Moglo bi se reći da je Glas Koncila do roditelja Marije Tomić i Boška Sočeca došao potpuno slučajno. Jedne ovojesenske nedjelje u Virju, kada je Glas Koncila posjetio tamošnju župu s ciljem da iz nje objavi reportažu, nakon mise oni su prišli novinaru s potpuno uobičajenim upitom: »Znate li, možda, je li župnik još u crkvi? Nešto bismo ga kratko trebali…« Tko nije poznavao supružnike i nije pozornije pratio medijske izvještaje, nije mogao poznavati razmjere tragedije koje zajedno sa suprugom Boškom ta žena nosi već godinu dana. Adventsko je ozračje tražilo preispitivanje »slučajnosti« jesenskoga susreta s obitelju Sočec-Tomić pred virovskom crkvom sv. Martina. Supružnici Sočec-Tomić u danima došašća spremno su otvorili vrata svoga doma. A i više od toga: otvorili su svoja srca i podijelili koja ih nadanja drže na životu i zašto unatoč pogibiji sina jedinca još imaju razloga biti zagledani u budućnost.
Teška prometna nesreća zavila je prošle jeseni podravsko mjestašce Virje u duboku žalost. Petorica mladića, u povratku iz noćnoga izlaska, automobilom su se zabila u masivni betonski zdenac na ulazu u mjesto. Za osamnaestogodišnjega Petra Sočeca-Tomića, vedra i druželjubiva mladoga Virovca, košarkaškoga sudca i igrača košarkaškoga kluba »Podravca«, razorni udar imao je tragični epilog. Jedanaest dana nakon nesreće bio je u komi. Moždana smrt nastupila je 4. studenoga 2021.
Obitelj Sočec-Tomić ove zime dočekuje drugi Božić bez voljenoga sina. Njihov virovski dom postao je, moglo bi se reći, »spomenkuća« njihovu preminulomu Petru. Gotovo i nema sobe i prostorije u njihovoj kući koja nema barem jednu Petrovu fotografiju, predmet kojim se koristio, komad odjeće koji je nosio. Zajedno s majkom Marijom i ocem Boškom iz dana u dan križ obiteljske tragedije nosi i 92-godišnja Ana Tomić, Petrova baka, vrlo pokretna i bistra. Za nedjeljnim se objedom jedan tanjur postavlja i na mjesto za stolom na kojem je sjedio Petar. U obitelji Sočec-Tomić na Petrovu se smrt gleda vjerničkim očima i u tom duhu, jasno, njegovi su roditelji uvjereni da ovozemaljski hod nije sve, nego »nastavak« dolazi u vječnosti.
Nade koje danas drže obitelj Sočec-Tomić začete su zapravo u prvim danima nakon Petrove smrti. S obzirom na njegovo zdravlje, športski život i mladost, gotovo samo od sebe otvorilo se pitanje treba li obitelj darovati njegove organe nakon smrti. Na to su pristali bez dvojbi. »Nakon što smo donijeli odluku dobili smo informaciju da je Petrovo srce otišlo djevojčici koja živi u Beču. Ona je imala umjetno srce. Doznali smo i da su Petrova jetra otišla čovjeku u Njemačku. No ne znamo što se događalo dalje. Naime, savjetovali su nam da pričekamo nekoliko godina, dok nam se duša smiri, i da nakon toga pokušamo ući tim ljudima u trag. Krenut ćemo i službenim i privatnim kanalima kada dođe vrijeme. Drži nas nada da Petrovo srce još uvijek negdje kuca i zato želimo pronaći tu djevojčicu i sve ćemo poduzeti da dođemo do nje. Svejedno nam je koje je ona rase, vjere, nacionalnosti… Muž ponekad kroz šalu kaže da bi ona mogla biti – gradišćanska Hrvatica i da ćemo se s njom lako spominjati«, rekla je majka Marija i počela nabrajati: »U međuvremenu želimo sve dokumentirati, želimo da ta djevojčica upozna tko je bio naš Petar, zašto su se igrali turniri po Virju, što je danas taj zdenac…«
Ove je jeseni u Virju odigran i prvi memorijalni košarkaški turnir u čast njihova Petra, a ruzinavi betonski zdenac na ulazu u Virje jesenas je postao dojmljivi spomenik – velika polukružna košarkaška lopta uz koju stoji mural s likom Petra dok u dvokoraku polaže loptu u koš. Osim što je uoči smrti bio i košarkaški sudac, Petar je košarku »na dva koša« igrao na poziciji razigravača, koji je ne samo mozak svake akcije, nego srce i »motor« čitave momčadi na terenu.
Roditelji su pokazali na Petrovu istrošenu košarkašku loptu i na srebrnu naljepnicu koja svjedoči o uspješno održanu prvom memorijalnom košarkaškom turniru. Na tom nas je tragu razgovor »bacio« do druge božićne nade u obitelji Sočec-Tomić. Naime, Petrovi roditelji žele doživjeti 18. memorijalni turnir u znak njegovih osamnaest godina, koliko je imao u trenutku smrti. »Sve je naišlo na dobar odjek jer među nama Virovcima ima toliko športaša, posebno košarkaša. I suprug i ja rođeni smo 1965. godine i nadamo se da će nas zdravlje poslužiti do 18. turnira. U svemu se želimo voditi načelom da pred sobom imamo cilj pa prema njemu možemo diktirati i svoj tempo. Jasno, klonemo i mi, ima dana kada se i među nas uvuče šutnja. No sve se to uravnoteži«, napominje Petrova majka Marija. Kada se rodio Petar, roditelji Sočec-Tomić imali su 38 godina.
Prvi je memorijalni turnir privukao veliku pozornost, a od četiriju ekipa koje su se natjecale u neizvjesnom su finalu prvo mjesto osvojili domaći Virovci, košarkaši »Podravca«. No svaka je ekipa dobila svoj pehar, čime su roditelji na osobit način zahvalili svim mladim športašima koji su se odazvali na turnir.
Kada se Petrova tragedija dogodila, otac Boško bio je na radu u Njemačkoj. Rano ujutro primio je suprugin poziv i dojurio je začas iz Münchena do Zagreba, do bolnice u Dubravi u kojoj je bio Petar nakon nesreće. »Cajger je u jednom trenutku pokazao 190 kilometara na sat. Tada sam shvatio da moram usporiti«, prisjetio se otac Boško samo jednoga u nizu dramatičnih događaja od prošle jeseni. »Više i ne pomišljam o Njemačkoj. Ionako je naš plan bio da ću ondje raditi do Petrove 18. godine«, dodao je otac Boško. S obzirom na to da je vješt građevinar, otac Boško iznio je cjelokupnu akciju pretvaranja betonskoga zdenca u Petrov spomenik. Organizirao je nabavu materijala, prebojio je i uredio zdenac, organizirao crtanje murala, a usporedno je u tijeku bila i organizacija prvoga memorijalnoga turnira. »Petar je htio studirati športski menadžment i prema tome je slagao ocjene u školi. Znao je točno što mu treba. Bio je u svemu iskren i uvijek je htio pomoći slabijemu od sebe«, rekao je o svom preminulom sinu otac Boško.
Čini se da je ta Petrova osobina pomaganja slabijima nadahnula treću božićnu nadu u koju je ovoga predbožićnoga vremena zagledana obitelj Sočec-Tomić. Naime, kako kaže otac Boško, zajedno sa suprugom traže siromašnoga đaka kojega bi materijalno pomagali u školovanju. »Želimo da to bude trajno i temeljito. Nismo skloni davati novac nekim udrugama, pa tko zna kamo taj novac onda ode. Želimo uložiti u konkretnu osobu, u đaka za kojega znamo da mu treba pomoć. I danas ima toliko djece koja bi, primjerice, išla na fakultet, ali jednostavno ne mogu ići dalje jer nemaju novca. Netko bi htio završiti škole, a ne može jer nema dovoljno ni za ‘obuti’ cipele. Zašto za takve ne bi bilo šanse? A mogu postići nešto više ako su dobri đaci. Zato se nadamo upoznati nekoga tko će to znati cijeniti i iskoristiti.«
Otac Boško rastumačio je sve podno neobičnoga kipa Blažene Djevice Marije. Naime, riječ je o djelu sarajevskoga kipara koji je stvarao dok je njegov grad bio pod srpskom opsadom. Oko kipa je i krunica posvećena u Aljmašu, a tek usputno otac Boško je spomenuo da je bio i u Domovinskom ratu, u Vinkovcima 1991. godine, na crti koja je grad razgraničavala od neprijateljskoga uporišta u Mirkovcima. Otuda i povezanost s najvećim marijanskim svetištem na istoku Hrvatske. Boško Sočec u godinama je blizu građevinarske mirovine pa se danas bavi prikupljanjem dokumentacije koja mu je potrebna za otvaranje OPG-a. U danima mirovine Petrov otac Boško želi se baviti pčelarstvom.
