Na temelju jednoga znanstvenoga rada objavljena nedavno u časopisu »Socijalna ekologija« mnogo se toga moglo doznati o životu i perspektivama budućnosti na hrvatskim otocima. U Večernjem listu Dijana Jurasić iznijela je na temelju spomenutoga rada, autorice Ane Papić, zabrinjavajuću dvojbu: hoće li hrvatski otoci, nacionalne ljepotice koje privlače gomilu turista, postati drugi dom bogatih stranaca na kojima će otočani i drugi građani biti ugostitelji, sobari, čistači i kosci trave u vrtovima vila imućnih stranaca ili pak život na otocima može biti održiv ako na njima žive mladi, obrazovani ljudi? Iz razgovora s mladima jasno je da bi oni ostali na svojim otocima jer cijene sigurnost, netaknutu prirodu i mir, ali bi istodobno željeli da ondje ima posla za njih i uopće više sadržaja. U radu »Obrazovna iskustva i aspiracije mladih na otoku – primjer otoka Ugljana« mladi su sugovornici isticali problem suženoga broja zanimanja na otocima, koja se uglavnom svode na ribare, poljoprivrednike, učitelje ili radnike u kafiću ili dućanu. Jedan mladić u istraživanju zapaža da na otocima nema posla za visokoobrazovanoga, primjerice za FER-ovca, »a nije ni Zadar puno bolji po tim pitanjima«. Isti sugovornik prepoznaje da više mogućnosti ima u Zagrebu, ali se i dalje nada: »Možda za 10-15 godina bude puno bolje u Zadru pa odem živjeti na otok i putovati u Zadar.« Ana Papić je razgovarala sa 21 mladom osobom u dobi od 18 do 24 godine s Ugljana, od kojih se njih 18 odlučilo za studiranje, a troje to planira. Na otoku imaju mir, prirodu i osjećaj sigurnosti i zajedništva iako su neki od njih svjesni da mala sredina znači i nedostatak intime jer svatko svakoga poznaje.
Kao minuse života na otoku, osim što nema posla za one s fakultetom, naveli su nedostatak sadržaja, pogotovo zimi.
Dr. Ivan Lajić s Instituta za migracije i narodnosti smatra da Hrvatska nikad ne će imati održiv razvoj otoka ako ne može na njima zapošljavati mlade i visokoobrazovane kadrove. Na Krku je gotovo identična struktura stanovništva kao u Rijeci, čak i na Malom Lošinju koji je udaljeniji otok, no u lošinjskom arhipelagu, odnosno na Susku, Iloviku i Srakanama uvijek postoji potražnja za istim profilom radnika. Prednost je ako otok ima neku marinu pa se ondje može naći više posla za različita zanimanja. Dr. Lajić navodi da je uz Krk i Lošinj dobra situacija na Braču, Visu, Hvaru i Korčuli. Ali upozorava i da postoji do 49 otoka koji su nenaseljeni. Na otocima se traži i prosvjetni kadar, koji je nerijetko neadekvatan jer ljudi predaju predmete za koje nisu kompetentni, smatra dr. Lajić. Zaključak je da otoci trebaju biti povlaštena područja pa će mladi čovjek naći interes raditi, ako treba, i na daljinu s otoka, primjerice informatičari uz dobru internetsku povezanost. Tako bi njihova djeca barem od osnovne škole imala kvalitetniji, zdraviji i sigurniji ambijent… I više mladih s Ugljana, na kojem ih velik broj studira, ostalo bi na otoku. Žele se vratiti zbog privrženosti zavičaju i obitelji.
Gotovo da bi se moglo reći da uz sve učestalije migracije iz manjih mjesta u veće, s otoka na obalu, sa sela u gradove, iz jedne države u drugu, sve više ljudi migrira i na duhovan način. Proteklih dana mnogo se govorilo o hodočašćima. Pozornost je hrvatske vjerničke javnosti zaokupio primjer španjolske hodočasnice Carlote Valenzuele, 29-godišnjakinje o kojoj je pisao i Ivan Ugrin za Slobodnu Dalmaciju. S njom se susreo u crkvi Gospe Sinjske, pred oltarom s likom čudotvorne zaštitnice cijele Dalmacije. Španjolska hodočasnica na putu je za Jeruzalem, a krenula je prije sedam mjeseci pješačeći od rta Finisterre, poluotoka omeđena stijenama na zapadnoj obali Galicije u Španjolskoj, s pogledom na Atlantik. U antičko rimsko vrijeme i mnogo kasnije bio je to kraj poznatoga svijeta. Rođena je u Granadi, na jugu Španjolske, u uglednoj obitelji. Otac joj je bio vicepredsjednik Skijaškoga saveza u Španjolskoj te je od njega upijala ljubav prema pješačenju i uživanju u prirodi. Diplomirala je pravo i političke znanosti na Sveučilištu u Madridu. Profesionalno se usavršavala u španjolskom veleposlanstvu u Maroku. Volontirala je u Kalkuti u Indiji, kod Misionarki ljubavi, a u španjolskoj je volontirala u dječjim bolnicama. Tijekom putovanja imala je teških zahtjevnih dionica, osobito na početku u zimskim uvjetima, kad je išla preko francuskoga dijela Pireneja, koji je osobito zahtjevan u to doba. Susretala je i vukove i medvjede… Rekla je da se odlučila na to hodočašće jer je osjetila da je to Božja volja u njezinu životu. »Išla sam redovito na misu i molila se, no s vremenom sam se počela pitati što da učinim kako bih Gospodinu dala više prostora u svojem životu. Tijekom jednoga razmatranja lani u lipnju u svojoj duši kao da sam čula kako me Bog pita: ‘Koga tražiš?’ Odgovorila sam tomu nutarnjemu glasu: ‘Pa Isusa’, a onda je slijedilo novo pitanje: ‘Kamo ćeš otići kako bi ga potražila?’ U srcu mi je odjeknulo ‘Jeruzalem’. Tako sam odlučila spojiti ‘kraj svijeta’, rt Finisterre, sa središtem svijeta, Jeruzalemom, u kojem je naš Spasitelj Isus Krist raspet umro na križu da bi otkupio cijeli ljudski rod. U Jeruzalemu je i fizički i duhovno počelo kršćanstvo, koje se onda raširilo po cijelom svijetu. Pa tako i u Španjolsku, u Compostelu i Finisterre, zadnju točku dokle je za svoga života dopro sveti Jakov. (…) Naišla sam na veliku gostoljubivost ljudi u Hrvatskoj. Zahvalna sam gvardijanu fra Marinku Vukmanu, fra Antoniju Mravku u Sinju i zahvaljujem što su me primili i ugostili. Ali u Hrvatskoj mi je tako lijepo da najradije ne bih napustila ovu nevjerojatnu zemlju.«
