REGULACIJA TRŽIŠTA I KATOLIČKA CRKVA Dokument koji poziva na »glasovanje novčanikom«

Foto: Shutterstock

Dokument »Gospodarska i financijska pitanja« Kongregacije za nauk vjere i Dikasterija za promicanje cjelovitoga ljudskoga razvoja u drugom dijelu donosi, kao što kaže podnaslov, »neka razjašnjenja u današnjem kontekstu«. Već prvi njegovi odlomci dublje objašnjavaju potrebu regulacije tržišta, o kojoj je bilo riječi u prvom dijelu.

»Bioraznolikost gospodarskoga sustava«

Tržište se u dokumentu uspoređuje najprije s »organizmom«. »Posluživši se tom analogijom, možemo dakle govoriti o i ‘zdravlju’ toga organizma kad njegova sredstva i mehanizmi ostvaruju dobru funkcionalnost sustava, u kojem rame uz rame idu rast i širenje bogatstva«, kaže se u dokumentu (br. 19). U sklopu zdravlja tržišta govori se, pomoću druge slike, i o gospodarskoj i financijskoj »bioraznolikosti«, koja »predstavlja dodanu vrijednost gospodarskoga sustava te ju valja promicati i štititi također i prikladnim gospodarsko-financijskim politikama, s ciljem da se na tržištima osigura prisutnost raznovrsnih zdravih subjekata i instrumenata, bogate i različite vrijednosti«.

»Tržišta žive zahvaljujući potražnji i ponudi dobara: glede toga, svatko od nas može presudno utjecati barem na oblikovanje potražnje. (…) To je odabir kojim se često nesvjesno odlučujemo za dobra čija se proizvodnja možda ostvaruje u lancima u kojim je normalno kršenje najosnovnijih ljudskih prava. (…) Netko je glede toga govorio o ‘glasovanju novčanikom’.«

Posebno se, kao na dodanu vrijednost tržišta, upućuje na vrjednotu »suradnje«, uz objašnjenje: »Poštena i snažna sinergija čimbenika lako postiže višak vrijednosti kojemu teži svaka gospodarska aktivnost«. Na istom se tragu, koji je prepoznatljiv u čitavom dokumentu – da etičke vrjednote nisu protivne gospodarskoj logici, nego štoviše jamče njezino dugoročno ispravno funkcioniranje i postizanje svrhe – kreće kad se još jednom govori o »temeljnoj solidarnosti koja ga (čovjeka) povezuje sa svim ljudima«. »Upravo se ovdje može jasno istaknuti da dijeljenje nije ‘samo raspodjela, nego i umnažanje dobara, stvaranje novoga kruha, novih dobara, novoga Dobra pisanoga velikim slovom’«, kaže dokument u br. 20 citirajući papu Franju.

Obiteljskoj štednji rizik je tuđ

U poduljem tekstu u br. 21 dokument nastavlja pobliže određivati načela regulacije tržišta. Među ostalim kaže: »Političke i gospodarsko-financijske vlasti moraju uvijek biti razdvojene i samostalne te u isto vrijeme usmjerene, onkraj svake štetne sprege, prema ostvarivanju dobra koje teži tomu da bude zajedničko, a ne pridržano samo nekim povlaštenim subjektima.« S obzirom na globalnu povezanost gospodarsko-financijskoga sustava i na brzinu promjena koje se događaju, traže se »postojane i snažne smjernice, kako makro-razborite tako i normativne, u najvećoj mogućoj mjeri općeprihvaćene i jedinstvene«. Traži se također da se pravila »neprestano usavršuju«. »Slične smjernice moraju jamčiti ozbiljan nadzor pouzdanosti i kvalitete svih gospodarsko-financijskih proizvoda, posebno onih složenijih«, kaže se. S obzirom na »globalizaciju financijskoga sustava ustava«, dokument ističe važnost »postojane, jasne i učinkovite uzajamne koordinacije nacionalnih vlasti za regulaciju tržišta, i mogućnost, ponekad i nužnost, blagovremene zajedničke primjene obvezujućih odluka kad to nalaže opasnost po opće dobro«.

Kako bi se »koliko je god moguće izbjegla stanja financijske nestabilnosti«, za bankarske se posrednike zahtijeva »jasno definiranje i razdvajanje… područja upravljanja redovitim kreditima i štednjom od područja namijenjenoga investicijama i pukomu ‘biznisu’«. »Zdravlje financijskoga sustava osim toga zahtijeva najveću moguću informiranost, kako bi svaki subjekt u punoj i svjesnoj slobodi mogao zaštititi svoje interese. Uistinu, važno je znati je li vlastiti kapital uložen u špekulacijske svrhe ili nije, kao što je važno poznavati stupanj rizika i opravdanost cijene financijskih proizvoda koji se potpisuju. Tim više što je štednja obično, posebno obiteljska, javno dobro koje valja štititi i traži optimizaciju kojoj je rizik tuđ. Sama štednja, kad je povjerena stručnim rukama financijskih savjetnika, zahtijeva da se njome dobro gospodari, a ne samo upravlja«, kaže se u dokumentu.

»Izopačena i selektivna logika«

Dokument ne preza pred tim da iznese »moralne kritike vrijednoga ponašanja« financijskih savjetnika: »pretjerano rukovanje s portfeljem naslovnika s glavnim ciljem da se posredniku uveća prinos od provizija; nedostatak dužne tercijarnosti u ponudi instrumenata štednje, pogodovanjem nekim bankama premda bi proizvodi drugih bili prikladniji za potrebe klijenta; nedostatak primjerene marljivosti, ili čak zlonamjerni nemar od strane savjetnika glede zaštite interesa vezanih uz portfelj njegovih klijenata; odobravanje financiranja, od strane bankovnoga posrednika, uvjetovano prihvaćanjem drugih financijskih proizvoda koje je on izdao, a koji možda nisu prikladni za klijenta.«

»’Offshore’ sustav, posebno u zemljama koje su gospodarski manje razvijene, opteretio je njihov javni dug. Istaknuto je, naime, da je privatno bogatstvo koje su neke elite nagomilale u poreznim rajevima gotovo jednako javnomu dugu tih zemalja.«

Podosta prostora zajednički dokument dvaju dikasterija posvećuje pozivu na promjenu kulture poslovanja, posebno financijskih institucija, tj. na »društvenu odgovornost poduzeća koja se izražava kako ‘ad extra’ (prema van) tako i ‘ad intra’ (prema unutra)«. Čak i na prestižnim školama ekonomije često se na vrh vrijednosne piramide postavlja »puki profit«, a »svaka etička instancija doživljava se kao tuđa i protivna poduzetničkomu djelovanju«. Tko se od djelatnika ne uklapa u takvo viđenje ciljeva poduzeća, biva penaliziran. Tako se uvrježuje »izopačena i selektivna logika koja često promiče napredovanje na čelna mjesta poduzeća sposobnih ali pohlepnih i beskrupuloznih osoba, čije je društveno djelovanje pokretano pretežno sebičnim interesom«.

Međuovisnost profita i društvene odgovornosti

Konačni ishod nije promicanje »ekonomski zdravih poduzeća«, nego jedino rast profita dioničara, nauštrb svima drugima: djelatnicima, potrošačima i lokalnim zajednicama. Štoviše, pritisak maksimizacije profita dovodi do rizičnih odluka te do samoga pustošenja poduzeća. »Sve to lako rađa i širi duboko nemoralnu kulturu – u kojoj se ne preže pred počinjenjem kaznenoga djela ako predviđene koristi nadilaze očekivane kazne – i teško onečišćuje zdravlje svakoga gospodarsko-društvenoga sustava, dovodeći u opasnost njegovo funkcioniranje«, kaže se u dokumentu. Stoga se poziva na »iskrenu samokritičnost… i mijenjanje sklonosti promičući, nasuprot tomu, poduzetničku i financijsku kulturu koja vodi računa o svim čimbenicima koji tvore opće dobro«.

»Upravo je ovdje naravna međuovisnost između profita – čimbenika koji je implicitno nužan za svaki gospodarski sustav i društvene odgovornosti – elementa koji je presudan za preživljavanje bilo kojega oblika građanskoga suživota – pozvana otkriti svu svoju plodnost, pokazujući nerazrješivu vezu, koju grijeh nastoji prikriti, između etike koja poštuje osobe i općega dobra, te stvarne funkcionalnosti svakoga gospodarskoga i financijskoga sustava. (…) Samo iz priznavanja i ostvarivanja unutarnje veze između ekonomske dimenzije i etičke dimenzije može, uistinu, izići dobro za sve ljude. I tržište, naime, da bi dobro funkcioniralo, ima potrebu za antropološkim pretpostavkama koje si samo ne može dati niti proizvesti«, stoji u dokumentu.

»Onečišćenje širokih razmjera«

Dokument (točka 24) preporučuje bankama da pozorno odabiru koga će kreditirati, tj. da korisnici budu »uistinu dostojni, sposobni za inovaciju«. Poziva ih da posjeduju »primjereni temeljni kapital kako bi eventualna socijalizacija gubitaka (spašavanje novcem poreznih obveznika) bila što je više moguće ograničena te kako bi pala poglavito na leđa onih koji su stvarno odgovorni«. Tu je i prijedlog da banke uz upravne odbore osnuju i etičke odbore kako bi, među ostalim, i »na primjeren način podupirale realnu ekonomiju«. Nakon te se točke »gospodarska i financijska pitanja« počinju kritički osvrtati na niz konkretnih pojava, poglavito na financijskom polju. Ponajprije se spominje izdavanje rizičnih kredita, na kojim posrednici mogu zaraditi, ali mogu »stvoriti onečišćenje širokih razmjera i moguće sustavne poteškoće«. »Takvo onečišćenje tržišta u suprotnosti je s nužnim zdravljem gospodarsko-financijskoga sustava i neprihvatljivo je sa stajališta etike koja poštuje opće dobro«, stoji u dokumentu. Ističe se potom važnost djelovanja agencija za kreditni rejting, zahtijevajući ujedno »pravna sredstva koja s jedne strane omogućuju sankcioniranje neprimjerenih djelovanja, a s druge sprječavaju stvaranje opasnoga oligarhijskoga monopola nekih od njih«.

Osuda »hazarda« i »gospodarskoga kanibalizma«
Dokument se potom osvrće na financijske proizvode kao što su izvedenice ili derivati. Kod nekih od njih moguća je razumna procjena rizika, no problem je nizanje tih transakcija (sekuritizacija sekuritizacije), »kod kojih je poprilično teško – nakon više tih transakcija gotovo nemoguće – razumno i pošteno odrediti njihovu temeljnu vrijednost«. »To znači da svaki korak u kupoprodaji tih vrijednosnih papira mimo volje uključenih strana zapravo izobličuje stvarnu vrijednost rizika od kojega bi instrument trebao štititi. Sve je to, dakle, išlo u prilog nastanku špekulacijskih balona, koji su bili važni suuzročnici posljednje financijske krize. Očito je da nepredvidivost tih proizvoda… čini ih sve manje prihvatljivima sa stajališta etike koja poštuje istinu i opće dobro, jer ih pretvara u neku vrstu tempiranih bomba, spremnih da prije ili poslije eksplodira njihova gospodarska nepouzdanost i da onečiste zdravlje tržišta.« Ti su proizvodi posebno ‘etički neprikladni’ ako se odvijaju na nereguliranim tržištima koja su podložnija ‘hazardu’ – ako li ne i prijevari – te izvlače životnu limfu i investicije iz realne ekonomije.«
 »Slično etičko vrjednovanje« primjenjuje se kad je riječ o trgovanju osiguranjem kreditnoga rizika (»credit default swap«). »Tržište CDS-ima uoči financijske krize 2007. godine bilo je tako snažno da je bilo otprilike jednako svjetskomu BDP-u. Širenje takvih vrsta ugovora bez odgovarajućih ograničenja pogodovalo je rastu hazarderskih financija i igre na tuđu propast, što je s etičkoga stajališta neprihvatljiva kategorija«, kaže se dokumentu. Osim što je takav »gospodarski kanibalizam« s moralnoga stajališta za osudu, takve mogućnosti narušavaju temeljno povjerenje »bez kojega bi se gospodarski tijekovi zaustavili«. »Valja stoga primijetiti da se, kad slične oklade mogu uroditi silnim štetama za čitave nacije i milijune obitelji, radi o iznimno nemoralnim djelima te je prikladno postaviti zabrane, koje su u nekim zemljama već prisutne, za tu vrstu aktivnosti, kažnjavajući prijestupe s najvećom strogošću«, jasan je dokument.

 

Očiti oblik moralne dvoličnosti

Dokument također osuđuje manipulacije kad je riječ o referentnoj kamatnoj stopi (LIBOR) po kojoj se banke uzajamno zadužuju te o stopi za promjenu valuta. Udruživanje radi namještanja tih stopa »posebno je štetno za opće dobro«, »zadaje opasnu ranu zdravlju gospodarskoga sustava« te ga treba kazniti takvim kaznama koje će »obeshrabriti ponavljanje«. Dokument se također osvrće na funkciju, u bankama, praćenja usklađenosti sa zakonima i propisima (takozvana »compliance« funkcija), zauzimajući se za promjenu bankarske kulture koja tu funkciju još uvijek percipira negativno, kao smetnju. Također se zauzima za donošenje opće odredbe koja bi suzbijala postupke čija je prvotna svrha izbjegavanje postojećih propisa.

Tu je i prijedlog da banke uz upravne odbore osnuju i etičke odbore kako bi, među ostalim, i »na primjeren način podupirale realnu ekonomiju«. »Onečišćenje tržišta u suprotnosti je s nužnim zdravljem gospodarsko-financijskoga sustava i neprihvatljivo je sa stajališta etike koja poštuje opće dobro«, stoji u dokumentu.

U razmjerno velikom dijelu dokumenta upozorava se na skup pojava kojima je najmanji zajednički nazivnik izbjegavanje sustava nadzora. To se predbacuje paralelnim bankovnim sustavima, dok se, uz to, puno teži sudovi donose o takozvanim »offshore« (izvanteritorijalnim) financijama: bijeg u porezne »rajeve« ili »oaze«, pranje prljavoga novca u boljem slučaju stečenoga manipulacijama, a u gorem najtežim kriminalnim radnjama. Uz ostalo se u dokumentu, primjerice, kaže: »Neke su države dopustile da se profit izvlači i iz kaznenih djela, osjećajući se pritom oslobođenima odgovornosti jer (ta djela) formalno nisu počinjena na njihovu teritoriju. To predstavlja, s moralnoga stajališta, očiti oblik dvoličnosti.« Ili: »’Offshore’ sustav, posebno u zemljama koje su gospodarski manje razvijene, opteretio je njihov javni dug. Istaknuto je, naime, da je privatno bogatstvo koje su neke elite nagomilale u poreznim rajevima gotovo jednako javnomu dugu tih zemalja.« Dokument pozdravlja činjenicu da su neke zemlje već prepoznale problem i počele tražiti rješenja. Dakako, dokument se zauzima i za pravedni i ujednačeni porezni sustav, tj. onaj koji izvršava ulogu »ujednačavanja i raspodjele bogatstava«.

Završetak posvećen »malomu« čovjeku

Posljednju riječ, prije samih završnih misli, dokument upućuje običnomu, takozvanomu malomu čovjeku, koji bi se mogao pitati kakve veze sve rečeno ima s njim i što on u velikom svijetu gospodarstva i financija može učiniti. »Sve o čemu smo do sada govorili nije samo djelo čimbenika koji djeluju izvan naše kontrole, nego također spada u sferu naših odgovornosti. (…) Primjerice, tržišta žive zahvaljujući potražnji i ponudi dobara: glede toga, svatko od nas može presudno utjecati barem na oblikovanje potražnje. (…) To je odabir kojim se često nesvjesno odlučujemo za dobra čija se proizvodnja možda ostvaruje u lancima u kojim je normalno kršenje najosnovnijih ljudskih prava. (…) Netko je glede toga govorio o ‘glasovanju novčanikom’: riječ je o tome da svakodnevno na tržištima glasujemo u korist onoga što promiče stvarno blagostanje svih nas te da odbacujemo ono što mu šteti«, kaže se u »Gospodarskim i financijskim pitanjima«.

ZAVRŠETAK

IZVORGlas Koncila br. 23/2018.
Prethodni članakDA MORE I EUROPA PRODIŠU Kraj plastike za jednokratnu uporabu!?
Sljedeći članakKAKO KRIST SUDI? Sila koja dovodi do punoga cvata