»REVOLUCIJA« U STRIZIVOJNI Kada mali zapjevaju, i veliki požele biti na nedjeljnoj misi

Snimio: M. Erceg | Mještani Strizivojne privrženi su Crkvi. O velikim blagdanima ili o »običnim« nedjeljama župna crkva sv. Martina uvijek je ispunjena vjerničkim pukom

Kada nakon silaska na pretposljednjoj postaji brzoga vlaka Zagreb – Vinkovci putnik namjernik zakorači u Strizivojnu, brzo će ga pod ruku »uzeti« seljački tribuni Antun i Stjepan Radić i provesti kroz život mjesta. Naime, glavna ulica u Strizivojni nosi ime braće Radića, a u svojih osam i pol kilometara ona je najdulja ne samo u tom slavonskom mjestu, nego i u čitavoj Hrvatskoj. U dugačkoj ulici događa se sve što je važno za Strizivojnu – nižu se zgrada općine, lokalne trgovine, ambulanta, ugostiteljski objekti, škola, sjedište lokalnoga drvodjelnoga poduzeća, središte mjesne kulture »Hrvatski dom« i, jasno, župna crkva sv. Martina koja svojim zvonikom iskače iz ravničarske ujednačenosti.

Premda stanovnike mjesta resi stoljećima prepoznatljiv identitet i otvorenost koja se upoznaje već tijekom kratkoga boravka među njima, dugo je u administrativnom smislu Strizivojna bila u sjeni Vrpolja. Nekoć je bila dijelom općine Vrpolje, pripadala je pod župu Vrpolje, željeznička se postaja zvala samo »Vrpolje«… No pokretanje »revolucije« osamostaljenja Strizivojne započela je Katolička Crkva. Naime, najprije je oko drvene crkvice 1928. zaživjela filijalna kapela koja je još potpadala pod župu u Vrpolju, a devet godina kasnije đakovački biskup Antun Akšamović u Strizivojni je za puk koji je prerastao malenu crkvu osnovao samostalnu župu sv. Martina.

»Uvijek treba ići među ljude«

Pred glavnim ulazom barokne crkve sv. Martina vjernike danas najprije pozdravlja bista Mitra Dragutinca, legendarnoga župnika u Strizivojni od 1949. do 1982. godine, koji je osim dušobrižnika bio i pjesnik i znanstvenik, a svoje talente i znanja nikada nije krio od mještana, pa ga se može nazvati i narodnim preporoditeljem.

Naizgled spojena sela, Vrpolje i Strizivojna danas su dvije župe, dvije općine, pa i dio dviju županija – Osječko-baranjske i Brodsko-posavske

Po njemu ime nosi i prostrani pastoralni centar nedaleko od župne crkve. Od nedjelje do nedjelje oko župe se okuplja zajednica vjernika koja okuplja nešto manje od dvije tisuće članova. I kao prije stotinjak godina, kada se pastva »stiskala« u drvenoj crkvici, uska glavna lađa današnje zidane crkve jedva prima sve vjernike o dvjema nedjeljnim misama. Obično oni koji pristignu među zadnjima »okupiraju« prostor kod glavnoga ulaza, podno kora. I sam kor, kao i sakristija, mjesta su u kojima stane još po dvadesetak vjernika. Župnik Strizivojne od 2020. godine je Miroslav Čadek. Volio bi, kaže, da je crkva još punija jer ljudi su u Strizivojni orijentirani prema tradiciji i po svojoj naravi bliski Crkvi, samo ih treba aktivirati. »U svakom se krije potencijal. Uvijek treba ići među ljude, upoznati ih da bi se vidjelo kako s njima treba raditi. Strizivojna je mjesto u kojem svatko svećenika pozdravi s poštovanjem.« Župnik Čadek bavi se i teološkim temama, a prije nekoliko godina doktorirao je na pojmu solidarnosti u promišljanjima pape Ivana Pavla II. U Strizivojni je kao svećenik prvi put u župničkoj službi, a prije je bio uglavnom u gradskom pastoralu, od Osijeka i Zagreba do inozemne pastve. No, čini se, brzo se naviknuo na ulogu seoskoga župnika. »Ima i kod nas, slikovito rečeno, ‘tvrdih tikava’. Pozdrave oni uvijek velečasnoga, no nisu baš redoviti na misi. Njih malo ‘pecnem’, kažem im u šali da budu redovitiji, na misama i na ispovijedima«, dodaje kroz smiješak. Blizak je tehnologiji, nisu mu strane ni društvene mreže da bi došao do ljudi, pa tako svakoga dana u »Duhovnom kutku« na Facebook-stranici župe uz prigodni ulomak iz Svetoga pisma objavi i kratko razmatranje, nagovor.

Župnik Miroslav Čadek često svojim župljanima kao »protuprimjer« spominje moderne »vjernike na kotačima«, koji o vjeri ne promišljaju, nego ih u prigodama podjele sakramenata drugi uglavnom dovode, na kotačima, u crkvu: na krštenje, pričest, krizmu, vjenčanje i – sprovod. No daleko je nastup župnika od strašenja vjernika, draži su mu, kaže, pastoralni trikovi kojima se ljudi privuku u crkvu, što naposljetku uvijek ide na dobro čovjeka.
Ivana Mandarić: »Dječji zbor ima redovite probe subotom i nikad ih nije teško okupiti. Jako su zainteresirani, uvijek su redoviti, bilo da je hladno ili toplo, a na njihovim se licima vidi da zaista u svemu uživaju.«
U crkvi sv. Martina i u njezinoj blizini prepoznatljivo je lice Mare Petric, sakristanke koja u Strizivojni živi već 45 godina. Nije joj, kaže, ništa teško učiniti za Crkvu, a mještani je doživljavaju kao uvijek dostupnu i nikad mrzovoljnu.
Druga »revolucija« u Strizivojni

No da bi privukao vjernike na misu, župnik ima na raspolaganju vrlo snažne adute. Jedan od njih odnosi se na najmlađe u župi: dječji zbor i zbor mladih ili mali i veliki zbor. Njihovo pjevanje na nedjeljnim misama, koje je dojmljiv spoj vjerskih šansona i tradicionalnih slavonskih pučkih napjeva, ne ostavlja slušatelja ravnodušnim. Da je riječ o pravim talentima potvrdila je ljetos i domaća diskografska kuća »Croatia Records« koja je izdala njihovu obradu poznate pjesme »Da sam ja netko«, koja se emitira i na CMC televiziji.

Kada zapjevaju mališani, sudeći po onom što govori jedna od njihovih voditeljica Ivana Mandarić, u Strizivojni je na djelu još jedna »revolucija«, koja ponovno oblikuje njezino društvo, pa i sam pastoral mjesta. »Puno je više ljudi na misama otkako je počeo pjevati dječji zbor. Čini nam se da se tu događa zanimljiva pojava – djeca privlače svoje roditelje na misu, ona ih dovode u crkvu.

Veliki kipar Ivan Meštrović rođen je nedaleko od današnje željezničke postaje »Strizivojna-Vrpolje«. Mjestom kruži i legenda da je nedaleko od Strizivojne snijeg zatrpao u »Orient Expressu« Herculea Poirota, detektivskoga junaka Agathe Christie

Suprotno je to od onoga ustaljenoga očekivanja gdje roditelji djecu vode u crkvu«, opisala je voditeljica zbora Mandarić, koja je inače učiteljica u mjesnoj osnovnoj školi.

U zborovima u župi pomaže i Andreja Burazin. »Ima među našim mladima toliko talentiranih, a nisu nam uvijek jasni razlozi zašto ih je ponekad teško privući. Mnogi su raštrkani posvuda, od srednje škole i fakulteta do posla, pa je u tom smislu zahtjevno držati konstantu. Oni koji su na našim susretima redoviti vide da to nije ništa strašno, ništa naporno. Uvijek se prije svega dobro družimo«, rekla je župljanka Burazin o svom dijelu angažmana u župi. Među angažiranijim mlađim župljanima je i Hrvoje Ljoljo, student strojarstva u Slavonskom Brodu, koji u župi ministrira od trećega osnovne. Neki su se njegovi vršnjaci iselili iz Strizivojne, bilo u gradove bilo u inozemstvo, no on prednosti vidi u životu na selu. »Na selu je sve uvijek mirnije, njeguje se tradicija. Život u gradu traži stalnu ubrzanost, rastrganost«, napomenuo je i dodao: »To oblikuje i vjerski život, navike i percepcije. U gradu je, primjerice, više mladih koji u Crkvu idu samo kada se dijele sakramenti, ‘da se odradi’.«

Kad sv. Ivan Krstitelj postane sv. Ivo

Među angažiranijim vjernicama zrelije, odraslije generacije u župi sv. Martina je i Kata Mišić, koja se u selo doselila iz susjedne BiH. U razgovoru je nenametljivo skrenula pozornost na život Hrvata u BiH koji su u vrijeme rata, ili ranije, iz raznih dijelova Bosne došli u Strizivojnu te zadržali svoju prepoznatljivu tradiciju. Postoji u Strizivojni i »Mala Bosna«, gdje sv. Ivan Krstitelj postaje sv. Ivo i gdje se u lipnju nakon mise tradicionalno pali velika ivanjska vatra. Obitelj Mišić, kao i brojne druge obitelji u Strizivojni, živi od poljoprivrede. »U poljoprivredi ima teškoća, ali može se od nje živjeti. Ako nešto nemamo mi, uvijek ima susjed. Barem se sada više ne moramo brinuti o cijenama u trgovinama i supermarketima«, dodala je župljanka Mišić. Inače je aktivna i u župnom Caritasu, zajedno sa župljankom Ivanom Tolić. »Dosad je Caritas glavninu svojih aktivnosti provodio oko velikih blagdana, Božića i Uskrsa. No od ove ćemo godine nastojati proširit naš rad. Nije to tako teško. Ima nas u Strizivojni koji želimo pomagati. Ima puno starijih kojima nije toliko potrebna materijalna pomoć koliko susret, pomoć u kućanstvu. Da im netko nacijepa drva prije zime, već je puno učinio«, pojasnila je župljanka Tolić.

»Pjevamo bećarske, pjevamo svete«

Neraskidivo je sa župom povezano i lokalno Kulturno-umjetničko društvo »Šokadija«, pa je i razgovor s mještanima i župljanima u Strizivojni bilo nemoguće zaključiti bez vraćanja na pjevanje. Lokalni KUD ima tri skupine – mušku pjevačku skupinu »Strossmayer«, žensku pjevačku skupinu »Druge« i djevojačku pjevačku skupinu »Dive«. Polako stasa i dječja sekcija, koja će zablistati i na ovogodišnjim Vinkovačkim jesenima. Ni jedan veliki blagdan ne prolazi bez narodnih nošnja, tambura, procesija… Strizivojna niz godina ugošćuje i smotru crkvenoga pučkoga pjevanja, a članovi KUD-a odnedavno su zaduženi za pripremu i organizaciju mise zahvalnice, napominje Mirko Damjanović, jedno od prepoznatljivih lica KUD-a. »Sudjelujemo na brojnim smotrama, odazivamo se na svaki poziv. Povezani smo s Crkvom i imamo repertoar sakralnih pjesama. Ako netko od nas traži da se pjevaju bećarske pjesme, pjevamo bećarski, a ako netko želi svete pjesme, pjevamo svete. I muški i žene – nitko dosad nije rekao da ne će sudjelovati kada se pjeva sveto«, zaključuje u šali Damjanović.

Župa sv. Martina Strizivojna
Oko župe sv. Martina okuplja se nešto više od 1700 vjernika. Župa pripada Velikokopaničkomu dekanatu Đakovačko-osječke nadbiskupije. Donedavno je Strizivojna bila jedno od rijetkih slavonskih mjesta blagoslovljenih blagim prirodnim prirastom, no posljednjih se godina u prosjeku, otkrivaju župne statistike, krsti dvadesetak djece, a umire tridesetak mještana. Prvopričesnika je svake godine između dvadeset i trideset. Krizma je svake druge godine, a sakrament primi između 50 i 60 mladih. Godišnje se vjenča desetak parova.