Teško je od glazbenih događanja protekloga ljeta, od kojih su mnogi bili na visokoj umjetničkoj razini, izdvojiti samo jedno jer ljeto je glazbeno najbogatije doba godine. No među umjetnički manje vrijednim, a medijski zapaženijim događanjima bio je i »Rujanfest« 2019. koji su mnogi, od glazbenih kritičara do publike, pa i nekih udruga, žestoko napali zbog izbora pjevača. Naime, nastupio je razmjerno velik broj izvođača turbofolka. Tako su Zagrepčani oko Bundeka do duboko u noć mogli uživati u tekstovima poput: »Voliš li me kad sam mrtav pijan, voliš li me kad sam grubijan?« ili: »Napravi mi sina pod svetlima kasina«… Problem, jasno, nije u nacionalnosti izvođača, iako su organizatori odmah htjeli okrenuti kritike prema navodnomu nacionalizmu i nesnošljivosti kritičara, nego jednostavno u (ne)kvaliteti glazbe koja se ponudila na jednoj tako velikoj pozornici, i to uz potporu Grada Zagreba. Ali s druge strane, festival nije nikad bio posjećeniji, svi koncerti bili su krcati, tako da publike za tu vrstu glazbe očito ima više nego dovoljno. Veliki glazbeni događaj bila je i ovogodišnja proslava »Oluje« u Kninu. Ma koliko god čovjek bio dobronamjeran prema cijeloj proslavi, izbor izvođača i pjesama koje su izišle iz okvira domoljubne tematike, poput pjesme »Crveni Ferrari«, teško da je odgovarao veličini događaja i njegovu povijesnomu povodu.

Što je zajedničko tim događajima? Prvo to da ostaje dojam da je javni interes u potpunosti zanemaren u oba slučaja, a ostaje i činjenica da su na ovaj ili onaj način sve to iz svoga džepa platili građani. Za »Rujanfest« organizator tvrdi da je to potpuno privatno financiran događaj iako mu je partner Grad Zagreb, isti onaj koji je Rujanfest svojedobno otjerao iz grada jer je gradonačelnik izjavio da »ne će više biti cajki«. I eto opet cajki, ali objašnjenja nigdje, a »Rujanfest« i svi vezani uz njega očito će pokupiti profit. Što se proslave »Oluje« tiče, neka netko pokuša uopće doznati tko je imenom i prezimenom odlučio o izvođačima na slavlju i po kojim ih je kriterijima birao. U oba slučaja odluke koje se donose za glazbene događaje koje na ovaj ili onaj način financiraju građani i za koje bi trebalo ispostaviti račun javnosti nekako kao da prolaze ispod radara odgovornosti. Je li itko položio račun za krive odluke? Nije. Treba li uopće postaviti pitanje vidi li se u bilo kojem od tih događaja neki »prosvjetiteljski« impuls onih koji su odlučivali što će u svojim gradovima organizirati, ili je riječ o impulsu da se »raji« proda jeftini bofl jer bolje nije ni zaslužila, ili da se na brzake zaradi novac na račun zagađenja javnoga prostora estetskim smećem. U oba slučaja motivi su nejasni, korist za ukupnu kulturu mala je ili nikakva, a odgovornosti nema.

Etika?

Ljudi očekuju od onih koji ih vode osjećaj odgovornosti, minimalne etičke standarde, stavljanje onoga za koga rade to što rade ispred sebe. Tako je i s onima koji vode kulturnu politiku nekoga grada, općine ili države. Ljudi u njih imaju povjerenje da znaju bolje od njih i da će raditi u njihovu interesu. Na primjeru organizacije glazbenih događanja vidi se da to često nije slučaj. Dapače, čest je primjer da organizatori ili idejni začetnici zapravo rade spomenik sebi, a da ih za javni interes i nije puno briga. Sve to na duge staze stvara osjećaj očaja i rađa opći cinizam u javnom prostoru. Cinizam je bolest cijeloga današnjega društva, barem tako tvrde neki.

Kad se pročitaju objašnjenja raznih organizatora zašto su napravili to što su napravili i ako se čuje da je to zbog »pomicanja granica, europskih vrijednosti, promicanja tolerancije«, onda treba biti uvjeren da nije riječ ni o čem drugom doli o baljezganju

U simpatičnom eseju »Slonovi i cinici, rehabilitacija istine u dobu postistine« Simon Ravencroft sa Sveučilišta u Cambridgeu pozabavio se tim fenomenom prepričavajući priču poljskoga satiričara Slawomira Mrozeka. Radnja se zbiva u poljskom gradu 1957. uoči proslave poljskoga oslobođenja. Naime, direktor zoološkoga vrta dobije poruku iz središnjice da je sekretarijat odlučio da se vrtu dodijeli slon jer slonova u tom vrtu još nije bilo. Kako je direktor vrta bio vrlo ambiciozan čovjek, on središnjici odgovori da to nije potrebno, da on ima jeftinije i učinkovitije rješenje: on će u svoj ZOO staviti gumenoga slona na napuhivanje. Sekretari su ga pohvalili zbog njegove praktičnosti i slon je stigao večer prije proslave. Radnici su ga pokušali napuhati, ali kako nisu nikako uspjeli ustima, dosjete se da ga napušu plinom iz plinske cijevi koja je bila blizu. Uz slona su stavili natpis »Trom, jedva se kreće«. Dan poslije stigli su građani i djeca iz obližnje škole. Profesori su se trudili djeci objasniti sve o slonovima, međutim slon se otkačio i jednostavno – odletio. Našli su ga nekoliko kilometara dalje ispuhanoga jer se naboo na kaktus. Mrozek priču završava sljedećom rečenicom: »Zabilježeno je da su djeca koja su bila na predstavljanju slona od tada popustila u školi, da su razbijala prozore na školi, da su se pomalo odala huliganstvu i alkoholu. Također su prestala vjerovati u slonove.« Pouku priče Ravencroft sažima u odnos istine i cinizma te fenomena alternativnih činjenica i postistine. Ravencroft objašnjava da cinizam elita, dakle u slučaju iz poljske zgode direktora koji »glupoj raji« podmeće gumenoga slona, rađa još gori cinizam prema autoritetu gdje djeca prestaju vjerovati čak i u neoborivu činjenicu – da slonovi zaista postoje. Kasnije objašnjava koliko je privrženost istini važna i koju ulogu političke elite, ali i senzacija gladni mediji, imaju u potkopavanju istine same. Također, daje primjere kako je nemoguće i opasno odvajati činjenice od vrijednosti. Naime, čak i činjenice, poput statističkih podataka, ako se komentiraju i analiziraju izvan koherentnoga i pozitivnoga vrijednosnoga sustava, mogu se izvrnuti na bilo koji način. Sve se žrtvuje na oltaru političkoga govora i »viših ciljeva«, ali ne općih, nego onih koje je neki pojedinac u tom trenu zaželio.

Prodavanje magle

Kakve veze ima slučaj poljskoga gumenoga slona s dva hrvatska slučaja? Pa i u jednom i u drugom slučaju potvrđuje se sve što je Ravencroft u svom eseju naveo. Cinizam koji se rodio nakon pjevačeva nastupa na proslavi »Oluje« nije samo bio uperen prema pjevaču, nego i prema proslavi samoj, pa onda i prema povijesti države, braniteljima, glazbenomu ukusu naroda… »Rujanfest« je medijima poslužio kao idealan mamac za posjećenost stranica na kojima nije nedostajalo komentara od zgražanja, priča o nacionalizmu, mržnje, osuđivanja… Koji je smisao? Što je mislio onaj tko je organizirao sve to, je li uistinu stavio na stol sve moguće scenarije, reperkusije prije negoli je odlučio staviti neko ime na papir? Vjerojatno nije. Vjerojatno je poput partijskoga dužnosnika iz priče na prvo mjesto stavio sebe i svoju ambiciju, a javnost tko šiša.

Jasno, ako se počnu analizirati opravdanja takvih pothvata, tu bi se čovjek tek mogao usrećiti. Odmah će se razotkriti još jedan fenomen moderne kulture, fenomen praznoga govora. O tome, ali i o istini, piše filozof, etičar s Princetona, Harry G. Frankfurt u svojim dvjema knjižicama, Kenjaža – teorijski pristup i O istini. Analizirao je pojam prodavanja magle, prazne slame, baljezganja kao govora koji je prazan, bez građe i sadržaja, gdje upotreba jezika ne služi svrsi kojoj navodno služi. Za Frankfurta su baljezgatori i prodavači magle gori od lažaca jer lažac s time što se trudi govoriti neistinu barem potvrđuje da zna istinu. Njega je lako osuditi. Baljezgator s druge strane za istinu uopće ne mari, nije ga briga ni za što osim za cilj koji svojim govorom želi postići. Kad se pročitaju objašnjenja raznih organizatora zašto su napravili to što su napravili i ako se čuje da je to zbog »pomicanja granica, europskih vrijednosti, promicanja tolerancije«, onda treba biti uvjeren da nije riječ ni o čem drugom doli o baljezganju. Jer ako bi tko pitao te iste što je to granica, kako se definira, koje vrste granica postoje, na koje pomicanje misli, što je Europa, što je europsko, kako se definiraju vrijednosti, što je tolerancija, prema komu… vjerojatno će kao odgovor stići još koja baljezgarija, npr. da je taj koji pita zatucani ognjištar. Uglavnom, Frankfurt daje odličnu analizu suvremene kulture za koju smatra da je u potpunosti zagušena praznim govorom i izbjegavanjem istine i posljedično krahom etičkoga ustroja na kojem je zasnovana zapadna civilizacija. To širi i na pitanje istine, pa i na odnos umjetnika i istine, koju, kako citira Spinozu, čovjek mora voljeti jer iz te ljubavi izlazi stvaralačka vitalnost svakoga čovjeka.

IZVORPrilika 169/2019.
Prethodni članakBOG NE NUDI INSTANTNA RJEŠENJA Strpljivost je blagotvorna
Sljedeći članakKAKO BITI SVJESTAN SEBE… Promjene ne započinju velikim stvarima, nego malim, svakodnevnim