Povodom blagdana zaštitnika Hrvatske svetoga Josipa i Međunarodnoga dana žena odlučili smo progovoriti vam o ulozi muškarca i žene u suvremenoj obitelji, ali i o važnosti obitelji u suvremenom svijetu. U vrijeme kada nam se nameću postmodernističke tendencije prema kojima je »sve relativno« i »sve prolazi«, od esencijalne je važnosti istaknuti univerzalnost roditeljske uloge i institucije obitelji kao stupa svakoga društva. O tim se temama u domaćim i stranim medijima rijetko govori na ovaj način, pa vam zato našim tekstovima skrećemo pozornost na te teme.
Preko lika svetoga Josipa pokušavamo objasniti koja je uloga otca u obitelji. Otac je, kao što je to bio i sveti Josip, zaštitnik i hranitelj svoje obitelji. On je svojim zanatom i svojom ljubavlju othranio Isusa i Mariju i kao takav on je uzor svim otčevima. Prikazom Međunarodnoga dana žena kroz sociološku prizmu i kroz priču o njegovu povijesnom razvoju želimo istaknuti važnost uloge žene – kako u suvremenom svijetu tako i u suvremenoj obitelji. U ovom smo se broju također zapitali što je roditeljstvo danas i kako na njega utječu postmodernističke i relativističke ideje. Dali smo i odgovor na pitanje mogu li formulacije poput »roditelj 1« i »roditelj 2« nadomjestiti ulogu otca i majke. Vezano uz to pitanje, raspravljamo i o tome jesu li roditelji protagonisti u odgoju djece ili im se na razne prikrivene načine na tom mjestu pokušava umanjiti autoritet. Nakon svega kroz dokumente svetoga pape Ivana Pavla II. prikazujemo kakav je pogled katoličke teologije na obitelj danas. Za kraj smo se odlučili pozabaviti stereotipiziranjem muškaraca i žena u medijima. Progovaramo o tome koje su tipične stereotipne uloge muškarca i žene u obitelji te pritom istražujemo zašto je disfunkcionalnost uvijek ili (pre)često u prvom planu.
Odgoj djece je u sve većem fokusu javnosti, politike, medija i samih roditelja. Sve je više onih koji se »upliću« u odgoj djece na ovaj ili na onaj način. Radi se o tome da su roditelji oni koji trebaju odlučiti o odgoju svoje djece. No je li to u stvarnosti zapravo tako? Mogu li roditelji odlučiti što god i tako postupati prema svojoj djeci?
Najveći autoritet u tom pitanju svakako ima – država. Ona donosi zakone i propise koji se moraju poštivati bez obzira na to što roditelji misle o tome. U Hrvatskoj se svakako najviše raspravlja o zdravstvenom odgoju i obrazovanju povezanom s onim seksualnim, te treba li ga uvesti u škole. Javnost, struka, Crkva i država podijeljeni su i ne postoji konsenzus o tom pitanju. Drugo važno pitanje u Hrvatskoj bilo je i ono o – cijepljenju. U posljednjih nekoliko godina u cijelom svijetu pojavio se »mit« o tome da cijepljenje uzrokuje autizam. Mnogi su roditelji odbili cijepiti svoju djecu, što u Hrvatskoj za sobom povlači i novčanu kaznu. Bez obzira na to, u sabornici i danas možemo vidjeti da se postavljaju pitanja o cijepljenju, na što utječu i mediji. Oni su ti koji bitno utječu na mnoge teme, a sve više i na obrazovanje djece jer mladi provode sve više vremena s njima. Zbog toga što previše rade, roditelji često prepuštaju svoju djecu ekranima bez ikakvoga nadzora.
Roditeljima se sve više oduzima autoritet u odgoju djece. Autoritet im oduzima država, agencije koje se bave obrazovanjem, mediji, razni influenceri koji imaju sve značajniji položaj u stvaranju mišljenja kako odraslih tako i djece. Zbog svega toga roditelji često gube bitke u odgoju svoje djece jer ih je vrlo teško zaštititi od raznih vanjskih utjecaja, a osim toga, to zahtijeva iznimno velik angažman. No mi nemamo pravo posustati!
Sveti Josip najbolji je uzor za sve otčeve ovoga svijeta. Svojom vjerom, poniznošću, ljubavlju i strpljenjem daje nam savršen primjer kako se ponašati, kako vjerovati i kako živjeti.
Mi kršćani štujemo svetoga Josipa kao svetca i kao Božjega odabranika. Bog je Josipu povjerio važnu zadaću, a to je da bude Isusov otac na zemlji. Time je Josip postao glava obitelji, Marijin zaručnik i vječni oslonac, osoba koja se uvijek otvorena i blaga srca brinula o Isusu.
Sveti Josip, kako piše Sveto pismo, bio je ponizan, skroman, šutljiv. Obiteljski čovjek koji je znao koje su prave vrijednosti u životu i za njih se zauzimao. Othranio je Isusa, baš kao što to trebaju činiti svi otčevi, postavši tako primjer pravoga kršćanskoga otca svim vjernicima.
Osim svetcem, Josip se još naziva i radnikom. Svojim rukama i zanatom prehranio je Mariju i Isusa, pa je time postao zaštitnik svih radnika i zanatlija. U Bibliji je opisan baš na način na koji mi dandanas zamišljamo svakog otca, kao hranitelja, radnika, uzdržavatelja i branitelja obitelji. Tako je prikazan i u crkvama širom svijeta, kao čovjek s bradom, ali blagim izrazom lica. Najčešće mu je u ruci štap, a drugom rukom drži malenoga Isusa ili pak drži Isusa za ruku. Također je ponekad prikazan i kao radnik sa zanatskim alatom u rukama, čime se ističe njegova uloga i način na koji je othranio Isusa.
Svaki otac trebao bi se ugledati na svetoga Josipa. Njegov životni put bio je težak. Doživio je teška iskušenja kada mu se ukazao anđeo rekavši da je Marija trudna, ali on je povjerovao i ostao vjeran njoj, baš kao i ona njemu. Pazio je na Isusa, svoj je život posvetio njemu, čineći sve što je potrebno da ga zaštiti. Sve su to odlike otca, odlike glave obitelji koja na svojim leđima nosi teret čuvara i hranitelja. I zato je proglašen svetim, kako bi zauvijek služio kao pravi uzor svim otčevima u ispunjavanju njihove primarne zadaće.
Biblija nam govori kako je Bog stvorio ženu. Žena je sazdana od najbitnijega dijela ljudskoga kostura u biblijsko vrijeme – od rebra. Rebra koje brani i čuva naše srce kako bi moglo kucati i omogućavati nam da svakodnevno kročimo stazom života. Zato žena ima pravo biti jednaka muškarcu jer svi smo mi djeca Božja.
No žene nisu oduvijek imale prava koje imaju danas. Poznato je da se kroz povijest pa sve do danas žene marginaliziralo i smatralo ih se podređenima muškarcu. To je bila gruba stvarnost. A zapravo je istina da bi muškarac ženi trebao biti zaštita i onaj s kim će stvarati svoj životni put, odnosno žena je muškarcu dar od Boga s kojom će jednoga dana postati jedno tijelo i napustiti sigurno krilo otca i majke. Žene su tek početkom dvadesetoga stoljeća poduzele ‘žešće’ mjere kako bi pokazale da su zaslužile više od onoga što im je dotad bilo pružano, kao i jednakost na različitim društvenim poljima. Službena potvrda Međunarodnoga dana žena donesena je 1975. godine – simbolično, tijekom Međunarodne godine žena. Skupština Ujedinjenih naroda proglasila je 8. ožujka Međunarodnim danom žena te tako premostila vezanje toga dana samo uz socijalističke države. Od tada pa sve do danas slavi se u mnogim svjetskim zemljama te svake godine upozorava na još uvijek postojeće probleme po pitanju žene. Ipak, valja priznati da se situacija sa ženama u svijetu promijenila nabolje. Mnoge su žene sada na čelima država, smanjenja je stopa problema sa zapošljavanjem zbog »pogrješnoga« spola, a žena postaje žena – plod Božjega nauma. Muškarcima i ženama podareni su talenti, tako je logično da pojedinci budu bolji u određenom području i nije potrebno potencirati jednakost koja očigledno nije prisutna. No prava dostojanstvenoga života i mogućnosti njegova održavanja trebala bi biti jednaka za svakoga.
Ipak, valja shvatiti da je Bog na zemlju došao rođenjem, Isusu je život podarila žena. Mogao je izabrati spuštanje na zemlju u nekom pompoznom stilu, ali je odlučio pokazati koliko je žena važna od samih početaka, pa sve do onoga što imamo danas.
Svi smo svjesni krize koja je nastupila u pogledu poimanja obitelji. Današnja, moderna obitelj manje je privržena načelima crkvenoga nauka nego što je to bila obitelj prije samo dva desetljeća. Postoji nekoliko crkvenih dokumenata koji su nezaobilazni kada je u pitanju crkveni nauk o obitelji, a jedan od njih je dokument »Obiteljska zajednica« (Familiaris consortio). Dvije godine nakon odluke pape Ivana Pavla II. koji je tu zadaću povjerio stručnjacima koji su pomogli u pripravi Povelje o pravima obitelji, objavljen je i sam dokument. Povelja je u prvom redu upućena vladama kako bi svima koji su suodgovorni za opće dobro dala uzorak i podlogu za izradu odgovarajućega zakonodavstva i obiteljske politike. Povelja prije svega traži da obitelj svoj temelj ima u braku te da je ženidba prirodna ustanova kojoj je isključivo povjereno poslanje prenošenja života. Posebno se naglašavalo da obitelj mora posjedovati vlastita neotuđiva prava te mora biti prije države ili bilo koje druge zajednice. Obitelj je mjesto gdje se različite generacije susreću i uzajamno pomažu da rastu u ljudskoj mudrosti, a društvo, odnosno država i međunarodne organizacije moraju štititi obitelj političkim, gospodarskim, društvenim i pravnim mjerama. Iako već članak 1. govori kako »sve osobe imaju pravo na slobodan izbor svoga životnoga stanja, dakle da se ožene i osnuju obitelj ili da ostanu neoženjene, odnosno neudate«, katolički nauk potiče nas na svećenički odnosno redovnički poziv ili na stvaranje obitelji odnosno na ljubav prema drugomu.
Cjelokupno učenje svetoga Ivana Pavla II. u pogledu obitelji svodi se na ključnu tezu: na primat ljubavi. Sve je podređeno upravo ljubavi i iz nje proizlaze čak i norme. Država i njeni predstavnici trebali bi slijediti taj primat ljubavi iz dva razloga. Prvi, kako bi obitelj kao zajednica mogla rasti i zadržati svoje vrijednosti, a drugi – ni država nije ništa drugo nego jedna velika obitelj!
Raspravljati o ulozi roditeljstva – bez obzira govorimo li o tome kroz neke povijesne epohe ili u suvremenom dobu – znači raspravljati o nečem univerzalnom i jedinstvenom. Roditelji kao hranitelji i zaštitnici obitelji te roditelji kao odgojitelji za život osnovne su uloge roditelja u obitelji. Upravo bi se u tome trebala očitavati univerzalnost roditeljske uloge. Međutim, postmodernističke tendencije pod geslom »sve prolazi« suvremenomu svijetu pokušavaju nametnuti krajnji relativizam. Tako je danas i pojam roditeljstva ugrožen tim relativizmima. Vid toga problema je u pokušaju nametanja formulacija poput »roditelj 1« i »roditelj 2« umjesto otca i majke.
Što znače formulacije »roditelj 1« i »roditelj 2« i mogu li one zamijeniti otca i majku? Znači li to da je »roditelj 1« važniji od »roditelja 2«? Umjesto skrivanja ispod vela političke korektnosti treba istini izići ususret – uloge otca i majke su nezamjenjive. Otac i majka svojom posebnom ulogom svakoj obitelji pridonose na sebi svojstven način i oni su nezamjenjiv dio obiteljske strukture. Dakle, svaka od tih uloga nosi i specifične odgovornosti. S jedne strane, hladna formulacija »roditelj 1« i »roditelj 2« može značiti i opravdanje za neodgovornost i bijeg od posebne uloge koju u obitelji ima otac ili posebne uloge koju u obitelji ima majka. S druge pak strane takav oblik relativiziranja uloge otca i majke može značiti i pokušaj redefiniranja univerzalne uloge roditeljstva u obitelji, a time i umanjivanje njegove važnosti. U konačnici hladnoća i formalnost pojmova »roditelj 1« i »roditelj 2« nikako ne mogu uza se privući pozitivnu emocionalnu nabijenost i osjećaj topline koji vežemo uz pojam otca i majke. Dakle, ne treba govoriti o roditeljstvu u suvremenom svijetu tako da se skrivamo iza barijera političke korektnosti. Upravo naprotiv – treba izići ususret istini i samoj čovjekovoj prirodi, onomu što on uistinu jest.
Stereotipi u medijima postali su stvar svakodnevice. Bilo da se radi o stereotipnim prikazima obitelji kao cjeline ili muškaraca i žena u »muškim« i »ženskim« situacijama, trenutci u kojima se može izbjeći taj »umjetni« izgled i plastičnost montiranih situacija sve su rjeđi. Vječni holivudizirani prikazi preljuba između glavnih likova filmova koji se »opravdavaju« nekim oblikom obiteljskoga nasilja ili nekom namještenom situacijom sličnoga sadržaja, postali su nerijetko »lajtmotiv«, pa čak i temelj brojnih uradaka filmske industrije.
Stereotipizacija muško-ženskih odnosa u medijima kao da prolazi nezapaženo – te lažne vrijednosti, ako ih uopće možemo nazvati vrijednostima, postaju ustaljene i na njih smo zbilja otupili; zabavni i jednostavni sadržaji, kojima je temeljna funkcija upravo zabava i odmor od svakodnevice, zatrpani su takvim idejama. Prisjetimo se samo jedne popularne sitcom emisije nazvane »Bračne vode« (Married with Children), u kojoj ti iskrivljeni stereotipi svojom apsurdnošću donose humor – proćelavi muškarac srednjih godina koji je zapeo u katastrofičnom poslu većinu vremena provodi na svojem kauču ispijajući pivo, gledajući pornografski sadržaj ili raspravljajući o športu; površna, neinteligentna žena koja ne radi, ali također ni na koji način ne pomaže u kućanstvu, nego dapače potkopava »glavu kuće«; dvoje djece, pas, iritantni susjedi… Lista nema kraja, rušeći obiteljske vrijednosti – muž i žena koji se jedva podnose, dapače, često je prikazano i gađenje, besciljna djeca itd. Postavlja se pitanje je li to zaista tako. Jesmo li se kao društvo toliko raspali i udaljili od vrijednosti i poštenja, ili nam se prodaje »rog pod svijeću« i pokušava nam se nametnuti lažni sustav vrijednosti? Svaka objava takvoga sadržaja u medijima pomalo nas oblikuje, stoga medijima treba pristupiti cum grano salis – odvojiti fikciju od realnosti i spoznati što su uistinu normalne vrjednote.
Priredili: M. Erceg, F. Hrnčić, N. Lednicki,
I. Marinčić, L. Glasnović, Z. Medak, M. Labaš
