Ondje je Abraham podigao žrtvenik, Jakov je kupio komad zemlje i podigao žrtvenik Bogu te zakopao idole što ih je donio iz Mezopotamije. Time i ovo sklapanje saveza s narodom dobiva na svojoj važnosti. Ovdje, dakle, svi oni »stadoše pred Bogom«, što pretpostavlja i postojanje svetišta na tom mjestu. Liturgijsko čitanje ispušta odlomak u kojem Jošua prepričava povijest Božjega zauzimanja za svoj narod, od Abrahamova poziva sve do osvajanja obećane zemlje, te kratki poziv na strah Gospodnji i odbacivanje idola. Tekst se nastavlja izborom što ga Jošua stavlja pred Izraelce: hoće li služiti tuđim bogovima ili će, poput Jošue, služiti Gospodinu. Narod jednoglasno odgovara i, prisjećajući se proteklih Božjih djela, izabire služenje Gospodinu. U tom kratkom tekstu, u kojem se spominje boravak među »svim narodima kroz koje smo prolazili«, valja iščitavati i najnovije iskustvo progonstva u Babilonu što ga je narod netom bio doživio. Na taj je način i u novim prilikama obnovljen savez naroda s Bogom, bilo da je konačni tekst nastao još za progonstva u tuđini bilo da je nastao nakon povratka u zemlju u kojoj su i dalje prebivali tuđi narodi. Time ovaj izvještaj ostaje trajan poziv na vjernost Bogu.

(Ne)pristajanje na Isusovu ponudu

Već četvrtu nedjelju čitaju se odlomci iz Isusova govora o kruhu života u Ivanovu evanđelju.

Pisac Poslanice Efežanima poziva vjernike da budu »podložni jedni drugima u strahu Kristovu«. Ta podložnost odnosi se na čitavu Crkvu, ali osobito na obitelj. Apostol ponajprije poziva žene da budu podložne svojim muževima »kao Gospodinu«. (…) Očito je da iza te slike stoji tadašnje shvaćanje bračnih odnosa u kojem je žena bila bitno ovisna o mužu. Pritom, međutim, sveti pisac rabi istu ideju kako bi razvio fino istkanu usporedbu koja će se nastaviti do kraja čitanja. Muževi su pozvani ljubiti svoje žene »kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju«.

Ovonedjeljni odlomak započinje konstatacijom mnogih od Isusovih učenika da je njegova besjeda »tvrda«. Isus ih tada upućuje na Duha bez kojega su njegove riječi nerazumljive, baš kao što je bez Duha nerazumljivo i njegovo uskrsnuće. Po Duhu Isusovu njegove riječi postaju »duh i život« za one koji ih slušaju. Isus je taj koji »krsti Duhom Svetim«. Ipak, nitko nije prisiljen u svojem izboru. Od samoga početka Ivanova evanđelja vidljivo je da ima i onih koji se suprotstavljaju Isusovoj ponudi, a ljudi su suđeni po tome kakvo stajalište zauzimaju prema njemu: »Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao«. No mnogi ne vjeruju i odstupaju. Isus i samu dvanaestoricu stavlja pred izbor, no Petar tada daje odgovor u ime svih: »Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!« To je izbor dvanaestorice apostola, njihov savez s Kristom, njihova vjera. Krist je »Svetac Božji«, Božji izabranik i pomazanik – Mesija. Njemu oni vjeruju i njemu se predaju.

Krist kiti svoju Zaručnicu

Pisac Poslanice Efežanima poziva vjernike da budu »podložni jedni drugima u strahu Kristovu«. Ta podložnost odnosi se na čitavu Crkvu, ali osobito na obitelj. Apostol ponajprije poziva žene da budu podložne svojim muževima »kao Gospodinu«. Već tim retkom uvodi se analogija, sličnost između odnosa u braku i odnosa u Crkvi. Kao što su vjernici podložni Kristu, u poslušnosti, u ovisnosti o njemu, tako i žene moraju biti poslušne svojim muževima i ovisne o njima. Još se bolje vidi ta analogija u sljedećem retku: »Jer muž je glava žene kao i Krist Glava Crkve – on, Spasitelj Tijela«. Očito je da iza te slike stoji tadašnje shvaćanje bračnih odnosa u kojem je žena bila bitno ovisna o mužu. Pritom, međutim, sveti pisac rabi istu ideju kako bi razvio fino istkanu usporedbu koja će se nastaviti do kraja čitanja. Muževi su pozvani ljubiti svoje žene »kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju«. Krist, koji je »Spasitelj Tijela«, to jest Crkve, taj spasenjski čin ostvaruje posvetom u »kupelji vode uz riječ«. Riječ je o krštenju, o kojem se govori i na samom početku te poslanice: »U njemu (u Kristu) ste i vi, pošto ste čuli Riječ istine – evanđelje spasenja svoga – u njemu ste, prigrlivši vjeru, opečaćeni Duhom obećanim, Svetim«. I dok su na drevnom istoku svatovi dovodili okićenu mladenku njezinu zaručniku, ovdje je Krist, Zaručnik, taj koji sam kiti svoju Zaručnicu, Crkvu, slavom i svetošću. Poslanica se sada vraća ljudskoj obitelji i poučava muževe da se istom takvom ljubavlju odnose prema svojim ženama, da ih ljube »kao svoja tijela«. To je u potpunosti u skladu sa starozavjetnim naukom u kojem su muž i žena »jedno tijelo«. Na kraju apostol otkriva da, premda govori i o obitelji, zapravo želi naglasiti jedinstvo Krista i Crkve. Govori li se o odnosu muža i žene, onda se kao uzor valja imati ono jedinstvo u ljubavi i međusobnom predanju koje postoji između Krista i njegova Tijela.

IZVORGlas Koncila br. 34/2018.
Prethodni članakOTKRIVENO ZAŠTO JE LIJEK OŠTEĆIVAO FETUSE Talidomid – lekcija o lijekovima
Sljedeći članakUZ DAN HRVATSKIH BRANITELJA Hrvatski branitelji borili su se i za »hrvatske nogometne ratnike«