Kao što u prirodi svaku oseku prati plima, i obratno, tako je sigurno da će u nekom trenutku budućnosti nastojanja da kršćanstvo doživi oseku, koja su u europskom društvu predvodili prosvjetiteljstvo i Francuska revolucija u 18. stoljeću, nadvladati plima obnovljene kršćanske duhovnosti. Snage koje bi tu plimu nosile uvijek bi se mogle pronaći i u Crkvi u Hrvata, gdje je autentično kršćanstvo preživjelo i tristo godina turskih osvajanja i pedeset godina života u »katakombama« u vrijeme komunizma. O tome svjedoči živa i snažna zajednicu u Rijeci, u gradu koji unatoč veoma bogatoj sakralnoj povijesti ponekad slovi kao sredina nenaklonjena Crkvi i vjerskim pitanjima. Da ta nenaklonjenost nije samo stereotipna predodžba, pokazala je i ovogodišnja manifestacija »Europska prijestolnica kulture«, koja je propustila zaviriti u bogatu riznicu riječke sakralne baštine i Europi pokloniti nešto uistinu autentično. No iz tjedna u tjedan, iz nedjelje u nedjelju, na brježuljku na zapadnom izlazu iz Rijeke, na Srdočima, u znaku svetoga Križa okuplja se živa pastva satkana od oko 12 000 aktivnih vjernika. Srdoči su jedno od najmnogoljudnijih riječkih naselja, a župa sv. Križa druga je po broju vjernika u gradu. Nedjeljom se u župi slave tri mise, a osim redovitih pobožnosti i okupljanja župnih zajednica, radnim se danima slavi večernja misa. Sveti Križ izdiže se sa srdočanskoga brježuljka svojom autentičnošću iznad Europske prijestolnice kulture i iznad svih gradskih dnevnopolitičkih zavrzlama.
Sakralna povijest Srdoča neusporedivo je dulja od svih suvremenih ideologija koje su antipod vjeri, kao i od svih projekata koji povijest Europe nasilno tumače ne kao povijest kršćanskoga nadahnuća, nego kao povijest »različitosti«. Crkva sv. Križa na Srdočima u povijesnim se spisima spominje već u prvoj polovici 15. stoljeća, a nije isključena mogućnost da je kršćanski hram na tom mjestu podignut i desetljećima ranije. Dugo vremena crkva je funkcionirala kao kapela kastavske župe, a kasnije i kao filijala obližnjega Zameta. Godine 1964. formirana je župa Sv. Križ – Zamet i njome su iduća četiri desetljeća upravljali isusovci, sve do izdvajanja Srdoča kao samostalne župe početkom novoga tisućljeća. Župna svetkovina slavi se 14. rujna, o blagdanu Uzvišenja svetoga Križa, i tada se na Srdočima župljani okupljaju na slavlju koje zovu »Križevica«. Riječ je o staroj pučkoj tradiciji krštenja mladoga vina koje u kasno ljeto okuplja ne samo Srdoče, nego i cijeli kraj oko grada Kastva, kojemu Srdoči prirodno gravitiraju stoljećima. Pandemija koronavirusa nije uspjela omesti da se i ove godine održi tradicionalno pučko slavlje. Osim samostalne crkve, veliku ulogu u povijesti i formiranju posebnoga identiteta Srdoča odigrao je i razvoj mjesnoga školstva. Prva pučka škola pokrenuta je u godinama neposredno prije Prvoga svjetskoga rata. Nova školska zgrada podignuta je i 1940. godine. Kao i u mnogim drugim manjim mjestima u školi su kao učitelji bili angažirani svećenici koji su služili na župi, a u vremenima snažne talijanizacije kroz suživot crkve i škole svi su ti svećenici ujedno bili narodni preporoditelji i čuvari hrvatskoga nacionalnoga bila.
Naselje Srdoči nije oduvijek bilo sastavnim dijelom Rijeke, nego je s gradom postupno počelo jače srastati u prošlom stoljeću. Snažnija urbanizacija Srdoča i gradnja većih stambenih zgrada i blokova započela je kasnih sedamdesetih, kada mu je bila predviđena »satelitska« uloga, odnosno uloga manjega i od riječke gradske jezgre izdvojenoga naselja koje bi s gradom bilo povezano odlascima na posao, na školovanje i drugim svakodnevnim obvezama. No pravi polet i živost Srdočima donijele su ratne devedesete, kada se ondje trajno nastanio velik broj Hrvata iz Bosne i Hercegovine, kao i drugih krajeva iz kojih je Hrvate protjerala velikosrpska agresija. Trag naseljavanja devedesetih vidljiv je u životu Srdoča i danas jer prevlast konzervativne političke opcije u mjesnom odboru svojevrsna je iznimka u političkom kontekstu riječkoga kraja i Primorsko-goranske županije.
»Da nije izbjeglica iz Bosne, i ovo bi naselje bilo ‘mala Moskva’«, započeo je priču o ‘maloj Hrvatskoj’ na zapadnim vratima Rijeke župnik Kristijan Zeba i nastavio: »Rijeka je oduvijek bila protočan, lučki, grad. No ne smije se izgubiti iz vida da je Rijeka u svojoj povijesti bila i nacionalno osviješteni hrvatski grad, kao i vjernički grad. Međutim, komunizam je ostavio strahovit trag u ovom kraju.« Kada je riječ o strašnim posljedicama koje je na Katoličku Crkvu u riječkom kraju ostavilo pola stoljeća komunističke vladavine, župnik Zeba mjerodavan je sugovornik jer je podrijetlom iz župe Vele Mune, gdje je 1947. godine ubijen svećenik Alojzije Kristan, otprilike u isto vrijeme kada je ubijen i bl. Miroslav Bulešić. Tako je ne baš pretjerana naklonjenost prema katoličanstvu pratila i njegovo odrastanje osamdesetih. Premda je pad komunizma donio neke promjene, župnik Zeba napominje da u Rijeci još nije jednostavno biti vjernik i svjedok vjere. »Mnogi na odgovornim pozicijama još imaju komunistički mentalitet, ne vole isticanje križeva, ne čestitaju Božić i Uskrs. Zato je izlazak iz svega toga proces, ali proces koji ne ide brzo. No vidimo i da su lijeva nastojanja u opadanju.« Ipak, da njihova župa ne živi u »katakombama« ili kao izolirani otok na kraju grada, vjernici sa Srdoča posvjedočili su javnom inicijativom da se u njihovu naselju tri ulice imenuju po hrvatskim svetačkim zvijezdama – sv. Leopoldu Mandiću, bl. Alojziju Stepincu i bl. Miroslavu Bulešiću. Iako inicijativa zasad nije naišla na razumijevanje u višim strukturama lokalne vlasti, još nije isključeno da će i Srdoči, poput naselja u drugim hrvatskim gradovima, imati ulice po hrvatskim svjedocima vjere.
Za svoju srdočku pastvu župnik Zeba iznosi brojne pohvale. »To je dobar narod. Koronavirus nas je bacio dosta unatrag, no u našoj smo župi bez obzira na pandemiju uspjeli održati dobru prisutnost vjernika. Mise su jako posjećene, iako je izazov vratiti starije i školsku djecu. Starijima njihova djeca ne daju da idu na misu, strahujući da se ne bi zarazili. Školska djeca tek se sada vraćaju u crkvu jer dolaze prve pričesti i krizme«, svjedoči župnik. Ulazeći u četvrtu godinu svoje službe na Srdočima, župnik Zeba osjeća da njegovi napori nailaze na pozitivan odjek među župljanima: »Osjećam da sam svećenik kojega narod treba i kojega narod sluša u svim radostima i tugama. S njima živim i rado dijelim to što imam. Za mene je to najveća titula i zato sam se i opredijelio za svećenički poziv.«
Na nedjeljnim misama klupe su, računajući epidemijske razmake, popunjene, no mnogi stoje, a u misu je uključeno i dvorište crkve, koje je također ispunjeno, osobito djecom i mladim obiteljima. Živost župe potvrđuju i statistike. Protekle godine župa je imala rekordna 102 krštenja, u odnosu na 65 sprovoda. Krizmanika je bilo 64, a prvopričesnika 83. Razlika između broja krizmanika i prvopričesnika često se kreće oko brojke dvadeset jer u ponekim obiteljima roditelji rade na brodu, pa da ne bi propustili krizmu, djecu »prebacuju« u godinu mlađu generaciju. U ovoj godini bilo je 59 krštenja, kroz koji tjedan u punini euharistijskoga zajedništva prvi put sudjelovat će 72 osnovnoškolca, a potvrdu vjerske zrelosti primit će 45 mladića i djevojaka.
»Kao Crkva ne smijemo popuštati i govoriti da je dovoljno da samo ‘plivamo’. Tako ćemo ostati neprepoznatljivi. Trebamo biti autentični. Može nas biti i pet, ali pet onih koji imaju što reći. Još postoje snage koje bi i dalje Crkvu ograničile na nekoliko Zdravomarija i sakristiju. Crkva je živa i ona mora biti aktivna u društvu, ne smije se skriti ili povući, nego se boriti i braniti svoja stajališta. Treba se izložiti, pa makar i pod cijenu da bude svašta, jer ćemo samo tako opstati«, opisao je svoju »filozofiju« vođenja župe župnik Zeba, koji je ranije bio 11 godina župnik u riječkom naselju Škurinje.
Da se vjernike na Srdočima ne može izolirati u sakristiju župljani župe sv. Križa pokazali su i doslovce kada je 2010. godine stara župna crkva preoblikovana i proširena kako bi na misnim slavljima mogla primiti veći broj vjernika. Stara je crkva bila izgrađena 1849. godine i sa svojih 150 četvornih metara nije mogla zadovoljiti potrebe rastuće župe, a nakon proširenja nova crkva danas može primiti petstotinjak vjernika. S druge strane, srdočki vjernici svakodnevno svjedoče da je i percepcija da su vjernici općenito nazadni i neobrazovani ljudi zapravo neprirodno nametnuta u javnosti. S time su se složile članice župnoga ekonomskoga i pastoralnoga vijeća Anamarija Maričić i Željka Pešut. »U našu župu dolaze ljudi najrazličitijih profila. Ima i visokoobrazovanih ljudi, profesora, direktora i poduzetnika«, rekla je Anamarija Maričić. Socijalna slika župe uglavnom je dobra, a osim dobre posjećenosti misnih slavlja, posebno ozračje živosti župe na Srdočima daju i mlade obitelji koje se sve češće odlučuju imati i više od dvoje djece, pa se tako župa može pohvaliti i nekolicinom mnogobrojnih obitelji.
Župa se može pohvaliti i primjerom mlade župljanke koja je preboljevši tešku bolest uspjela završiti fakultet, a uskoro će započeti i doktorski studij fizike u inozemstvu. Među vjernicima »različitoga profila« je i vjeroučiteljica Zrinka Terzić, koja osim redovitih misa i drugih aktivnosti u župi svoje duhovne osjećaje izražava i u duhovnoj poeziji, a svoje je meditacije ukoričila i u dvije knjige »Svitanje« i »Ne, ja nisam Afrodita«. Literarna svjedočanstva prožeta kršćanskim nadahnućem, koja su zadnjih godina postala pravom endemskom pojavom u domaćoj i inozemnoj književnosti, medijski su općenito zanemarena, dakle ne samo u sklopu »Europske prijestolnice kulture«, rekla je, iako postoje mnogi u Rijeci koji stvaraju umjetnička djela polazeći s kršćanskih izvorišta. Ipak i njezino se svjedočanstvo vjere koje je izrekla poezijom uklapa u »književničko« ozračje Srdoča. Naime, na Srodčima su se u nazivima ulica trajno nastanili književni stvaratelji koji su ostavili snažan trag u hrvatskoj povijesti, kao što su Antun Branko Šimić, Antun Gustav Matoš, Bartol Kašić, Dinko Šimunović, Miroslav Krleža i Mato Lovrak.
Razdor između vjernika i »drugih« u Rijeci je općenito, smatraju župljani, medijski prenapuhan jer ljudi privatno, bez obzira pripadaju li Crkvi ili ne, među sobom ne rade takve oštre podjele, premda je osjetno da postoje dvije oponirajuće struje svjetonazora. Neki župljani u tome vide priliku za snažniju afirmaciju katoličkoga glasa u javnosti.
»Glas s ambona ne može nikada doprijeti tako daleko kao riječ preko medija. Katolički mediji, bez obzira jesu li tiskani ili elektronički, kao i Crkva sama po sebi, trenutačno su jedina mjesta na kojima možemo čuti nešto dobro. I dobro je da se naš glas ima gdje čuti, posebice u vremenima kada sve manje i manje ljudi zbog liberalizma i konzumerizma ide u Crkvu. Dižu nam i neke čudne zvijezde, crvene i krvave petokrake. Kao vjernici pozvani smo na to reagirati. Eto, i zato je potreban naš glas. Srećom, imamo i konkretnih inicijativa u koje se možemo uključiti javno, kao što je molitva u sklopu ’40 dana za život’. Iako je to inicijativa vjernika laika, dobro bi nam u gradu došla i snažnija podrška hijerarhijske Crkve«, smatra Tomislav Pađen, koji je u župi aktivan i kao izvanredni djelitelj pričesti.
Kao i svaka gradska i živa župa, i na Srdočima se puno komunicira uporabom digitalnih kanala komunikacije. Župa se ažurno koristi Facebookom, a članovi raznih župnih zajednica povezani su aplikacijama za slanje tekstualnih poruka, kao što je WhatsApp, nadovezala se na priču o važnosti medija Branka Pađen, nadopunjujući supruga Tomislava. Ona je voditeljica liturgijske grupe, koja okuplja dvadesetak aktivnih članova. Napomenula je da su im upravo društvene mreže poslužile da u vrijeme kada je sve bilo zatvoreno i u karanteni komuniciraju i održe grupu na okupu. Među ostalim tako su se i međusobno mogli poticati da se intenzivnije uključe u obiteljsku molitvu. Osim liturgijske skupine, aktivna je i u pastoralnom vijeću, a s drugim gospođama iz župe dio je »odreda za čistoću« koji se brine o higijeni i čistoći crkve i župnoga stana, u sklopu kojeg mladi imaju i svoje prostorije za okupljanje i druženja. Upravo je na primjeru mladih Branka Pađen istaknula jedan od uspjeha župne liturgijske zajednice. Nedavno se među čitače uključio i mladić od 16 godina i djevojčica od 12 godina, kojima je već povjereno da na misama čitaju molitve vjernika.
U župi na Srdočima mladi općenito vide svoje mjesto i ondje rado navraćaju. To su posvjedočili Klara Pešut i Alen Guštin, koji sudjeluju u župnom pjevačkom zboru mladih. »Iako se na nas kao vjernike u društvu često drugačije gleda, mlade ipak privlači Crkva. Gledano u cjelini, kao zajednica u župi jako se dobro slažemo. Mi koji smo aktivni u zboru mladih često čujemo od drugih mladih da im je naš zbor svojim pjevanjem pomogao da bolje razumiju Božju riječ, pa smo ponosni da smo na neki način postali i magnet za župu«, objasnila je Klara Pešut, koja je svoju župnu »glazbenu karijeru« na Srdočima započela u dječjem zboru. Kada to posebne prilike traže, kao što su Dan državnosti ili Dan pobjede, mladi uz liturgijsko pjevanje svečana misna slavlja uveličavaju i repertoarom domoljubnih pjesama, kao što je »Bože, čuvaj Hrvatsku«. Tako je za mlade župa ne samo mjesto u kojem će od starijih preuzeti vjerske vrjednote, nego i vrjednote ljubavi prema domovini. Pjesma u župi sv. Križa, objasnio je Alen Guštin, mlade okuplja i u sklopu »Vazam festa«. U hvalevrijednu festivalu sakralne glazbe riječki crkveni zborovi mladih u korizmeno vrijeme već niz godina razmjenjuju svoje glazbene talente. Nastupima zborova prethodi euharistijsko slavlje, a nakon pjevanja mladi se obično druže i dodatno upoznaju. »Razmjena« mladih s drugim župama ostvaruje se i kroz razne susrete tijekom godine. Mladi sa Srdoča rado su viđeni gosti u župi Marije Pomoćnice, gdje salezijanci redovito organiziraju ljetne oratorije, a posjet iz župe sv. Križa i ove godine nije izostao unatoč koronavirusu.
