SAMO JE PONIZNOST VAŽNA Onaj tko je iskusio da ga je Bog promijenio ne može šutjeti

Zdravlje je uvijek bilo na cijeni i gotovo nema čovjeka da će reći da nije tako. Štoviše, mnogi će reći da je bez zdravlja sve ništa te će stubokom uzdahnuti u sebi: »Bože, samo daj zdravlja i sve će biti u redu!« Da je to istina, vidimo i u biblijskom tekstu u kojem evanđelist Marko prikazuje scenu Isusova izlječenja gubavca. Kako bi se istinski shvatila situacija čovjeka koji boluje od gube, dovoljno je osluhnuti prvo čitanje iz Levitskoga zakonika, u kojem se izričito govori o gubi na vrlo grub način.

Preporođenje gubavca događa se, dakle, zbog Isusove sućuti prema ljudskoj bijedi, što je i naznačeno uporabom grčkoga glagola »splanhnizomai«. On označava pokretanje utrobe

Jer guba nije bila samo zdravstveno teška situacija, nego je čovjeku odnosila i svaku mogućnost socijalnih relacija, odnosno može se slobodno reći da nije lako utvrditi od čega su takvi ljudi više bolovali, od zdravstvenih tegoba ili od teškoće nemogućnosti sklapanja temeljnih ljudskih odnosa.

Pažljiva čitatelja Markova evanđelja zasigurno stoga zbunjuje što takav čovjek Isusa ne uvjetuje niti ga prisiljava da konačno promijeni to njegovo doista teško životno stanje, nego kaže: »Ako hoćeš, možeš me očistiti!« Prizivajući si ponovno u pamet težinu njegova stanja, čitatelj tih riječi već polako sam zuri u nevjerici, posebno onaj koji je upućen u narav gube kao bolesti o kakvoj svjedoči Levitski zakonik. I što pri tome fascinira čitatelja ovoga teksta danas? Čini se prije svega ponizni stav toga gubavca.

Poniznost pokreće Isusovu utrobu

Gubavac Isusu ne dolazi kako bi ga on prisilno ozdravio. Ne, nego ispovijeda Kristovu sposobnost da to može učiniti, što je vidljivo i u grčkom tekstu evanđelja gdje Marko rabi glagol »dynamai«, koji upućuje na snagu i silu pojedinca. Ključni je element mogućega ozdravljenja dakle prije svega vjera u snagu Isusa Krista, odnosno njegovu sposobnost ozdravljenja. Ta vjera niti uvjetuje niti prisiljava, nego se ponizno klanja otajstvu Isusove osobe.

Vjerovati u djelatnu snagu Isusa Krista čovjeku donosi iscjeljenje i vraća mu mogućnost da uspostavi život sklada. No ta se vjera odnosi prije svega na čovjekov nutarnji odnos s Bogom. Ondje gdje to nitko ne vidi

Važno je to uočiti: Marko navodi da on prilazi Isusu i kleči pred njim, u društvu gdje mnogi boluju od raznih bolesti, ali često ne vjeruju u snagu Kristove osobe i moć njegova ozdravljenja. U odnosu s Kristom nedostaje im poniznosti, kao Golijatu pred malenim Davidom. A samo je poniznost važna jer ona pokreće Isusovu utrobu.

Isus – kako kaže Marko – biva ganut te pruža ruku da ga očisti. Na gubavčevu molbu: »Hoćeš li?« on odgovara: »Hoću.« U susretu Kristove čistoće i njegove nečistoće događa se izlijevanje milosti koja čovjeka preporađa i daje novi život. Preporođenje gubavca događa se, dakle, zbog Isusove sućuti prema ljudskoj bijedi, što je i naznačeno uporabom grčkoga glagola »splanhnizomai«. On označava pokretanje utrobe, što se na hrvatski jezik prevodi riječju »ganuće«. Biti ganut tako znači biti iznutra pokrenut na djelovanje, na susret s čovjekom u bijedi.

Velika istina o Bogu i čovjeku

Ozdravljeni gubavac pak dobiva nalog da o tome nikomu ne kazuje, nego da se pokaže svećeniku i da prinese dar Bogu za svoje očišćenje. Smisao je toga poštovanje Mojsijeva zakona i svjedočanstvo drugima o vrijednosti poštovanja Zakona i Boga koji iscjeljuje svaku nemoć u narodu. Zapanjuje ipak Isusov nalog da o svojem ozdravljenju do tada gubavac, a sada zdrav čovjek, ništa ne govori. Kao da mu želi reći: »Nisam važan ja, nego djelatna milost Božja koja djeluje kroz moju osobu.« Velika je to istina o Bogu i čovjeku. Vjerovati u djelatnu snagu Isusa Krista čovjeku donosi iscjeljenje i vraća mu mogućnost da uspostavi život sklada. No ta se vjera odnosi prije svega na čovjekov nutarnji odnos s Bogom.

Upravo gubavac pokazuje da se, kada je u pitanju bolest, ne zna što je gore: fizička bol ili emocionalna bol zbog nemogućnosti stvaranja pravih međuljudskih odnosa

Ondje gdje to nitko ne vidi, a to je ljudska duša. Skrovito mjesto gdje čovjek svakoga dana susreće Boga u molitvi. Izvan svakoga spektakla. Potpuno sam u intimi svojega odnosa s nebeskim Ocem koji je uvijek spreman priteći u pomoć onima koji ga iskreno ljube.

Onima koji Boga ne uvjetuju, nego neprestano kazuju: »Bože, ako hoćeš…« On to želi, no kao da ispituje čovjekovu istinsku otvorenost. Otvorenost Boga te napuštanje sebe i svojih rješenja. Jer prečesto su odveć ljudska rješenja i razlog čovjekova lutanja, a puno puta vode i u bolest. Bilo bolest duha, bilo tijela. Upravo gubavac pokazuje da se, kada je u pitanju bolest, ne zna što je gore: fizička bol ili emocionalna bol zbog nemogućnosti stvaranja pravih međuljudskih odnosa. Odnosa koji će čovjeka radovati i darivati vedrinu njegovim danima.

Treba biti »problematičnim vjernicima«

Onaj tko je iskusio da ga je Bog promijenio – evanđelje to jasno pokazuje – ne može šutjeti, nego svima razglašava čudesnost Božjega zahvata u njegovu životu. I tada u probleme upada sam Isus jer više se ne može toliko javno kretati budući da je mnogo onih kojima je potrebno istinsko ozdravljenje. No čini se da se tim problemima Isus raduje te da se ne treba bojati dovoditi ga u takve situacije. Štoviše da treba biti »problematičnim vjernicima« koji ponizno vjeruju u Kristovu snagu i beskraj milosti koju on daje. I tada zdravlje ne biva manje važno, nego relativno u odnosu na milost iskrenoga odnosa s Bogom po kojem se čovjek spašava.