Svečanom misom koju je predvodio papa Franjo započelo je u nedjelju 10. listopada XVI. zborovanje Biskupske sinode na temu »Za sinodalnu Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje«. Prvi put zborovanje ne će biti jedan događaj, nego proces, put koji započinje na biskupijskoj i nacionalnoj razini, potom prelazi na kontinentalnu, a završava »klasičnim« zasjedanjem biskupskih otaca u Vatikanu u listopadu 2023. godine. Tema sinode i činjenica da se već i samim dužim trajanjem zborovanja želi svratiti pozornost na sinodalnost dali su Glasu Koncila povoda da posveti intervju toj temi, a mjerodavnoga je sugovornika pronašao u dr. Željku Tanjiću, rektoru Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta.
Upotrijebiti riječ »paradigma« na početku nekoga razdoblja može biti smiono, no polazeći od poziva i djelovanja pape Franje koji upućuje na sinodalnost kao temeljnu oznake Crkve, mislim da to nije pretjerana tvrdnja.
Papa Franjo nas poziva da razlikujemo sinodalne procese, Sinodu i sinodalnost. U dokumentu Međunarodne teološke komisije iz 2019. godine »Sinodalnost u životu i poslanju Crkve« među ostalim se kaže da »sinodalnost, u ovom ekleziološkom kontekstu, upućuje na poseban modus vivendi et operandi crkvenoga naroda Božjega koji očituje i konkretno ostvaruje svoje zajedništvo u zajedničkom hodu, okupljanju na sinodi i aktivnom sudjelovanju svih svojih članova u svom poslanju«.
Sinodalnost u Crkvi nije ništa novo, samo što u ovom trenutku dobiva novi zamah. Nemojmo smetnuti s uma da je Crkva kakvu poznajemo oblikovana na sinodalan način. Pritom mislim poglavito na temeljni ekleziološki nauk da se jedna Crkva oblikuje u mnoštvu Crkava i iz mnoštva Crkava, kako to stoji u 3. poglavlju Dogmatske konstitucije »Lumen gentium« Drugoga vatikanskoga koncila. Crkva je, dakle, u svom poimanju katoliciteta sinodalna Crkva, u smislu da mjesne Crkve »zajedno hodeći« (grč. »syn« + »hodos«, zajedno hoditi) čine jednu Crkvu i obrnuto. U duhovnom, teološkom i povijesnom smislu, kao plod sinodalnosti, sinode i koncili prvih stoljeća kršćanstva oblikovali su Crkvu kakvu danas poznajemo. Drugi vatikanski koncil, premda nije izričito govorio o sinodalnosti, svojom je vizijom Crkve pripravio put onomu što danas živimo, a to je duh sinodalnosti. Osnivanje Biskupske sinode bilo je izričaj i poticaj toga duha. Nemojmo zaboraviti da se u prvom tisućljeću pa sve do 14. stoljeća Crkva izricala polazeći od sakramentalnosti kao temeljne kategorije koja daje i značenje i smisao i sinodalnosti.
Prizor na Golgoti na kojoj iz Kristova probodenoga boka teče krv i voda kroz cijelu se povijest Crkve tumačio ne samo kao utemeljenje pojedinih sakramenata, nego i trenutak rođenja Crkve zajedno s Pedesetnicom, silaskom Duha Svetoga koji rađa Crkvu kao znak, sakrament Kristove prisutnosti u svijetu i u povijesti. Dugo je za ekleziologiju bilo nezamislivo vezati se uz nešto drugo nego uz tu temeljnu sakramentalnu logiku. Jasno da je Crkva istodobno ustrojena i hijerarhijski, ali ta struktura izvire iz prvotne logike Crkve kao zajednice onih koji su po krštenju i sakramentima jednaki u svom temeljnom pozivu i dostojanstvu.
Drugi se vatikanski koncil vraća sakramentalnoj logici Crkve kao znaku spasenja. Mislim da je jedna od glavnih zadaća sinodalnosti upravo to: tražiti načine kako, osluškujući Božju riječ u zajednici Crkve, slaveći euharistiju kao zajednica vjernika, možemo biti vjerniji evanđelju kako bismo bili što jasniji znak Kristove prisutnosti u svijetu, kako bi ljudi u Crkvi i po Crkvi mogli susretati Krista raspetoga i uskrsnuloga.
Kao što sam spomenuo, treba razlikovati pojmove. Biskupsku sinodu ustanovio je papa sv. Pavao VI. kao zborovanje predstavnika biskupa koji pomažu Papi svojim savjetom u području nauka i pastorala. Pojam sinodalnosti prožima cijelu povijest Crkve, no jasno je da je i on u teološkom i povijesnom hodu dobivao različita značenja i naglaske. Kada bismo bili u prilici pitati nekoga iz prvih stoljeća kršćanstva što je Crkva, njegovo bi se poimanje u mnogočemu razlikovalo od našega shvaćanja Crkve. U tom smislu mislim da je danas, kad je riječ o sinodalnosti, jedan od većih izazova pokušaj poistovjećivanja sinodalnosti s demokratskim procesima kakve imamo unutar političke zajednice, sa svim krizama kojima i u tim procesima danas svjedočimo. Moguće su naime dvije krajnosti koje sugerirate u pitanju: ili da se sinodalnost shvati kao vođenje sinodalnih procesa u Crkvi prema demokratskom načelu parlamentarizma u kojem bi se većinom odlučivalo o bitnim pitanjima, pa i pitanjima vjere, morala i sveukupnoga djelovanja Crkve; ili pak na tragu onoga što papa Franjo sažima u sintagmi »oduvijek se tako radilo«, tj. da sinodalnost završi s ponavljanjem istoga u formi i na načine kako se do sada činilo.
Meni se čini da nas papa Franjo pokušava usmjeriti na put između tih dviju krajnosti, put koji odražava temeljnu bit Crkve i njezina poslanja, a polazi od toga da je Crkva sazdana kao zajednica, kao zajednički hod u koji su svi uključeni na temelju svoga krsnoga dostojanstva. Ne govorimo dakle o ljudskim ili demokratskim pravima, nego o dostojanstvu onih koji tvore zajednicu vjernika i koji su na putu prema nebeskoj domovini. Zajednica Crkve i njezini članovi u svom vjerovanju, slavljenju, služenju, naviještanju i tumačenju traže najprimjerenije načine kako svojemu vremenu, ljudima unutar zajednice i izvan zajednice pokazati tko je Isus Krist, zašto smo zajednica kakva jesmo, što mi želimo postići, na koji način smo pozvani mijenjati svijet i odnose u njemu, oblikujući ga snagom evanđelja. Sinodalnost, dakle, ne može biti elitistička, ali ne može se shvatiti ni kroz prizmu demokratskoga političkoga uređenja i njegovih struktura.
Čini mi se da je u povijesti Crkva, koliko god osluškivala i čitala znakove vremena, imala neke procese koji su bili gotovo u suprotnosti s određenim povijesnim kretanjima. Primjerice, u trenutcima kad su nastajale nacionalne države i kad su se lomila velika carstva, Crkva je donijela dogmu o papinoj nepogrješivosti i primatu. Svijest o nepogrješivosti uvijek je postojala, no baš je tada Crkva naglasila svoju univerzalnost i jedinstvo pod vodstvom rimskoga biskupa, pred izazovima koje su mogle donijeti nacionalne države i pokušaji stvaranja nacionalnih Crkava. Sada je vrijeme, čini se, nezaustavljivoga vala globalizacije u kojem s jedne strane imamo potpunu razmrvljenost i prevrjednovanje svih postojećih sustava, a s druge strane globalizam koji pokazuje svoje anonimno, korporacijsko, nedemokratsko, nepregledno lice pozivajući se na zajedničke temelje, ali ih jednostrano izobličuje stvarajući na paradoksu individualizacije novu uniformnost te goleme razlike među ljudima. Crkva proročki ide u suprotnom smjeru otkrivajući nanovo važnost mjesnih Crkava, zajedničkoga hoda, neposrednosti, zajedništva i brige za marginalizirane nudeći nadu onkraj svake nade.
Čini mi se, također, da naglašavanje sinodalnosti krije u sebi još jednu poruku, naime onu o prevladavanju slijepoga i uskogrudnoga individualizma: naši su zajednički problemi takve naravi i takvoga intenziteta da ih ne možemo rješavati na individualan način, nego samo zajednički. Mislim da danas nema pojedinca koji bi bio u stanju ponuditi rješenja za mnoštvo problema i izazova koji pred nama stoje. To po mojem mišljenju vrijedi i za biskupsku službu i postojeće strukture Crkve. Naravno, time se ne dovodi u pitanje vlast posvećivanja, naučavanja i upravljanja koju biskup dobiva po sakramentu reda, ali jednako tako smatram da je danas preuzetno misliti da jedna osoba može monarhijskim stilom odlučivanja odgovoriti na sve izazove koje takva služba sa sobom nosi. Zato je važno razumijevanje kolegijalnosti biskupa pod vodstvom rimskoga biskupa, ali je i unutar mjesnih Crkava važan sinodalan odnos u razmišljanju, djelovanju i donošenju odluka.
Nisam posebno originalan ako kažem da se nalazimo u vremenu velikih promjena. Papa Franjo kaže da ovo nije vrijeme epohalnih promjena, nego promjene epohe. Postavlja se pitanje što od svijeta koji nestaje možemo prenijeti kao vrijednosti u novi svijet za koji ne znamo što donosi, ali znamo da ga želimo prožeti onim najvrjednijim što imamo, a to je evanđelje.
Papa Franjo je svjestan da je nastupila velika kulturna promjena koja je iznjedrila potpuno novu antropologiju, koja se temelji na pojedincu i na njegovoj želji kao temelju svih vrjednota. Ta revolucija nije završila, nego traži svoje pravne i društvene okvire. Svjedočimo rađanju potpuno novoga svijeta, a Crkva još razmišlja u kategorijama odnosa prema modernitetu kakav je bio prije ’68. Papa kaže da se moramo pripremiti za to vrijeme, za koje još nemamo oblikovanu kulturu ni osposobljene elite koje bi taj fenomen mogle čitati i razumjeti, pa tako i vidjeti kako ostvariti poslanje Crkve u takvu vremenu. Apostolska konstitucija »Veritatis gaudium« kaže da bi zadaća crkvenih učilišta bila pripremati takve ljude.
U tom kontekstu mislim da papa Franjo sinodalnost vidi kao instrument, kao sredstvo pomoću kojega bismo i ove procese, ne samo unutarcrkvene, mogli razumjeti i na njih odgovoriti. Pritom se postavlja pitanje koliko je braniti neke stare strukture i načine razmišljanja dobro, koliko je to uopće moguće i koliko je to smisleno.
Kao kršćani najviše bismo trebali biti zaokupljeni pitanjem kako će opstati evanđelje, neovisno o strukturama i o načinima razmišljanja na koja smo navikli.
U navedenim mjesnim Crkvama skandali jesu bili jedan od »okidača« za sinodske procese, ali na univerzalnoj razini mislim da nije tako. Vjerujem da bi papa Franjo učinio isto i da nije bilo skandala jer je riječ o putu i procesu koji Papa vidi nužnim i osloboditeljskim za Crkvu koja ne će biti nova, ali će biti promijenjena. O teološkim smo motivima već podosta toga rekli, a sada bi bilo dobro spomenuti i druge motive. Naime, Crkva živi u vrlo različitim kontekstima mjesnih Crkava, a to se odražava i na način kako ljudi u tim kontekstima žive svoju vjeru. Nije isto biti katolik u Kini, SAD-u, Argentini, Njemačkoj, afričkim zemljama ili Hrvatskoj. S jedne strane čini se da je današnji svijet puno povezaniji i da smo si uzajamno bliži nego u nekim ne tako davnim vremenima, a zapravo otkrivamo da su razlike među nama postale i veće. Nekada se pitam je li katolik u Njemačkoj bliži po svom načinu razumijevanja i življenja vjere njemačkomu evangeličkomu kršćaninu ili katoliku u Hrvatskoj. To nužno nameće pitanje kako na različite načine živjeti jedinstvo vjere kako bismo u bitnom bili jedna, sveta, katolička i apostolska Crkva. Mislim da i taj problem upućuje na sinodalnost kao trostruki imperativ: na razini logosa, međusobnoga razumijevanja, na razini duhovnosti i teologije te na razini svjedočenja i dijaloga.
Sinodski put u Njemačkoj za mene je mnogostruk izazov. Ovdje ću iznijeti tek pokoju misao. Često se pitam poistovjećuje li se u Crkvama na Zapadu pojam napretka, pojam inovacije, svega onoga što nam dolazi iz društvenih i ekonomskih struktura s djelovanjem Duha Svetoga. Mislim da bi, kad govorimo o njemačkom Sinodskom putu, bilo dobro postaviti pitanje kako djeluje Duh Sveti, izvan Crkve ili u Crkvi i gdje u Crkvi – Crkvi koja puno toga dobroga daje i svjedoči, i to ne samo na materijalnom, nego i duhovnom i teološkom planu, ali je također stvorila strukture i način djelovanja koji u potpunosti djeluju na principu društvenih i političkih organizacija našega vremena. Jasno da takve situacije stvaraju napetosti, no sigurno je da se one ne mogu rješavati dekretima odozgor. Nije to zapravo bilo moguće ni u nekim drugim vremenima, za koja nam se danas čini da su funkcionirala po dekretima. Čak i kad su prijepori završavali s »anatema sit«, s izopćenjem i prekidom crkvenoga zajedništva, to se nikada nije događalo odmah, nego tek na završetku dugačkoga puta.
Mnogi misle da je takav strah opravdan, ali jednako tako mislim da se ne smijemo voditi strahom. Zašto i druge mjesne Crkve kroz sinodalni put ne bi iznijele svoja, drugačija, iskustva? Po meni je sinodalnost put otkrivanja: Zašto sam u Crkvi? Zašto volim Crkvu? Zašto, unatoč svemu, ostajem u Crkvi? Zašto želim da ona bude mjesto naviještanja evanđelja? Što ja tu mogu učiniti, pridonijeti? Ima puno vjernika koji daju sebe za Crkvu. I nije nužno da svi nešto govore, nego se mnogi mole, žrtvuju se, svjedoče i naviještaju. I kroz to oblikuju Crkvu. Vrijedi to i za naše mjesne Crkve. Mislim da bismo i mi trebali hrabro izraziti i reći kako mi vidimo Crkvu pa će se čuti i drugačiji glas u odnosu na Sinodski put u Njemačkoj. Ne bi se smjelo kao u političkom ili ekonomskom svijetu govoriti o maloj ili velikoj Crkvi pa da Crkva u Njemačkoj bude važnija od Crkve u Hrvatskoj. Sve su Crkve jednake pod vodstvom rimskoga biskupa. Nitko nema pravo reći da su naša iskustva manje važna, »zaostalija« i tomu slično. Osim toga, nipošto ne bi bilo u duhu sinodalnosti kad bi jedna mjesna Crkva nastupila s kategoričkim zahtjevom da njezina pitanja i njezina iskustva postanu mjerodavna za sve. A na učiteljstvu je, predvođenu papom, da usklađuje različita iskustva i svjedoči što je vjera Crkve – ono što »svi, posvuda i uvijek« vjeruju – i što iz toga proizlazi za zajednicu i za svijet u kojem živimo.
