SAMOUKI UMJETNIK SKULPTURA I RIJEČI FRANJO HARAMINA »Najviše me veseli kad čujem da se kod mojih kipova može moliti«

Snimio: V. Imprić | Staza života - Križnoga puta u župi svetoga Jurja u Pušći

Korizmeno je vrijeme u umjetničkom radu samoukoga 59-godišnjega kipara Franje Haramine iz Svetoga Križa kraj Marije Gorice posebno nadahnuće. Općenito mu stvaralačku maštu bude sakralni motivi otkada je u svojoj 30. godini iz drva napravio prvo raspelo za dnevni boravak u svojoj kući, još kao zaposlenik u grafičkoj industriji gdje je bio zaposlen više od deset godina. Svojim se posljednjim radom – četrnaest reljefa s prikazima postaja križnoga puta pod nazivom »Staza života« – posebno ponosi, a zadovoljan je i postavom u prirodnom okruženju u Pušći između župne crkve sv. Jurja i kapelice Majke Božje Čiseljske. Ta draga korizmena pobožnost hrvatskoga naroda dobila je novi izričaj, o kojemu je umjetnik Franjo Haramina više godina sanjao.

Suživljenost s mukom
»Treba živjeti u molitvi. Trebam se suživjeti s Kristovim životom da bih tematiku mogao napraviti iz duše i srca. Htio sam da moj likovni rad bude Božja prisutnost vidljiva na javnim mjestima«, kaže umjetnik koji je izveo četrnaest reljefa za križni put na kalvariji u Pušći

»Cijeli sam život htio raditi upravo križni put i kada se pružila prilika u Pušći, bio sam posebno sretan. Nakon što sam odabran na natječaju izabrao sam među 30-ak svojih crteža pasionske tematike one koji sadržajno odgovaraju postajama križnoga puta te stvorio reljefe veličine 120 x 100 cm. Na svakoj ploči bila mi je želja prikazati Kristovu poniznost, predanost i blagost. Tu jednostavnost Kristova života i golemu ljubav i žrtvu za čovječanstvo želio sam prikazati u svakoj postaji križnoga puta«, ističe umjetnik Haramina i pojašnjava put nastajanja umjetničkoga djela – od skice do reljefa. Crtež se prvo prenosi na ploču, kopira se preko folije i u toj fazi još uvijek dorađuje i mijenja kako bi kompozicija bila što uvjerljivija.

Iako postoje tisuće izvedaba križnoga puta, Haramina je postajama uspio dati vlastiti potpis. »Taj ritam koji osjećam u sebi želim prenijeti na rad, da materijal zaživi, da mu se udahne životnost, da se osjeća osobni rukopis. Treba živjeti u molitvi. Trebam se suživjeti s Kristovim životom da bih tematiku mogao napraviti iz duše i srca. Tisuće je križnih putova napravljeno, teško je ne ponoviti se u nekim slikama, ali opet čovjek može dati dio sebe i vlastiti izraz kako bi to bilo originalno djelo, ne reprodukcija i već viđena stvar. Pokušao sam složiti takav mozaik«, kaže Haramina i spominje kako ga je stvaranje tih 14 reljefa ispunilo kao čovjeka i vjernika. Reljefe je izlio u postojanom materijalu akristalu, otpornom na vlagu i vatru, a arhitekt Damir Krajnik, prema umjetnikovim riječima, zrelo je domislio cjelokupni prostor kalvarije između dvaju sakralnih prostora u Pušći te reljefe postavio na stupove željezne legure: »Svaka postaja ima neki svoj smiraj, svoju energiju, osvaja prostor. Tu čovjek može pronaći mir.«

Crkva kao galerija
»Najviše me veseli kada čujem komentare: ‘Kod tvog se kipa može moliti.’ To mi je najveća satisfakcija, onda znam da sam uspio u svojem djelu. Kiparstvo me privlači jer je to najpotpunija likovna forma«, kaže Haramina i pojašnjava što ga je odvelo u smjeru sakralne tematike.

Samouki kipar Haramina veći je dio svojega opusa – još od prve samostalne izložbe 1994. godine u Zaprešiću – posvetio temama kršćanskoga nadahnuća jer su mu te teme bliske u osobnom životu. Do sada je obogatio javne prostore nizom skulptura sakralne tematike oblikovanih u drvu, kamenu i bronci, a među dražim izvedbama navodi ostvarenje Milosrdnoga Isusa u Karlovcu, lik anđela u Mariji Gorici, Uskrsloga Krista u Novigradu u Istri, oltarno raspelo u kapeli u Turnju… »Najviše me veseli kada čujem komentare: ‘Kod tvog se kipa može moliti.’ To mi je najveća satisfakcija, onda znam da sam uspio u svojem djelu. Kiparstvo me privlači jer je to najpotpunija likovna forma. Svaka vizura, svaka promjena očišta kamena na koji se gleda daje novu sliku, u svakom materijalu može se vidjeti kip, samo tu viziju treba osloboditi i likovno je prikazati«, kaže Haramina i pojašnjava što ga je odvelo u smjeru sakralne tematike.

Još kao malo dijete u rodnoj župi Mariji Gorici, u crkvi Pohoda Blažene Djevice Marije, privlačili su ga majstorski izvedeni kipovi i raspela raspoređeni po cijeloj crkvi. Kada bi dolazio na misu, promatrao bi raspela po zidovima crkve, na koru, kod oltara, i razmišljao kako bi ih on izveo. Bila je to, kako svjedoči, prva galerija u kojoj se nadahnjivao. »Rođen sam u katoličkoj obitelji, oduvijek sam odrastao u vjeri i baš tu fascinaciju koliko je Bog dobar da je bio spreman poslati svojega Sina među nas kako bi nam pokazao put kojim je najlakše živjeti želio sam izraziti u svojim likovnim radovima. Pokazati Božju žrtvu i istinu, čovjekov hod prema vječnosti – htio sam da moj likovni rad bude Božja prisutnost vidljiva na javnim mjestima«, kaže Haramina, koji unatoč velikoj želji u mladosti nije pohađao školu Primijenjene umjetnosti, ali je ipak u dosadašnjoj umjetničkoj karijeri organizirao sedam samostalnih izložaba.

Snimio: I. Tašev | Samouki kipar Franjo Haramina iz Svetog Križa
Učio promatrajući umjetnike

Očito je genetski naslijedio umjetničku crtu – majčina teta bila je dobra crtačica, a i njegov je otac iz drva znao raditi alate i figure. »I prije početka školovanja, kada je dolazio djed k nama konjem, znao sam izrezati škarama figurice životinja. Umjetnost se već tada naslućivala u meni… Iako bez formalnoga umjetničkoga obrazovanja, mnogo sam naučio od akademskih kipara i slikara iz zaprešićkoga likovnog kruga, poput Dragutina Grgasa, Drage Jančića, Ivana Čedomira Ostreša, Slavka Bratića, Dražena Sokolića. Mnogo sam se družio i s likovnim kritičarom Stankom Špoljarićem. Znali su me oni usmjeriti, slušao sam ih, a učio sam i promatrajući svijet oko sebe. Obilazio sam mnoge izložbe – sve me to oblikovalo kroz ove godine«, kaže Haramina, koji je u svoj opus upisao i prvo spomen-obilježje nerođenoj djeci u kipu Marije Majke Života.

Riječ je o kipu postavljenom prije četiri godine u dvorištu sesvetske župne crkve koji prikazuje Blaženu Djevicu Mariju kao trudnicu koja jednom rukom dodiruje nerođenoga Isusa, a drugom čuva i brani sve nerođene svijeta. »Osjećam da ljudski život traje od začeća do smrti, ali i u vječnosti. Zato mi je drago da sam imao priliku raditi taj Marijin kip kojim sam je želio prikazati što životnijom i sugestivnijom, da pobudi reakciju u promatrača i molitelja. Nadahnuće sam dobio u svojoj župi koja nosi titular Pohoda Blažene Djevice Marije. Na oltarnoj se slici vidi susret dviju majka koje posvećuju jedna drugu, susret dviju trudnica Marije i Elizabete iz kojega proizlazi lijepa molitva i hvalospjev. Prekrasan je to duhovni moment koji se premalo časti, ali taj motiv prati sve moje radove i nadahnjuje me do danas«, govori Haramina o svojem umjetničkom angažmanu.

Hvalospjev Božjemu stvaralaštvu
Iako je nedavno zasnovao obitelj, ipak nađe vremena otići u svoju radionicu uz kuću jer je to prostor gdje posebno uživa. »Kada dođem u radionicu, ne postoji ništa drugo nego ja i djelo, tu mogu biti do kraja svoj. Oslobađam višak materijala sve dok ne dobijem željenu figuru.«
Uz kiparstvo Haramina svira i violinu te piše poeziju (objavio je zbirku pjesama »Nebeski slapovi«), pa na upit koliko mu oblikovanje riječi pomaže u oblikovanju kipova te kako spaja ta dva izražaja kaže: »Sve se jednostavno kroz molitvu prožima. Kada krenu iz mene misli, zapisujem ih na papir. Sve je to povezano, ista priča – samo je različit medij. Kada po noći stvaram i razmišljam o smislu života, rodi se koja misao o Bogu, hvalospjev Božjemu stvaralaštvu i kreaciji, odnosima u društvu, ljubavna tematika i te fragmente posložim u stihove«, govori umjetnik, kojemu je život postao ispunjeniji i sadržajniji kada je zajedno sa suprugom Lanom prije godinu i pol u petom desetljeću života dobio kćerku Helenu.

IZVORGlas Koncila br. 11/2017.
Prethodni članak»UDAJ SE I BUDI PODLOŽNA« Knjiga pisama iskusne majke o braku i obitelji
Sljedeći članakNE TREBA SE OBESHRABRITI Kao što je bilo moguće upasti u dug, moguće je i oslobođenje