Neka bude svod posred voda da dijeli vode od voda! (Post 1, 6)
U nezahvalnu bi se položaju našao tko bi trebao poredati ljudske poroke prema težini njihovih posljedica. Ta već je svaki od sedam glavnih grijeha sposoban pogubiti ljudsku dušu! Međutim, samo je zavist toliko korjenita – doslovno, bremenita korijena – da ne priteže tek onoga koji u njoj grezne, nego uvijek zapliće i njegova bližnjega. Zato i ne iznenađuje što Pismo uči da je baš zavišću došla smrt u svijet: Abelova tjelesna smrt Kainovom zavišću, duhovna smrt svakoga čovjeka zavišću đavla. Ipak, smrtonosna sjena zavisti nije se spustila tek na čovjeka. U oba je slučaja, kao prokletstvo, prekrila i zemlju.
Stari su Židovi pak vjerovali da čitavu zemlju prekriva – nebo. Zamišljali su ga kao prozirnu kupolu što ih svojom čvrstoćom čuva od nebeskih voda, dok im istodobno kroz pukotine na njoj Bog šalje kišu. Želeći u svojoj zavisti uništiti čovjeka načinjena od zemlje, đavao je nakanio izopačiti upravo ono nebo u njemu: besmrtnu, razumnu i voljnu dušu. Pristavši na njegovu ponudu, čovjek je potpao pod tamnu kupolu kroz koju ne može jasno nazrijeti istinu, koja ga izlaže oluji njegove požude i pod kojom umire neorošen kišom milosti.
Bog je strpljivo pripremao rušenje te kupole. Konačno je i stvorio srce posve slobodno od njezina temelja: zavisti. U takvu se srcu mogla ukorijeniti sućut po kojoj će u svijet ponovno doći život. S Marijinim: »Evo me« na kupoli grijeha javila se prva pukotina. I ubrzo je cijela počela pucati poput stakla – sve dok se nije posve urušila podno Isusova križa. Ono krhotina što je od nje u čovjeku ostalo po Marijinu zagovoru nastavlja se lomiti sve do danas. Od svih Marijinih vrlina sućut rađa najljepšim plodovima – jer svakoga obasiplje milošću koja ju je samu ispunila.
