SAKRISTANKA S HVARA DR. RANKA RADONIĆ »Nisu me zvali ni zubarice ni doktorice, nego Ranka«

Doktorica stomatologije i »doktorica sakristije« Ranka Radonić i na pragu svoje 80. godine pokazuje radost življenja u »Kristovoj ordinaciji« na Hvaru

Umirovljenica Ranka Radonić, nekadašnja glavna hvarska stomatologinja, cjeloživotna je sakristanka u svojoj rodnoj župi sv. Jakova starijega u Pitvama na otoku Hvaru. Sakristanka je i danas kao osamdesetogodišnjakinja. Naglašava da bi bez toga crkvenoga angažmana bila krnja. Nije se udavala, nego je cijeli svoj život posvetila svojim pacijentima u ordinaciji i svojim župljanima u Pitvama u kojima s bratovom obitelju živi i danas.

Rođena je u Pitvama 23. veljače 1944. Majka joj je bila Kate, djevojački Barbić, a otac Roman Radonić, oboje također iz Pitava. Našli su se u selu. Bavili su se poljoprivredom, lozom i maslinama. Urod su prodavali. Grožđe su davali u zadrugu. Poslije su se prihvatili lavande. Povrće su uzgajali samo za osobne potrebe. Uz najstariju Ranku dobili su još dvoje djece. I svi su cjeloživotno vezani uz svoju očevinu u Pitvama.

Život s pet generacija

»Imala sam odlične roditelje«, pripovijeda Ranka. »Tata je bio strog i pravedan. Završio je građansku osnovnu školu, a mama je završila šest razreda. Zato su bili pismeni, solidno načitani. Još je djed Marin bio član Matice hrvatske i Svetojeronimskoga društva. Glas Koncila kod nas se oduvijek čitao.

»Svaki dan molim časoslov. Rado čitam duhovnu literaturu. A na Laudatu svaki dan gledam misu. Vjeru živim u punini. A župi ću se davati dokle god budem mogla«

Otac je ponekad bio nagao, a mama je bila mirne, blage naravi. Nakon mene godine 1947. dobili su moju sestru Silvu Vidić. Živi u Zadru, ima troje djece. Brat Marinko rođen je 1950. Ima troje djece koji već imaju svoju djecu. Svi smo zajedno u Pitvama pod istim krovom. U našoj kući živjelo je pet generacija. Roditelji su nam priuštili bezbrižno djetinjstvo. Iako je bilo teško, poslijeratno vrijeme, ničime nas nisu opterećivali. Znali smo ići s bakom u pašu s kozama i ovcama. I u polje kad se žela lavanda i kad su se brale masline. S braćom sam se dobro slagala. Svi smo odgojeni u vjeri. Pokojna baka Ana bila je osobito zauzeta vjernica. U svibnju i listopadu napravila bi oltarić u kući pa bismo, okupljeni oko toga oltarića, molili krunicu. Obvezno smo štovali prve petke. Baka nas je vodila na misu. Nedjeljom smo na misu išli svi, a na velike se blagdane nije radilo. Crkvu imamo u Pitvama. Župa smo sv. Jakova. U njoj smo cijeli život. Roditelji su također bili zauzeti vjernici, ali je baka bila voditeljica.«

»Znala sam biti jedina zubarica na otoku«

»Četiri razreda osnovne škole završila sam u Pitvama, a sljedeća četiri u Jelsi. Gimnaziju sam polazila u Splitu i maturirala 1963. Zatim sam u Splitu upisala i završila višu stomatološku školu.

»Taj mi angažman danas znači sve. Bez toga bih bila krnja. Cijeli sam život sakristanka pa i ne bih znala drugačije. Vjera mi je sve«

Zaposlila sam se u Gdinju i Sućuraju, a poslije i upisala još tri godine studija u Zagrebu. Uspjela sam završiti stomatologiju. Bilo mi je divno i u Splitu i u Zagrebu. Imala sam sreću da me Bog uvijek namjerio na dobre ljude kod kojih sam stanovala. U Splitu sam u crkvu odlazila isusovcima, a u Zagrebu Majci Božjoj Lurdskoj. I nakon diplome ostala sam u Gdinju i Sućuraju. Tamo sam stanovala sve dok nisam kupila fiću. Nakon toga sam se znala voziti na posao iz Pitava. Bilo je svakakvih kombinacija. Godine 1980. zaposlila sam se u Jelsi. Bilo mi je puno bliže i lakše. Zapravo sam željela studirati agronomiju, voljela sam i povijest i arheologiju, ali su me moji odvratili od tih struka. Rekli su mi da se agronomijom mogu baviti i bez studija, a da je povijest više za hobi. I onda se dogodila stomatologija. U Jelsi sam ostala do mirovine. No mijenjala sam tijekom godina kolege po cijelom Hvaru. Znala sam biti jedina zubarica na otoku. Svi su me znali i zvali. Nisu me zvali ni zubarice ni doktorice, nego Ranka.«

Život zajednice oko oltara

»Udavala se nisam. Imala sam posao, išla sam u polje i vezala sam se uz Crkvu. Prije sam razmišljala da ću biti časna sestra, ali ipak nisam. U župi sam desetljećima sakristanka. Sudjelovala sam oko svega, i oko duhovne i oko materijalne Crkve. Prošlo je više župnika i sa svima sam lijepo surađivala.

»Osamdesetak godina je iza mene, ali još uvijek mogu. Subotom uredim sve što treba, a za velike mi blagdane pomognu drugi, osobito šogorica Mladenka Seka«

Svi su oni zalazili u našu obitelj, svi su bili bliski prijatelji moga oca. Sada sam u mirovini, ali sam i dalje sakristanka. Osamdesetak godina je iza mene, ali još uvijek mogu. Subotom uredim sve što treba, a za velike mi blagdane pomognu drugi, osobito šogorica Mladenka Seka. Ona osobito lijepo vodi računa o cvijeću. I o svemu što je vezano uz novac brigu vodi Seka. Ja nisam za račune. Nedjeljom ujutro idem ranije, otvorim crkvu, spremim za misu. Primamo ‘Živo vrelo’ pa se po tome pripremimo za euharistije. U selu je sedamdesetak ljudi. I gotovo svi dođu na misu. Dođu i oni koji su se odselili u Jelsu. Jer se vole nedjeljom okupiti oko oltara u svom rodnom mjestu. Sadašnji nam je župnik Poljak Robert Bartošek. A njemu prema potrebi pomogne dominikanac iz Staroga Grada Ante Kazoti. On mi je super. A i sa župnikom nam dobro ide. Dođu i drugi svećenici.

Taj mi angažman danas znači sve. Bez toga bih bila krnja. Cijeli sam život sakristanka pa i ne bih znala drugačije. Vjera mi je sve. Nada je u meni izuzetno jaka. Svaki dan molim časoslov. Rado čitam duhovnu literaturu. A na Laudatu svaki dan gledam misu. Vjeru živim u punini. A župi ću se davati dokle god budem mogla.«

»Kad on kaže, krećemo«
Vjernici laici veoma su važni. Malo nas je, ali kad je potreba, ljudi se bez problema aktiviraju. Treba ih samo potaknuti. Važno je da svećenik dade inicijativu, a onda se mi laici međusobno potičemo. Naučili samo da je župnik glava. Bez njega sami nemamo običaj ništa inicirati. No kad on kaže, krećemo. Zaista smo imali sreću što smo u Pitvama imali aktivne svećenike. Znali smo ih i mi vjernici potaknuti na neki sadržaj. Uglavnom, uvijek je sve štimalo.