Evanđeoski ulomak treće vazmene nedjelje smješten je kao i prošle nedjelje u ozračje prvih uskrsnih dana. Čitatelj osluškuje završnu sekvencu Isusova puta s učenicima u Emaus u svojevrsnom sažetku cjelokupne naracije s početka 24. poglavlja Lukina evanđelja. Stoga kako bi se shvatila, treba se vratiti na početak toga poglavlja. Na dan uskrsnuća evanđelist opisuje put dvojice bezimenih učenika prema selu Emausu, udaljenu od Jeruzalema šezdeset stadija.
Evanđelist ne daje imena dvojice učenika, no naglašava kako su oni Isusovi učenici. To je prva znakovita činjenica današnjega teksta te vrlo važna za njegovo razumijevanje. Zašto?
Pomni čitatelj Evanđelja po Luki od početka evanđelja mogao je već naučiti kako se postaje Isusovim učenikom. Biti Isusov značilo je ponajprije hoditi s njim, odnosno poći za njim, biti s Učiteljem te upijati njegov nauk i promatrati njegova djela. No ne samo to, nego i uzimati svoj križ te ga slijediti (usp. Lk 9, 22-23). Stoga danas, kada učenici hode prema Emausu, može se očekivati da su već dozreli u školi svojega Učitelja te da su ne samo upijali njegov nauk, nego će biti sposobni i primjenjivati ga u praksi. I u prvi se mah čini da oni doista jesu sazrjeli, oblikovali se po uzoru na Učitelja. Oni na putu međusobno razgovaraju. Ako posegnemo za grčkim tekstom evanđelja, vidimo da evanđelist rabi glagol omileô, od kojega dolazi riječ homilija. Oni, dakle, jedan drugomu drže homiliju.
O čemu razgovaraju? O onome što ih je zasigurno duboko dotaknulo, a to je događaj Isusove smrti. U tom trenutku dolazi do prvoga zapleta radnje. Naime, sada se njihovu hodu pridružuje Isus, no evanđelist na izravan način govori kako njihovim očima bijaše uskraćeno prepoznati ga. Uočava se da Isus ne čini ništa, nego se daje na put s njima. Mnogo toga može zbuniti čovjeka u tim redcima: to da Isusovi učenici njega ne prepoznaju vlastitim očima ili pak da on sam ne čini ništa, nego se daje na put s njima. Grčki tekst evanđelja već sada započinje igru zamjenicama – autós (on) i autoi (oni).
Događa se, dakle, u tekstu, mogli bismo to tako reći – reciprocitet odnosa i težnje koji evanđelist igrom svojih riječi u maniri vrsnoga pisca želi prikazati svojim čitateljima.
Zanimljive su oči učenika (ophthalmoi) koje se spominju na početku evanđeoskoga ulomka te se čitatelj s njima ponovno susreće pri završetku toga ulomka. Već oči učenika, a i struktura teksta, upućuju na cilj evanđeoske naracije. Temeljni je evanđelistov cilj prikazati hod prema spoznaji osobe Isusa Krista. Aristotel će u svojoj Poetici reći kako je klasična grčka literatura često u sebi imala potencijal da vodi čitatelja do raspoznavanja (anagnṓrisis). O istom fenomenu progovara i Erich Auerbach u svojem djelu Mimesis. Auerbach se bavi elementima stare grčke kulture i literature koja je neizbježno oblikovala kasnije i kulturu Zapada. I Aristotel i Auerbach progovaraju o fenomenu raspoznavanja – anagnṓrisis. Glavni protagonist neke pripovijesti u tijeku naracije biva drugim protagonistima iste naracije u potpunosti nepoznat te se njegov identitet s vremenom daje prepoznati.
Uzmimo za primjer Sofokla i njegovo djelo »Kralj Edip« kada glasnik otkriva Edipu njegovo stvarno podrijetlo te Edip prepoznaje u svojoj ženi Jokasti svoju majku. Međutim, prepoznavanju nužno prethodi peripetija, odnosno zaplet radnje, koji zatim vodi prema raspletu, odnosno prepoznavanju. Zar ne da sličnu dinamiku promatramo i u današnjem evanđelju? Čitatelju je, dakle, uputiti se na put iste dinamike naracije prema prepoznavanju lika Isusa Krista.
Nanovo valja uočiti kako se tekst poigrava između njegove (grč. autós – on) i njihove volje (grč. autoi – oni). On želi nastaviti svoj put, a oni pak osjete da on treba ostati s njima. Zašto? Naime, na početku hoda kroz evanđeoski ulomak bilo je čitatelju uočiti kako je cilj toga hoda jedan jedini – prepoznavanje (anagnṓrisis). Je li se ono dogodilo? Još čitatelj tomu nije svjedočio. Međutim, u njihovu inzistiranju na njegovu ostanku kao da sam evanđelist sugerira da se njihovo srce polako približava stupnju istinskoga prepoznavanja Isusova lika. On ulazi s njima. Pretpostavlja se da ulazi u kuću jednoga od njih. No tada se sve mijenja.
On nastupa kao onaj koji dominira situacijom. I to gdje? Za stolom. U trenutku blagovanja i prethodnoga izricanja blagoslova te potom davanja toga kruha svojim sustolnicima njima se otvaraju oči.
Događa se ono za što nas je ovaj tekst pripremao – trenutak otvaranja očiju. Mnogi će čitatelji možda ostati razočarani jer trenutak zajedničkoga blagovanja kod stola, pa čak i molitve za tim stolom, nije baš neka posebna gesta u kojoj treba prepoznati nešto čudesno.
No tu se i krije bogatstvo jednostavnosti Biblije. Auerbach će u svojem spomenutom djelu Mimesis reći kako je taj biblijski realizam nešto što je svojstveno i svim zapadnim kulturama koji se može promatrati u velikim književnim djelima te zapadne kulture. To je i realizam Biblije. Ona pak u sebi sadrži tako jednostavne, male geste svakidašnjice u kojima se prepoznaje Bog. Zato je i u današnjem evanđelju uskrsnuli Krist realist koji se daje raspoznati u priprostom doručku učenika. Ako pak netko sumnja u Krista, ne bi trebao sumnjati u doručak i u ljubav koja se po njemu dijeli među braćom koje veže osoba uskrsnuloga Krista. Braća koju netko vidi u zajedništvu blagovanja znak su uskrsnuloga Krista jer je ostavio sama sebe u snazi Duha koji stvara kršćansku zajednicu. Onu koja trajno vjeruje u živoga Krista. Ne u utvaru ili pak duha, nego u živoga Boga koji okuplja žive ljudi. Do susreta s Uskrsnulim u punini vjerovati je u njegovu realnu prisutnost u susretu s čovjekom.
