Natalia Sanmartin Fenollera španjolska je autorica koja je svojim književnim prvijencem, romanom »Buđenje gospođice Prim«, osvojila publiku u svojoj zemlji, ali i šire, a roman je u vrlo kratkom razdoblju stekao status međunarodne uspješnice. Priliku da se taj roman predstavi i hrvatskoj čitateljskoj publici pružila je nakladna kuća »Verbum«, a sudeći po drugom mjestu na »Verbumovoj« ljestvici najprodavanijih knjiga, moglo bi se pretpostaviti da je i u Hrvatskoj roman postigao, odnosno da još uvijek postiže, očekivani uspjeh.
Zaplet romana počinje u onom trenutku kada se njegova glavna junakinja karakternoga imena Prudencia Prim javi na nesvakidašnji oglas objavljen u novinama: Traži se ženski duh nimalo podčinjen svijetu. Kadar obavljati posao knjižničarke za jednoga gospodina i njegove knjige. Pripravan na suživot sa psima i djecom. Radije bez radnog iskustva. Neka se od prijava suzdrže nositeljice visokoškolskih i poslijediplomskih diploma. Situacija postaje još neobičnija kada ona, žena iznimnih akademskih kvalifikacija, stoga posve nekvalificirana za ono što se u oglasu traži, dobije posao u ništa manje neobičnomu gradiću San Ireneu de Arnoisu kod, također, ništa manje neobičnoga poslodavca, čovjeka iz naslonjača: …čudna osoba, bez daljnjega. Ekstravagantna ličnost, anakoret, tko zna da li možda čak i luđak.
Gradić San Ireneo mjesto je koje se u očima posjetitelja, prolaznika ili, kao što je slučaj s gospođicom Prim, nekih novih stanovnika može učiniti mjestom uronjenim u prošlost, mjestom koje je odlučilo objaviti rat suvremenomu svijetu: San Ireneo mali je rezervat za bijeg od moderne zbunjenosti i meteža. (…) Da bi se danas živjelo mirno i jednostavno, nužno je uteći se u neku malu zajednicu, u selo, u neko mjestašce kamo ne dopiru halabuka i neprijateljstvo iz tih pregolemih gradova. Možda upravo zbog takve percepcije neobičnoga gradića na samom početku romana kao moto stoji misao Johna Henryja Newmana: Misle da čeznu za prošlošću, ali njihova se čežnja ustvari odnosi na budućnost, jer gradić u kojem se zbiva radnja, gradić koji u dinamici romana zauzima tako važno mjesto da ga se može promatrati ne samo kao prostor, nego i kao nositelja zbivanja, dakle kao svojevrsni književni lik, nije uronjen u prošlost kako bi se u njoj skrio od suvremenoga svijeta, nego kako bi, služeći se prokušanim vrijednostima prošlosti koje je već zatrlo moderno doba, stvorio temelje sigurnije i ljepše budućnosti. Ili, kako kaže Šoljan u svojem »Kratkom izletu«, treba se vratiti komadić puta kako bismo se mogli zaletjeti naprijed.
Ljudi koje gospođica Prim susreće u San Ireneu vjerna su slika prostora u kojem žive. Neobični su, pomalo ekscentrični, na prvi pogled nametljivi, čak i nepristojni, ali se u svakom njihovu nastojanju zrcale samo i isključivo iskrenost i dobra namjera. Ono što svijet smatra uspješnom karijerom, stanovnici San Irenea odbacili su u ime jednostavnijega života u kojem mogu biti gospodari svojega vremena. Tako, primjerice, ondje živi farmaceutkinja koja nema ljekarnu, nego vodi mali tečaj slikarstva, zatim žena koja je godinama vodila jednu od najskupljih i najbiranijih klinika za mršavljenje u San Ireneu otvara pekarnicu s popodnevnim pekarskim proizvodima, a donedavna novinarka kod kuće se bavi podučavanjem dvadesetak djece iz mjesta. Pobjegli smo iz grada, tu ste u pravu, no nismo svi to učinili iz istog razloga. Neki, poput starog suca Basetta i mene, donijeli smo odluku nakon što smo iscrpili sav mogući sok iz života jer dobro znamo da je pronaći mirnu i kultiviranu sredinu, poput ove što se formirala ovdje, rijetka povlastica. Drugi, poput Herminije Treaumont, jesu ni više ni manje nego reformisti. Došli su do zaključka da sadašnji način života troši žene, otuđuje obitelji i u prah pretvara ljudsku sposobnost promišljanja pa žele isprobati druge formule. A postoji i treća skupina, kojoj pripada čovjek iz naslonjača, koji imaju za cilj bijeg, doslovno, od zmaja. Žele svoju djecu zaštititi od utjecaja svijeta, vratiti se čistoći običaja, povratiti sjaj stare kulture. (…) Ne znam razumijete li što vam želim reći, Prudencia: čovjek ne može sagraditi svijet po mjeri, ali ono što može jest izgraditi gradić. Ovdje svi pripadamo, da tako kažemo, klubu izbjeglica.
Slika grada i njegovih stanovnika može se učiniti čitatelju poput svojevrsne utopije, iako jedan od likova romana, Horacio Delŕs, kaže da u San Ireneu nema ništa utopijsko, a ono što ima jest golema povlastica. S druge strane, idila i vedrina koje, unatoč manjim nesuglasicama vladaju gradom, pomalo nalikuju na misao proizišlu iz Leibnizove filozofije koja govori da čovjek živi u najboljem svijetu od svih mogućih svjetova, odnosno, u ovom slučaju, u najboljem gradu od svih mogućih gradova, i da jedino što može učiniti kako bi unaprijedio svijet u kojem živi jest saditi kupus i obrađivati svoj vrt. S druge strane, valja uzeti u obzir da takve konotacije koje život u San Ireneu smatraju, umjesto privlačnim, poprilično naivnim mogu jednostavno biti i rezultat života u suvremenom svijetu koji se doista udaljio od toga da bude stvaran po mjeri čovjeka; danas, čini se, umjesto da bude obrnuto, svijet kroji čovjeka po svojoj mjeri i po svojim dimenzijama, kojima se, ako želi preživjeti, u nekim situacijama, čak i preko svoje volje, čovjek, nažalost, prilagođava.
Najveća napetost između likova romana već se od samoga njegova početka nalazi između gospođice Prim i njezina poslodavca, čovjeka iz naslonjača, stoga je odmah i jasno kakva će se vrsta odnosa početi buditi između tih dvaju posve različitih likova. Međutim, uz nekoliko kamenčića na koje su se spotaknuli iznoseći različita viđenja o pojedinim temama o kojim su razgovarali, najveći je kamen spoticanja za njih bila vjera, a onda i pitanje braka koje, za onoga koji vjeruje, mora proizlaziti iz nje, odnosno koje, za onoga koji ne vjeruje s njom nema nikakve veze. – Zamislite na tren da vi i ja, dvije vrlo različite osobe, odlučimo zajedno poći u Sankt Peterburg. (…) Složit ćete se sa mnom da bismo se vjerojatno prepirali cijelim putem. (…) Ja bih htio odsjesti u manastirima i razgovarati sa »starcima« dok biste vi inzistirali na rezerviranju dobro opremljenih i besprijekorno čistih hotela. Ja bih htio tumarati po mjestašcima i beznačajnim selima prije dolaska na naše odredište; vi biste se sigurno držali pomno planirane rute i smetalo bi vam zaustavljanje u mjestima koja jedva da imaju povijesnog i umjetničkog značenja. No unatoč svim poteškoćama, prije ili kasnije, vi i ja bismo zajedno stigli u Sankt Peterburg. (…) Sad zamislite da vi i ja odlučimo ponovno krenuti na putovanje. Ali vi ovaj put želite ići u Sankt Peterburg, a ja želim ići na Tahiti. Što mislite, što bi se dogodilo? Gospođica Prim nabacila je tužan osmijeh: Prije ili kasnije, naši putovi bi se razišli.
Što se dogodilo s putovima gospođice Prim i čovjeka iz naslonjača, neka ostane otvoreno jer mnogi putovi upravo i jesu takvi, nepregledni i nepredvidljivi, stoga se često i upotrebljavaju kao metafora života. Katkad je potrebno napraviti i određeni odmak, skrenuti s već utabanoga i sigurnoga, promijeniti perspektivu da bi čovjek mogao vidjeti ono što je cijelo vrijeme bilo pred njim, kao što je slučaj sa skrivenim pismom u istoimenoj priči Edgara Allana Poea na koju se autorica Natalia Sanmartin Fenollera na nekoliko mjesta u romanu i referira.
Buđenje gospođice Prim djelo je koje otvara mnoga pitanja o suvremenom životu, o književnosti, o vjeri, obrazovanju, obitelji, o ljubavi i prijateljstvu; djelo je to koje već svojim naslovom sugerira da u svakom aspektu svojega života čovjek, kojim god putom pošao, uvijek mora imati širom otvorene oči, mora biti budan ili, poput gospođice Prim, mora započeti proces buđenja kako bi bio sposoban u svojem životu uočiti prisutnost onoga koji pravi društvo u samoći, onoga zahvaljujući kojemu brak, kako kaže čovjek iz naslonjača, nikada nije odnos između samo dviju, nego između triju osoba. A samo budan čovjek takvo što može spoznati.
